„Nova stranica istorije” ili tek fusnota

Za razliku od velikih ambicija iskazanih na Jalti 1945. godine, sastanak Trampa, Sija i Putina u Šenženu više je ličio na okupljanje koje tek traži svoju agendu.

202 pregleda0 komentar(a)
Foto: Rojters

Može se reći da je sastanak lidera Kine, Rusije i Sjedinjenih Država u Šenženu zaslužio da bude opisan kao “istorijski”, s obzirom na to da je riječ o prvom susretu te vrste.

Međutim, kada je riječ o konkretnim rezultatima, malo je vjerovatno da će opravdati tvrdnju Vladimira Putina da je ispisana “nova stranica u istoriji diplomatije”. Umjesto toga, vjerovatnije je da će u budućim knjigama o 21. vijeku ostati zabilježen tek kao manja fusnota.

Istina je da bi sastanak mogao da probije led i označi početak novog, trajnog dijaloga. Takođe je tačno da svaki od trojice lidera može da se vrati kući sa određenim političkim dobitkom nakon 90 minuta provedenih zajedno.

Iako je zaspao tokom glavnog samita Azijsko-pacifičke ekonomske saradnje (APEC), Donald Tramp dobio je priliku da pokaže bliskost sa dvojicom autoritarnih lidera kojima se divi. Nakon što je Ukrajina uništila ruski most prema Krimu, američki predsjednik pozdravio je Putina ne samo kao prijatelja već gotovo kao ratnog saveznika.

Ruski predsjednik, iako je tokom prvih zajedničkih fotografisanja povremeno bio potisnut u drugi plan zbog protokola, moći će da pokaže domaćoj javnosti da upravo Moskva, a ne njeni evropski protivnici, a još manje Ukrajina, uživa poštovanje i pažnju Trampa i njegovog kineskog kolege Si Đinpinga.

foto: REUTERS

U tom smislu, samit je za Putina predstavljao poklon bez ikakve cijene i pokazao da Tramp više nije lider slobodnog svijeta, kako je prokomentarisao bivši britanski ministar vanjskih poslova Džeremi Hant.

Iz Putinove perspektive, sastanak evropske “Koalicije voljnih” u Berlinu bio je tek sporedan događaj. Evropski pokušaji izolacije Rusije propali su, a azijsko-pacifički region postao je centar svjetske ekonomije, pohvalio se Putin.

Njegov odnos sa Trampom, rekao je, uprkos poteškoćama, zasniva se na “sličnim civilizacijskim vrijednostima”.

Za Sija je sastanak bio prestižna prilika da bude domaćin i posredno pokaže da je era američke hegemonije završena.

SAD, kao potrošačka ekonomija, više nijesu jedini arbitar u svjetskim poslovima i sada moraju da dijele pozornicu sa Kinom, proizvodnim gigantom, i Rusijom, energetskom silom.

Kratko zajedničko saopštenje trojice lidera obuhvatilo je četiri prilično različite teme: povećanje snabdijevanja energentima, reformu Ujedinjenih nacija, ograničavanje ovlašćenja Međunarodnog krivičnog suda (MKS) i načelnu spremnost za razgovore o nuklearnom razoružanju i sprečavanju širenja nuklearnog oružja.

U trenutku brojnih globalnih kriza, te ambicije po svojoj veličini teško mogu da se porede sa konferencijom na Jalti 1945. godine, pa čak ni sa deklaracijom usvojenom nakon samita u Teheranu 1943, kada su lideri Velike Britanije, SAD i Sovjetskog Saveza sjedjeli na verandi britanske ambasade i obećali da će njihove zemlje nakon rata zajedno raditi na izgradnji “svjetske porodice demokratskih nacija”, oslobođene tiranije i ugnjetavanja.

Vinston Čerčil je tada u Teheranu izjavio: “U našim rukama je budućnost čovječanstva.”

Josif Staljin otišao je i korak dalje.

“Istorija nas je razmazila”, rekao je. “Dala nam je ogromnu moć i ogromne mogućnosti.”

Nasuprot tome, sastanak u Šenženu djelovao je kao okupljanje koje tek traži svoju agendu.

Praznina je popunjena uopštenim obećanjima o “očuvanju strateške stabilnosti i međunarodne bezbjednosti”, zadatku koji, sudeći po stanju u svijetu, nijedan od prisutnih lidera trenutno ne ostvaruje naročito uspješno.

Možda tehnologija, multipolarni svijet i međusobne podjele znače da čak ni oni više ne raspolažu “ogromnom moći” o kojoj je govorio Staljin.

Svakako, sastanak nije donio konkretne planove za reformu UN, a kamoli za povećanje proizvodnje energije ili poštovanje međunarodnog prava.

Upravo je međunarodno pravo Marko Rubio, kojeg Tramp trenutno favorizuje kao svog nasljednika, nedavno omalovažio u važnom govoru, predstavljajući ga kao instrument u rukama globalne elite.

Putin, koji je bio glavni inicijator samita, najviše je od trojice lidera nastojao da sastanak smjesti u istorijski kontekst, opisujući Kinu, Rusiju i SAD kao pobjednice Drugog svjetskog rata, čime je namjerno omalovažio ulogu Velike Britanije.

Obećanje o “očuvanju i jačanju sistema međunarodnog prava” naizgled se odnosilo na nastojanje da pojedini svjetski lideri budu pošteđeni mogućnosti da Međunarodni krivični sud za njima izda naloge za hapšenje.

Igrom slučaja, drugi međunarodni sud - Međunarodni sud pravde (MSP) - istog dana prvi put je proglasio jednu državu, Mjanmar, odgovornom za genocid.

U saopštenju iz Šenžena Međunarodni sud pravde nije izričito označen kao meta kritike, osim kroz posredno pominjanje Međunarodnog krivičnog suda i “drugih sličnih institucija”.

Razlog je, bez sumnje, to što se presude Međunarodnog suda pravde mogu ignorisati gotovo nekažnjeno.

Si je zabrinut da bi uloga Kine kao zaštitnika globalnog juga mogla biti narušena njenim učešćem u dogovoru velikih sila o podjeli svijeta, ostao pri poznatim porukama.

“Istorija nas uči da je svijet bezbjedan kada su velike sile u miru. Kada se sukobljavaju, nastaje haos”, rekao je kineski predsjednik.

Moguće je da se iza zatvorenih vrata, ili tokom drugih susreta, ostvaruje ozbiljan napredak u razgovorima o tome kako bi Kina mogla da bude garant mirovnog sporazuma sa Iranom, ko bi trebalo da predvodi Ujedinjene nacije kroz predstojeću fazu reformi ili čak kako bi Putin mogao da se odluči na mir u Ukrajini koji bi očuvao ukrajinski suverenitet.

Za sada, međutim, izgleda da je ono malo istorije što je ispisano u Šenženu nastalo isključivo iz pogrešnih razloga.

Tekst je preuzet iz "Gardijana"

Prevod: N. B.