Uspon i pad privatnosti
Privatnost nije prirodna datost, već istorijsko dostignuće. Nastala je nakon reformacije i vjerskih ratova koji su uslijedili, a vrhunac je dostigla u viktorijansko doba. Njeno postepeno urušavanje, međutim, počelo je prije više decenija, mnogo prije pojave digitalne ekonomije, društvenih mreža i vještačke inteligencije
U 17. vijeku često se moglo čuti upozorenje: „Ne činite nasamo ništa što ne biste učinili javno. Nađite sebi posla, da vam samoća ne postane neprijatelj.“ Jedan propovjednik otišao je i korak dalje, tvrdeći da je privatnost za „preljubnike i ubice“. Đavo dolazi kada ste sami. Zato bi trebalo da vas umiruje to što vas neko posmatra.
Privatnost, kao i mnogo toga što danas uzimamo zdravo za gotovo, nije prirodna datost, već istorijsko dostignuće. Nastala je dijelom sticajem okolnosti, kao nenamjeravana posljedica političkih sukoba, a tek kasnije postala pravo za koje se borilo i koje se branilo. Pošto nikada nije bila nešto što se samo po sebi podrazumijeva, uvijek je možemo izgubiti. Danas, zapravo, preovladava priča o njenom neminovnom nestanku. Govore nam da privatnost razara nezapamćen tehnološki nalet, u kojem digitalni nadzor, rudarenje podataka, algoritamski društveni inženjering i neprestano izlaganje tuđim pogledima na društvenim mrežama sada ustupaju mjesto vještačkoj inteligenciji.
Ali koliko god ove tehnologije bile revolucionarne, one nijesu jedini razlog zbog kojeg je privatnost danas tako ugrožena. Privatnost kao društvena norma počela je da slabi mnogo prije nego što je internet poprimio današnji oblik i prije nego što je poslovni model zasnovan na nadzoru postao dominantan. Već je bila na aparatima za održavanje života mnogo prije nego što je Mark Zakerberg uopšte bio u planovima svoje majke.
Porijeklo same riječi „privatnost“ otkriva koliko je prezir prema privatnom životu duboko ukorijenjen u istoriji. Ona potiče od latinske riječi privatus, koja znači „lišen nečega“, a označavala je građanina koji nije obavljao javnu funkciju. I u starogrčkom je čovjek koji se držao podalje od javnog života nazivan idiōtēs, odakle potiče današnja riječ „idiot“. U antičkom svijetu smatralo se da čovjek tek kroz javni život ostvaruje svoju punu ljudskost. Žene i robovi bili su iz njega isključeni.
Ni bogatstvo ni društveni položaj nijesu mogli da obezbijede privatnost. Marija Antoaneta je živjela u raskoši Versaja, ali su njeno oblačenje, kupanje, pa čak i porođaji pretvarani u javne spektakle za plemstvo kojem je blizina kraljičinog tijela služila kao potvrda sopstvenog statusa. „U podne svako može da uđe“, žalila se majci. „Stavljam rumenilo i perem ruke pred cijelim svijetom.“
Savremena privatna sfera i naše današnje shvatanje privatnosti postepeno su se oblikovali pod uticajem dva velika istorijska prevrata: reformacije prije više od 500 godina i krvavih vjerskih ratova koji su uslijedili. Kada se Martin Luter, taj njemački fratar poznat po oštrom i nepristojnom jeziku, pobunio protiv pape, nehotice je osnažio položaj pojedinca naspram autoriteta. Insistirao je na prvenstvu lične savjesti, zasnovane na neposrednom odnosu vjernika i Boga, bez posrednika.
Istina, sam Luter nije bio zagovornik privatnosti, ali događaji koje je pokrenuo izmakli su njegovoj kontroli. Vjerski ratovi koji su uslijedili, kao i nagle promjene u zemljama poput Engleske, gdje su uzastopni vladari zahtijevali različite načine ispovijedanja vjere u doba kada se od svih očekivalo javno prilagođavanje, doveli su do ozbiljne političke krize. Kako su države mogle da očuvaju red kada su ljudi imali duboko različita uvjerenja i bili spremni da za njih umru? U traženju odgovora izdvojila su se dva ključna pitanja. Dokle crkva ili kruna smiju da zadiru u unutrašnji život pojedinca? I može li se čovjeku vjerovati da samostalno misli i djeluje bez stalnog nadzora?
Odgovor je pronađen u vjerskoj toleranciji. Vladari su pristali da manje zadiru u savjest svojih podanika i njihov privatni život. Tako je privatni život nastao kao rezultat političkog kompromisa – kao zaštićeni prostor u kojem su ljudi mogli da misle, ispovijedaju vjeru i žive bez neprestanog nadzora crkve, krune ili javnosti.
Do 19. vijeka taj kompromis je prerastao u moralni ideal. U viktorijansko doba privatnost se smatrala gotovo svetinjom. Iz tog vremena potiču i koverte s ljepljivim premazom i kuće građene tako da obezbijede osamu, sa sporednim stepeništima i tihim hodnicima. Bostonski advokati Semjuel Voren i Luis Brendis zalagali su se za „pravo da čovjek bude ostavljen na miru“. Vjerovalo se da svaki pojedinac ima pravo na sopstveni, nedodirljivi prostor. Stari Grci bi bili zgroženi.
