Demokratija se ne gradi poslušnošću vođama, već odgovornošću građana
Poruke sa panela „Pokreti bez vođa – nova snaga demokratije ili izazov za društvene promjene?“ u okviru regionalne konferencije „Demokratija između protesta i promjene - povjerenje, građanski otpor i novi oblici političkog djelovanja na Zapadnom Balkanu“ koju organizuju Centar za građansko obrazovanje i Fondacija Fridrih Ebert
Građanski pokreti bez formalnih lidera pokazuju da horizontalno organizovanje, solidarnost i prevazilaženje ideoloških podjela mogu postati snažan pokretač demokratskih promjena, ali njihov uspjeh zavisi od sposobnosti da nezadovoljstvo preraste u organizovano djelovanje i konkretne društvene reforme. Istovremeno, dominacija političkih partija, nedostatak demokratske kulture i otpor institucija prema građanskim inicijativama ostaju ozbiljne prepreke razvoju autentičnih pokreta i izgradnji društva zasnovanog na povjerenju, odgovornosti i građanskom učešću.
To je poručeno na panelu „Pokreti bez vođa – nova snaga demokratije ili izazov za društvene promjene?“ u okviru regionalne konferencije „Demokratija između protesta i promjene - povjerenje, građanski otpor i novi oblici političkog djelovanja na Zapadnom Balkanu“ koju organizuju Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Fondacija Fridrih Ebert (FES).
Sanja Radović, istoričarka i saradnica Inicijative „Muzej devedesetih“ i projekta Zajedničkih istorijskih čitanki (JHP), istakla je da je studentski pokret u Srbiji nastao kao odgovor na dugogodišnju koncentraciju političke moći, zbog čega je odsustvo formalnog liderstva postalo jedna od njegovih ključnih prednosti.
„Pokazalo se da horizontalna organizacija i širina pokreta mogu biti djelotvornije od čvrste hijerarhije. Takav način djelovanja učio je ljude toleranciji, međusobnom uvažavanju i zajedničkom odlučivanju“, kazala je Radović, kako je saopštio CGO.
Poredeći aktuelne proteste sa onima iz devedesetih godina prošlog vijeka, ukazala je na razliku u ulozi studenata i opozicionih partija.
„Tada su studenti bili dio protesta koje su predvodile snažne opozicione stranke, dok su danas sami pokrenuli proteste, svjesno se distancirajući od političkih partija, pojedinaca i nevladinih organizacija. Iako je to u početku djelovalo radikalno, pokazalo se kao uspješno“, navela je Radović, naglašavajući da je povjerenje građana građeno kroz jasnu komunikaciju studentskog pokreta, uprkos inicijalnom skepticizmu.
„Kao istoričarku, frustriralo me je pozivanje na neuspjehe iz prošlosti. Studenti su birali drugačiji pristup, učili iz pozitivnih iskustava i postepeno artikulisali zahtjeve, pretvarajući početno nezadovoljstvo u šire preispitivanje političkog sistema“, kazala je ona.
Posebno je naglasila postideološki karakter "generacije Z" i sposobnost studentskog pokreta da prevaziđe tradicionalne podjele.
„Dok starije generacije često razmišljaju kroz podjele na ljevicu i desnicu, studenti su pokazali da je moguće pronaći zajednički jezik uprkos razlikama. I ljevica i desnica uspjele su da ostave po strani pitanja koja ih tradicionalno razdvajaju“, istakla je Radović.
Ocijenila je i da je takav pristup oslabio djelotvornost retorike Aleksandra Vučića, zasnovane na oživljavanju podjela iz 90-ih koja prvenstveno dopire do starijih generacija. „Ovdje više nije riječ samo o smjeni političkih partija, već o zahtjevu za promjenom čitavog sistema. Ova generacija pokazuje da je moguće graditi nešto novo, bez opterećenja podjelama iz prošlosti“.
Asim Mujkić, redovni profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, govorio je o sve izraženijem okretanju horizontalnom organizovanju u savremenim protestnim i društvenim pokretima.
Ocijenio je da razvoj komunikacija doprinosi tome da građani sve manje žele da svoj subjektivitet i autonomiju prepuste pojedinačnim liderima, dok su slom socijaldemokratije i lijevih partija koje su paktirale sa liberalnim i neoliberalnim svijetom dodatno oslabili tradicionalne oblike političkog vođstva.
„Bez obzira na pragmatične saveze sa političkim partijama ili liderima, opšti trend ide ka horizontalnosti i priznavanju pluraliteta, za razliku od vertikalnog okupljanja oko nacionalnog jedinstva. Ta vertikala sve više postaje simbolički gest, dok horizont dobija na značaju i vjerujem da će se taj trend nastaviti i u narednom periodu“.
Osvrćući se na proteste u Bosni i Hercegovini 2014. godine, podsjetio je da su počeli u Tuzli, pobunom radnika protiv privatizacije, a potom se proširili i na Sarajevo, pri čemu je tada ključno pitanje bilo kako građanski gnjev usmjeriti ka organizovanom političkom djelovanju.
„Nosioci bosanskog plenuma bili su radnici, radnička klasa, 'radnici na čekanju', a njihova pobuna je od samog početka naišla na odbojnost političke klase. Taj gnjev je preveden u plenume, gdje smo kao zainteresovani građani raspravljali o problemima i birali zastupnike koji su kantonalnoj vladi prenosili naše zahtjeve. Ključ uspjeha u Srbiji, odnosno neuspjeha u BiH, jeste i u tome što mi nijesmo imali nikakvu podršku akademske zajednice“, kazao je Mujkić.
