Popović kroz „Luču mikrokozma” istražuje čovjekov pad

Film “Iskra smrtne prašine” premijerno prikazan u Zagrebu, novo poglavlje umjetnikovog višedecenijskog dijaloga sa Njegošem

65 pregleda0 komentar(a)
Foto: novilist.hr

Petnaestominutni film “Iskra smrtne prašine” Dimitrija Popovića nije samo filmsko čitanje Njegoševe “Luče mikrokozma”, već pokušaj da se kroz sliku, pokret i tišinu dotakne ono što čovjek nosi u sebi, a što često ne umije ni sebi objasniti. Premijerno prikazan u zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema, ovaj film nastavlja autorovo dugogodišnje traganje za smislom Njegoševe misli, ali je istovremeno i intimno promišljanje čovjekove sudbine, njegove rastrzanosti i čežnje za nečim što nadilazi svakodnevni život.

foto: Novilist.hr

Popović Njegošu ne prilazi kao nedodirljivom pjesniku, već kao misliocu koji je duboko razumio ljudsku nesavršenost, unutrašnje sukobe i težinu postojanja. U središtu filma je čovjek koji se, svjestan svoje prolaznosti, neprestano osvrće prema nekom izgubljenom svjetlu. Biće koje u sebi nosi i dobro i zlo, i sjećanje na uzvišenost i iskustvo zemaljske patnje. Čovjek koji traži odgovore, a možda se najviše plaši tišine u kojoj bi mogao čuti samoga sebe.

Slikarske vizije iz ciklusa Misterij Luče mikrokozma i žive, gotovo obredne filmske scene stapaju se u jedinstven vizuelni jezik. U toj spoju slika i stvarnosti nema potrebe za doslovnim objašnjavanjem. Simboli govore tamo gdje riječi zastaju, a ljudsko tijelo postaje prostor unutrašnje drame, ranjivosti i duhovne čežnje. U filmu učestvuje multimedijalna umjetnica Dušanka Belada Bošković, čija prisutnost dodatno oživljava Popovićev imaginarni svijet.

foto: Novilist.hr

Lovćen, na kojem je film sniman tokom dva ljeta, nije tek scenografija. Njegove stijene, ogoljeni pejzaži, visina i beskrajno plavetnilo djeluju kao prostor suočavanja čovjeka sa samim sobom. U blizini Njegoševog počivališta, priroda poprima gotovo metafizičku dimenziju - kao da se zemlja i nebo na trenutak približavaju, ostavljajući čovjeka između njih, sa svim svojim pitanjima i nemirima.

Iskra smrtne prašine izrasta iz Popovićevog višedecenijskog dijaloga sa Njegošem, započetog kroz slikarstvo, a nastavljenog skulpturom, grafikom, književnošću i performansom. Od ciklusa Misterij Luče mikrokozma, preko grafičke mape Oreol mikrokozma, do filma Oreol mikrokozma, to istraživanje mijenjalo je forme, ali nije izgubilo svoju suštinu - potragu za čovjekom u njegovoj složenosti, između tjelesnog i duhovnog, ljubavi i smrti, svjetlosti i tame.

U stihovima “Mi smo iskra u smrtnu prašinu, mi smo luča tamom obuzeta” sabrana je i ideja filma i njegova najdublja emocija. Čovjek je možda samo kratki bljesak u beskraju, ali upravo u toj krhkosti leži njegova veličina. U svijesti da je smrtan, u potrebi da voli, stvara, razumije i uprkos svemu traži svjetlost.

K.V.