Sunovrat
Ipak, ni taj novi poredak nije bio trajan. Odustajanje od privatnosti kao ideala dobilo je zamah krajem šezdesetih godina prošlog vijeka. Strahovanja od prisluškivanja i stvaranja baza podataka u to vrijeme bila su opravdana i dovela su do savremenih pravnih definicija privatnosti podataka. Ali dok je rastao strah od institucionalnog nadzora, u kulturi je istovremeno počeo da se mijenja odnos prema samoj ideji zaštićenog privatnog života.
Uzmimo, na primjer, uspon rijaliti televizije, koji je počeo mnogo prije pojave društvenih mreža. Kada je 1973. godine američka emisija An American Family prikazala svakodnevicu porodice Laud, a godinu kasnije u Velikoj Britaniji počela da se emituje The Family, publika je bila fascinirana, ali i više nego spremna da sudi o životima ljudi pred kamerama. Producenti britanske emisije upozorili su Margaret Vilkins da će kamere narušiti njenu privatnost, ali ih je ona rado prihvatila: „To nam daje priliku da prikažemo obične ljude, ako hoćete, umjesto glumaca i glumica na ekranu.“ Odricanje od privatnosti trebalo je da otkrije istinu skrivenu iza uglađene spoljašnjosti i omogući publici da zaviri u stvarni život.
Velike tehnološke kompanije nijesu uništile privatni život. Zatekle su kulturu koja je već naginjala javnom razotkrivanju i na tome izgradile svoj poslovni model
Radikalne feministkinje su, u međuvremenu, insistirale na tome da je lično političko i da privatnu sferu treba otvoriti. Bile su u pravu kada su tvrdile da se loše stvari često dešavaju iza zatvorenih vrata i da su granice privatnosti uspostavljene u viktorijansko doba štitile nasilnike jednako kao i pojedince. Ali bez obzira na namjere, posljedica je bila potpuno brisanje tih granica. Privatnost, nekada utočište, počela je da se doživljava kao prepreka koju treba savladati. Ideja o „autentičnom ja“ zavladala je kulturom, a transparentnost je postala sinonim za iskrenost. Umjesto „ostavi me na miru“, počelo je da važi „otkrij ko si“. Za marginalizovane grupe koje su nastojale da se oslobode stida i skrivanja sopstvenog identiteta, to je bilo oslobađajuće. Ali nova norma se širila, pa je uzdržavanje od otkrivanja sopstvene intime počelo da izgleda kao licemjerje, ili nešto još gore.
Takav stav je tokom narednih decenija samo postajao sve izraženiji. Pol Makmalan, bivši novinar britanskog tabloida News of the World, izjavio je 2011. godine pred Levesonovom komisijom da je „privatnost za pedofile“. Dvije godine ranije, Erik Šmit, tadašnji izvršni direktor Gugla, rekao je: „Ako postoji nešto što ne želite da drugi saznaju, možda to ne bi trebalo ni da radite.“ Kao da smo ponovo slušali onog propovjednika iz 17. vijeka: Ne činite nasamo ništa što ne biste učinili javno.
Ista logika je prisutna i na radnom mjestu i na društvenim mrežama. Poslodavci podstiču zaposlene da „na posao donesu cijelog sebe“, a digitalne platforme nagrađuju one koji javno iznose detalje iz svog privatnog života. Javne ličnosti koje odluče da zadrže za sebe neku dijagnozu ili ličnu teškoću nailaze na bijes javnosti ili makar na podozrenje. Privatnost je počela da se doživljava kao krađa informacija na koje javnost, navodno, ima pravo. U romanu Krug iz 2013. godine, Dejv Egers tu ideju pretvara u korporativni slogan: „Tajne su laži. Dijeljenje je briga. Privatnost je krađa.“ Velike tehnološke kompanije nijesu uništile privatni život. Zatekle su kulturu koja je već naginjala javnom razotkrivanju i na tome izgradile svoj poslovni model.
Ali ne treba se zavaravati: postepeno urušavanje privatnosti predstavlja krizu koja pogađa sve nas. Privatnost možda nije prirodna datost, ali je neophodna za naš način života. Privatna sfera je svojevrsno zakulisje u kojem skidamo maske, isprobavamo nove ideje, dajemo oduška osjećanjima i preispitujemo sebe kako bismo izgradili stabilan osjećaj sopstvenog identiteta. U privatnosti se ponašamo drugačije nego u javnosti, i to je dobro. Bez nje, naša javna ličnost postaje površna, usiljena i krhka. Potrebni su nam zaštićeni prostori u kojima možemo da se isključimo, daleko od tuđih pogleda, kako bismo, kada ponovo istupimo u javnost, mogli bolje da ispunjavamo svoje uloge kolega i građana.
Priča o privatnosti još nije završena. Jednom smo je već stvorili i možemo je iznova osmisliti. Ali moramo ponovo objasniti zašto je vrijedna odbrane. Za privatnost se treba zalagati zbog njene stvarne vrijednosti, a ne iz nostalgije ili nezadovoljstva tehnologijom. Kada krivicu svaljujemo na algoritme ili vještačku inteligenciju, skidamo odgovornost sa sebe, jer time sugerišemo da je s našom kulturom sve bilo u redu dok se nijesu pojavile digitalne platforme. Nije bilo. Ali još je u našoj moći da to promijenimo.
Autorka je napisala knjigu Strangers and Intimates: The Rise and Fall of Private Life („Stranci i bliski ljudi: Uspon i pad privatnog života“, Picador, 2025).
project-syndicate.org
Prevod: A.Š.
( Tifani Dženkins )