Suđenje okrivljenom Gašoviću za zločin tokom rata u BiH: "Odbrana se ne plaši svjedoka, jer su sve to lažni svjedoci"

Suđenje okrivljenom Zoranu Gašoviću, optuženom za zločin protiv čovječnosti tokom rata 1992. u BIH

378 pregleda0 komentar(a)
Zgrada u kojoj se nalazi Viši sud, Foto: Boris Pejović

U nastavku suđenja u Višem sudu u Podgorici, okrivljenom Zoranu Gašoviću, optuženom za zločin protiv čovječnosti tokom rata 1992., u Bosni i Hercegovini (BiH), danas su pročitana iskaza dva građanina koje su dali 1993. godine u Sarajevu.

Predsjednik specijalnog vijeća sudija Simo Rašović pročitao je iskaz Jeleč Dževada od oca Muhameda, po zanimanju penzionisani oficir JNA, koji je 13. januara 1993., dao u Republici Bosna i Hercegovina - MUP, Centar bezbjednosti u Sarajevu.

"Primjetio sam da je u Hadžićima atmosfera između građana srpske i nesrpske nacionalnosti počela da se zaoštrava nakon plebiscita koji je organizovala stranka SDS-a. Nije dolazilo do incidenate, ali se osjećalo odvajanje građana po nacionalnosti u javnim objektima. U drugoj polovini marta mjeseca vidio sam sa svoga prozora kako je Abazović Ramiz, službenik iz Opštine, zaustavio putničko vozilo tipa "lada" kojim je upravljao navodno izvesni Vuljan, sin Laze, čije ime mi nije poznato, nastanjen u selu Miševići, zaposlen u remontnom zavodu Hadžići. Ramiz je zahtijevao da pomenuti stoji kod vozila dok ne stigne milicija koju je on obavijestio o ovom incidentu. Po dolasku milicije, utvrđeno je da je dotični vozač prevozio oružje koje su milicioneri odvezli u stanicu milicije. Sutradan su došli predstavnici remontnog zavoda", rekao je Jelač.

Kazao je i da je definitivno zauzimanje Hadžića uslijedilo 13.05.1992.godine, te da su jedni od glavnih organizatora napada na Hadžiće, pretpostavlja on, bili izvjesni Radivojša, potpukovnik bivše JNA, tehnički direktor remontnog zavoda u Radišićima, invjesni Škipina, major bivše JMA, upravnik vojnih skladišta u "Igman", Stanimirović Momo, rezervni oficir bivše JNA, šef obezbjeđenja remontnog zavoda i mjesno rukovodstvo SDS-a.

"Momo je bio glavni organizator pri naoružavanju građana srpske nacionalnosti. Odmah nakon zauzimanja Hadžića, dat je proglas da je uspostavljena tzv. srpska opština Hadžići, da svako radi svoj posao, da ćće doći "braća iz Srbije", koje treba dobro ugostiti, te da će oni učestvovati u "čišćenju teritorije". Sljedeći dan su objavili mobilizaciju građana arpake nacionalnosti, putem megafona, pozivajući ih da dođu pred Radnički dom, gdje su odmah zaduživali uniforme i naoružanje iz skladišta TO iz bivše JNA. Poznato mi je da su tom prilikom mobilisana sljedeća licas Đorđić Sreten, Šarenac Slavko, nastanjeni u mom ulazu, zatim Remetić Nikola, Jovo Lojanica, Tomo Krstić, i Tunguz Milan. Poznato mi jeda su se Jakšić Dragan, Vujović Dejan i Bešlija Drago sakrivali, jer nisu htjeli pristupiti redovima PVF SDS-a. Šešlija Dragu su maltetirali, stavljali mu cijev od puške u usta, psovali mu srpsku majku, i govorili da nije nikakav Srbin. Nović Dragan je takođe odbijao poziv i govorio da nije Srbin, nago Crnogorac i da neće u srpsku vojsku, a naknadno je uspio da pobjegne u Gradac. Odmah zatim su počela hapšenja lica nesrpske nacionalnosti", rekao je.

Jeleč dodaje i da su na vrata njegovog stana 17.05.1992. godine zalupao Veselinović Rade, sa još dva uniformisana, njemu nepoznati, nakon čega su ga odveli u prostorije tzv. srpskog MUP-a na ispitivanje.

