Tri mjeseca i medvjed: Zapis o "Crnogorskom ljetu" Nikole Nikolića
Sve je u ovoj knjizi u dinamičkom i uzročno-posljedičnom prepletaju s dubokim promišljanjem svakodnevice i oduzimanje banalnosti od nje. Sagledavamo čovjeka koji ima kritičko promišljanje i filozofsku distancu, ali često bolnog i gnjevnog
“Crnogorsko ljeto”, autora Nikole Nikolića, u izdanju sarajevsko-zagrebačke kuće Buybook (2026), predstavlja dnevnički žanr, ali ne nužno i dnevnik. Pred sobom imamo interesantan tekst, stilski ujednačen u širokom rasponu od intimističkih tema i introspekcija do dubokih promišljanja o svijetu oko sebe, o društvu, politici, ekonomiji, posebno klimatskim promjenama. Tri mjeseca iskustva života podijeljeni su na dane u kojima je vrućina konstanta. Naredni dan može samo biti vreliji, podgoričko i crnogorsko ljeto ne može biti drugačije.
U pitanju je duhovito, inteligentno, perceptivno i duboko inspirativno štivo sa velikim potencijalom za dijalogom sa čitaocem. Poseban kvalitet ovog djela je brižljiva tekstualna strukturiranost svakog dana čime se ublažava linearnost hronologije, a postiže kompleksnost priče i naracije. Sunce peče i to se ne mijenja, ali su misli, ideje, zapažanja kumulativne prirode. Na ono što je u junu zapaženo kao anomalija, odstupanje ili pogrešna odluka u nekoj sferi društva, biće referirano u julu ili avgustu kao kritička distanca, promišljeni sud ili zaključak pisca, pritom politikologa. Stil je maestralno izbalansiran i diskursno varira od učenih latinskih izraza i brojnih citata do svakodnevnog kolokvijalnog govora koji uključuje neformalni ton, poneku psovku i žargonski neologizam.
Devedeset dnevničkih dana i toliko zapisa privlače čitaoca ispovjednim tonom, intimističkim prizvukom i mnogim nijansama raspoloženja. Tema je svakodnevni život pod opsadom od vreline spolja i unutrašnjim pritiskom zbog stresa. Unutrašnji pritisak smjenjuje se sa očaranostima, više prirodom nego ljudima, preciznije, političarima. Još precizniji: zbog nasilja, posebno nad ženama, koje je skoro kanonizovano ponašanje.
”Pizdim uprazno, jedem se čitav dan. Opet onaj osjećaj potpune nemoći. Pregorijevanje od muke pred već viđenim, isuviše često repriziranim užasom.
Usred Podgorice je čovjek ubio bivšu ženu.”
Distanca između pisca i čitaoca nestaje kako dnevnik odmiče i ovaj potonji počinje da se znoji i nervira u saobraćajnim gužvama. Autor se izuzetno vješto poigrao prisutnošću odsutnog člana pa kroz roman kao crvena nit teče muka zbog ljubavi, preciznije ljubavne svađe.
Spacijalno-temporalna ravan, sa koje autor kreće u dnevničke zapise, započinje 20. juna na crnogorskoj obali, a završava se 21. septembra na Durmitoru i tekst nas sjajno “vozi”. Svaki dan ima dozu očekivanog ponavljanja, ali i dobro dozirane radnje koja doprinosi interesantnosti naracije i povećanju tekstualne tenzije. Narednom datumu u crvenoj boji prilazimo u iščekivanju razvoja događaja, emocionalne reakcije pisca, njegove refleksije i dinamike prisutnih aktera, uglavnom autorovih prijatelja. To po definiciji prevazilazi dnevnički, skribomansko-ispovjedni stav i zalazi u domen priče koja se odvija po nekim drugačijim žanrovskim pravilima. Pogotovo zbog odsutnog lika, oko kojeg se mnogo toga u djelu dešava i strateški je i naratološki precizno pozicioniran u tekstu. To je djevojka i ljubav zapisivača dnevnika i njegova emocionalna kota, što je samo po sebi dovoljno za zaključak o impliciranoj fabuli.
Da je ova proza samo o vremenu moglo bi se pustiti fast forward uživati u stilu, preciznoj rečenici i veoma odnjegovanom stilu pisanja, po čemu je Nikola Nikolić poznat. Međutim, mi ne čitamo samo dnevničke zapise već se pred nama nižu predjeli, gradovi i priroda koja je jednako raskošna koliko i ugrožena. Dnevničar je istovremeno i hroničar koji suptilno suprotstavlja prirodu i ljude, politiku i njene pogrešne učinke. Površnost je modus operandi ponašanja mnogih. Ubijeđeni su da se ona odnosi na druge, nikako na njega, površnoga. Za takve Nikolić kaže:
”Pojaviš se na dunjaluku ni kriv ni dužan, iz niza srećnih okolnosti. U startu si dobitnik jer postojiš! Dobiješ pred sobom nepreglednu mogućnost života. I onda, onda je odlučiš spiskati kao posljednje govno. Pa, glup si, prijatelju, za sve kvocijente ovoga svijeta. Žali bože protraćenih polnih ćelija.”
Sve je u ovoj knjizi u dinamičkom i uzročno-posljedičnom prepletaju s dubokim promišljanjem svakodnevice i oduzimanje banalnosti od nje. Sagledavamo čovjeka koji ima kritičko promišljanje i filozofsku distancu, ali često bolnog i gnjevnog. Mladi čovjek je i ushićen, najčešće ljudima, umjetnošću kao i prirodom. Šuma ga očarava toliko da bi i sâm u planinu. Ipak neće, tamo ima medvjeda, on je planinski car.
“Crnogorsko ljeto” je tematski drugačije ostvarenje od prethodnih romana, ali naratološki jednako temeljito promišljeno i precizno izvedeno. Nikola Nikolić, kao izvrstan stilista, umije ispričati priču i kada priče nema i ponukati čitaoca da duboko promišlja dok se zabavlja.
( Slavica Perović )