"Dok su me vodili, govorili su mi: "Hoćete rasturati Jugoslavijul Ne valja vam ni federativna, ni konfederativna". Mene su odmah pustili ne intervenciju Remetić Nikole, mog komšije, jer mi je žena bila bolesna. Tu sam proveo šest dana sve do 23. 05. 1992.godine, kad su oko 12 sati došla dvojica uniformisanih lica, meni nepoznatih policajaca srpske stanice milicije Hadžići, i odveli me pred opštinu, navodno, na nekakvo saslušanje. Pred opštinom je bilo privedeno muslimanske nacionalnosti. To su bili: Bećirović Sabrija, Alić Husein, Eminagić Asim, Dulabić Salih, izv. Bećirović, po zanimanju inženjer, saposlen u Hidrogradnji. Nakon intervencije, meni nije poznato od koga, vratili su kućama Alić Huseina i Dulabić Saliha. Nas ostale su odveli u sportski centar, gdje je već bilo oko 50 uhapšenih ljudi. Što se tiče gore pomenutih ljudi, tokom mog boravka u sportskom centru s njihove strane nije bilo nikakvog provociranja, ni maltretiranja, sve do 11.06.1992. kada su stigli 10-12 "Šešeljevaca", sa kojima je bila i jedan žena, stara oko 20-25 godina, kose ofarbane u rosa boju, koja je bila glavni inicijator za maltretiranje. Ona je natjerala Ramiza Hadiarlića da izvadi polni organ, a satim izvjesnoj Kadrića da ga stavi sebi u usta. Novinara Balić Remziju su pretukli pred svima u dvorani, udarajući ga po ledima i glavi. U početku su ga tukla dvojica kundacima i nogama, a kasnije samo jedan sa palicom, koja se slomila od siline udaraca. Nakon toga su ga odveli u hol, gdje su nastavili da ga tuku, i odakle su ga donijeli u besvjesnom stanju potpuno pretučenog i krvavog, noseći ga u šatorskom krilu. Naknadno su uveli oko 15 ljudi, mještana, ix naselja funovice, mahom starijih osoba, koji au potpuno bili pretučeni razbijenih arkada, noseva i polurazbijanih zuba. Konaković Sulejman je bio urezan nožem krst na obrazu, Nakon ovoga, ova grupa je isti dan dolazila još dva puta da bi nas tukla i maltretirala. sa sobom su nosili flaše na alkoholom i držali nam predavanja da ćemo živjeti u srpskoj državi, i to samo oni koga oni odaberu, dok će ostali biti istjerani. Sjutradan su ponovo pokušali da udu u sportski centar, ali ih je u tome spriječilo obezbjeđenje na ulazu. Navodno je stražar Simo Kuzman u njih uperio puškomitraljes i rekao da niko od njih ne može ući u salu. Od tada nam više nisu dolazili", kazao je Jeleč.

Dodao je i da je Gašović, isljednik srpske milicije, dolazio često i uvijek je nekoga prozivao i izvodio.

"Po povratku ovih ljudi koje je on odvodio primjetio sam da nisu bili tučeni. U Lukavicu su nas odveli, mislim 21. 07. 1992. godine. Prevezli su nas autobusima u kojima je bilo po 60 do 70 ljudi. Kad smo došli do Kule, autobusi su se zaustavili, nakon čega su u autobuse upala naoružana, maskirna, uniformisana lica i počela da nas tuku pištoljima, kundacima, u predjelu leđa i glave, i da nas vrijeđaju na nacionalnoj osnovi. Nakon ovoga su nas odveli u kasarnu u Lukavicu, gdje su već bili pripremili "špalir za doček". Vojnici su bili postrojeni sa puškama u dva reda, kroz koji smo mi morali proći i tom prilikom su nas udarali kundacima. Smjestili su nas u vojničke spavaonice i tu noć nas nisu dirali. Sutradan su nas pustili da kros špalire idemo u toalet. Naredna tri-četiri dana su stalno ulazila srpska policija i maskirani vojnici sa značkama orlova na odjeći, na prsima i na rukavima, kako bi nas tukli. Pretežno su tukli mlade ljude, i to nogama, oružjem i svim čim stignu, a kada bi neko pao na semlju, skakali bi po njemu. Neka uhapšena lica su izvodili na hodnik i u toalet gdje su ih nastavili tući. Bio sam prisutan kada je poručnik izričito zabranio sva dalja maltretiranja nad privedenim licima. Čuo sam od ljudi koji su bili sa mnom u prostoriji da je Tomislav Šipčić, pukovnik tadašnji komadant kasarne u Lukavici, naredio pomenutom poručniku da se zatvorenici više ne smiju maltretirati. To veče smo prebačeni na Kulu i tokom mog boravka od pet dana u tom zatvoru nije bilo fizičkog maltretiranja. Od svih satvorenika iz moje grupe jedino su mene vodili na ispitivanje, gaje su me ponudili kafom i cigarama, a raspitivali su se šta znam of naoružavanju stanovnika Hadžića muslimanske nacionalnosti i da li među uhapšenim licima ima neko ko je nosio oružje. Nakon ovoga su nas 30. 06. 1992. godine odveli na Grbavicu, odakle su nas pustili da pređemo na teritoriju koju kontrolišu OS RBiH preko Vrbanja mosta. Izjavu sam glasno diktirao. U njoj je uneseno sve što sam izjavio, te je kao takvu prihvatam, što potvrđujem vlastoručnim potpisom", navodi se u njegovoj izjavi.

Advokat Danilo Mićović je principijelno imao primjedbu na ovaj iskaz, iako ide u prilog optuženom Zoranu Gašoviću, da nikoga nije maltretirao, te da one koje je odvodio na saslušanje, je štitio i nisu bili tučeni.

"Obavještenja od građana ne mogu se koristiti kao dokaz. I ovaj svjedok mora doći u sudnicu i saopšti to što je izjavio kao građanin", naveo je branilac optuženog Gašovića.

Sudu se zatim obratio okrivljeni Zoran Gašović, koji je dao ocijenu iskaza.

"I ova izjava profesionalnog službenog vojnog lica, potvrđuje da nijesam imao averziju prema licima muslimanske nacionalnosti. On pominje događaj na početku rata, saznanja posredna i neposredna, na koje on, ni bilo koji drugi građanin, u ovoj mjeri, nisu mogli imati uvid. Njegova se izjava odnosi na vojna lica - remontno tehnički zavod u Hadžićima. Primijetio sam da Jeleč Dževad opisuje privođenje njegovih sunarodnika. Neke su bile i moje komšije – Alić Husein, koji živi u stanu sa porodicom i četiri sina. Želim da opišem taj događaj. Po dolasku ispred moje kancelarije u Hadžićima, primijetio sam Alića, Sabrija Kečević i Sabrija, čijeg se prezimena ne mogu sjetiti. Kratko smo razgovarali. I nakon toga sam otišao kod svojih rukovodilaca, da ukoliko se nije pronašlo oružje i ako nijesu počinili krivično djelo, tražio sam da se vrate kući, za koje ću ja garantovati. Branislav Mijatović, imao je razumijevanje i izašao je u susret. On je dozvolio da se oni vrate u svoje stanove, što sam ja i učinio. Posle sam imao strašne probleme jer su oni postali pripadnici TO odbrane, da ja štitim Muslimane. Ne može ovaj građanin da kaže da sam ja odvodio na saslušanje, jer to nije tačno. Jer kako on tako i ostali u prihvatnom centru nijesu mogli mene da vide jer nijesam bio nadležan za sportsku dvoranu", kazao je Gašović.

Danas je pročitana dopuna izjave građanina Nusreta Vukovića, za koju je sudija Rašović naveo da uopšte ne pominje optuženog Gašovića. Advokat Mićović je insitirao da se zbog javnosti ipak pročita.

U izjavi se između ostalog navodi da je bio u “radnom vodu” koju je predvodio Stanko Knežević. Kako je Vuković naveo, taj radni vod bio je zadužen za sječu šume i kopanje rovova u Semizovcu.

Kneževića, kojeg poznaje od 1992., opisao je da je bio naoružan revolverom i obučen u maskirnu uniformu.

“Knežević nije razgovarao sa zatvorenicima. Bio je drzak i tjerao nas je da radimo”, naveo je on. Dodao je da se kao pripadnik radnog voda javio na sastanak ispred bazena na Vogošći. Izvjesni Nikola je zaustavio vozilo. A ubrzo je stigao i Stanko Knežević.

“Nikola je reako da je dovezao “radni vod”. Vidio sam i devet zatvorenika iz Semizovca. Knežević je ispalio rafal u njih i oni su popadali. Oni su jaukali”, navodi se u izjavi. Dodao je da je Knežević opsovao majku ustašku a zatim pucao i drugi put iz revolevera.

Advokat Mićović je kazao da ima primjedbu na izvođenje ovog dokaza, jer smatra da je sud najprije trebao da pročita izjavu, pa tek ovu danas pročitanu dopunu izjave iz aprila 1994. Činjenica je da se nigdje ne pominje optuženi Gašović. Podsjetio je da je sudija Višeg suda u Podgorici Nenad Vujanović, rješenjem ovu izjavu i zapisnike, izdvojio iz spisa predmeta kao pravno nevaljane.

“Potom je njegovu odluku – rješenje, ukinuo Apelacioni sud Crne Gore, po principu “može mi biti”, sa vrlo interesantnim obrazloženjem, da se svjedočki iskazi trebaju raspraviti u kontradiktornom postupku na suđenju. Mi to poštujemo, iako smatramo da je rješenje Apelacionog suda – nezakonito. Vuković je bio učlesnik tokom rata u Bosni i možda bi mogao da nam saopšti ponešto o Zoranu Gašoviću. Odbrana se ne plaši takvih svjedoka. Sve su to lažni svjedoci, pripremani za davanje lažnih iskaza”, ocijenio je advokat Mićović.

Suđenje se nastavlja u ponedeljak, 23. novembra.

U optužnici specijalna tužiteljka Tanja Čolan Deretić je između ostalog se navodi da je okrivljeni Zoran Gašović vršio preseljenja, porobljavao bosanske Muslimane i učestvovao u ubistvima. To se dešavalo od juna do decembra 1992., kada je vršen sistematski napad vojske Republike Srpske i od paravojnih formacija. Zarobljeni civili su odvedeni u policijsku stanicu opštine Hadžići i takozvanu garažu.

Mučio je Zaima Bećirovića mjesec dana, a nakon ispitivanja ga udarao šakom, od čega je izgubio svijest. Udarao je palicom i mučio Avda Hisovića, kao i Aliju Bašića, Adila Bećirovića, Šefka Musića, Mehdi Ibrahima i Smaila, a Ekrema Haskovića prijetio da će ga ubiti. Muja Musića je tukao, dok je 20. 05. 1992., Armina Bećirovića zatvorio u garaži, te udarao pištoljem, puškom i palicom. Suada Musića je porobio bez pravnog osnova, a sve na osnovu vjere i nacionalnosti. Oštećenoj A.K. je stavio nož pod vrat, iscijepao joj košulju i silovao je koaj je bila trudna. U optužnici je navedeno da su držani u nehumanim uslovima. U selu Musići je ubijeno od 10 članova te porodice. Jednom civilu je ugašena cigareta na licu... Potom se Gašoviću na teret stavlja da je zaokružio 49 lica bosanskih Muslimana, koji su odvedeni u kasarnu u Lukavici, od čega njih 48 se vodi kao nestali . U decembru 1992., je prema optužnici, pomogao u prislinom preseljenju iz Hadžića u Vogošću, u čemu je aktivno učestvovao.

Gašović: “Lično osuđujem zločin u Vogošći, kao čovjek i kao profesionalac”

Optuženi Zoran Gašović je sudu skrenuo pažnju jer je uočio ogromnu instruisanost od različitih svjedoka od strane raznih organizacija, kao što je Komisija za nestala lica pod rukovodstvom Feride Nišić, kao i raznih službenih lica u opštini Hadžići.

“Jer mi je lično poznato da je vršen ogroman pritisak kako bi se ja kao državljanin Crne Gore osudio “silu na sramotu”, samo zato što sam bio učesnik određenih događaja i bio službenik redovnih policijskih snaga. Radnja koja se opisuje u optužnici je bila surova i nečasna, za koju sam ja konkretno čuo prvi put, kada sam od suda dobio optužnicu. Kao službeno lice nijesam imao nikakve personalne i rukovodeće funkcije u Vogošći. Lično osuđujem takav zločin, kao čovjek i kao profesionalac. Ne iz razloga što se nalazim pred ovim sudom, jer je to normalna pojava koja treba da se osudi ovakav zločin. Nijesam učestvovao u ovakvim nečasnim radnjama, ni posredno, ni neposredno”, izjavio je danas pred sudom optuženi Gašović.