„Pored organizovanja i definisanja zahtjeva, važno razviti i jezik kojim će se izraziti iskustva društvenih grupa koje pokreću promjene. Osjetili smo da nam nedostaje vokabular za izražavanje onoga što se događa. Često se služimo jezikom ugnjetavača, pa je važno razviti jezik kojim možemo artikulisati vlastiti pokret, iskustva i zahtjeve“, konstatovao je Mujkić govoreći o budućnosti emancipatorskih pokreta.
Nikoleta Đukanović, docentkinja Humanističkih studija Univerziteta Donja Gorica, ocijenila je da Crna Gora nema dovoljno razvijenu demokratsku kulturu za nastanak autentičnih građanskih pokreta bez snažnog političkog uticaja i liderstva.
„Crnogorsko društvo karakterišu tradicionalni modeli organizovanja, naslijeđeni još iz komunističkog perioda, dok nedostatak demokratske tradicije i političke zrelosti ograničava razvoj nezavisnih građanskih inicijativa“.
Đukanović je ukazala na politički ambijent koji obeshrabruje nove ideje, posebno kroz privilegovan finansijski položaj parlamentarnih partija i diskreditaciju neistomišljenika.
„U Crnoj Gori je stvoren toksičan partitokratski ambijent u kojem partije nastoje da uguše svaku alternativu, a kritiku vlasti predstavljaju kao napad na državu. Takve obrasce preuzele su i vlasti nakon 2020. godine“, kazala je ona, naglašavajući da odsustvo snažne političke alternative dodatno održava postojeći sistem.
„Nije ključno ko će biti na vlasti kada Crna Gora uđe u Evropsku uniju, već kakva će Crna Gora postati članica EU. Danas se kritike loših praksi u evropskim integracijama predstavljaju kao protivljenje evropskom putu i državi, a kritičari etiketiraju kao saradnici kriminalnih struktura ili političkih protivnika“, navela je Đukanović.
Ona je kritikovala i odnos vlasti prema civilnom društvu, podsjećajući da su partije koje su prije 2020. godine isticale značaj NVO sektora, nakon dolaska na vlast počele da ga predstavljaju kao neprijatelja.
„Nevladine organizacije koje danas ukazuju na društvene anomalije isto bi radile bez obzira na to ko je na vlasti. Problem je što su naše partije mali autokratski sistemi, bez razvijene unutrašnje demokratije“, naglasila je Đukanović.
Izrazila je zabrinutost zbog političke apatije mladih, ocjenjujući da je slabljenje protesta „Kamo śutra?“ pokazalo ograničene kapacitete za održivu građansku mobilizaciju.
„Za demokratsko sazrijevanje crnogorskog društva ključne su tri vrijednosti - kritičko mišljenje, integritet i odgovornost. Nijednu od njih ne razvijamo dovoljno kroz obrazovni sistem, niti ih dosljedno primjenjujemo u društvu. Bez njih ne možemo očekivati snažne i nezavisne građanske pokrete“, rekla je Đukanović.
Anatolij Demeščuk, istoričar, analitičar i istraživač iz Ukrajine, naglasio je razliku između odsustva formalnog liderstva od stvarnog uticaja.
„U svakoj strukturi postoje ličnosti sa većim ili manjim uticajem. Polazna osnova za razumijevanje tih odnosa jeste društveni ugovor povjerenja - kako između institucija i građana, tako i unutar samih građanskih pokreta“.
Govoreći o iskustvu Ukrajine, Demeščuk je podsjetio na dva različita Majdana, koji su se razlikovali po načinu nastanka, organizaciji i ulozi građana. Narandžasta revolucija 2004. godine, kako je pojasnio, bila je pokrenuta od strane opozicije i predstavljala je mirno okupljanje građana u znak podrške proevropskoj političkoj struji. Nasuprot tome, drugi Majdan, u kojem je i sam učestvovao, izrastao je iz spontanog građanskog otpora nakon što je specijalna policija nasilno rastjerala studente sa trga u Kijevu, što je pokrenulo masovne proteste i izvelo stotine hiljada građana na ulice.
„U početku nije bio potpisan sporazum o pristupanju sa Evropskom unijom, a onda je policija nasilno protjerala studente sa trga. To je bio okidač za masovne proteste i kampove. Pokret koji je potom nastao bio je policentričan, spontano organizovan i raznolik“, istakao je Demeščuk, dodajući da su se protestima pridružile i opozicione partije, ali bez preuzimanja ključne uloge, te da među različitim učesnicima nije bilo značajnijih nesuglasica niti zahtjeva da se političari isključe iz procesa.
Kao ključnu razliku u odnosu na protestne pokrete u regionu, Demeščuk je izdvojio specifičan kontekst ruske agresije na Ukrajinu. Podsjetio je da je nakon uspjeha Revolucije dostojanstva uslijedila okupacija Krima, što je odredilo dalji razvoj događaja.
„Nakon Majdana pokrenut je i čitav talas inicijativa, uz evropske fondove i nove mogućnosti za studente. Jedan od primjera je „Reanimacijski paket reformi“, platforma koja je stručnim doprinosom pomogla reformu javne uprave, policije i javnog servisa. Ukrajina se nakon 2014. godine razvijala i uspjela da reformiše dio sovjetskog nasljeđa koje više nije odgovaralo vremenu, a promijenila se i društvena svijest. Da nije bilo ruske agresije, Ukrajina bi sa ovom aktivnom generacijom bila sto puta uspješnija“, poručio je on.
Panel je moderirala Sara Čabarkapa, koordinatorka programa Aktivno građanstvo u CGO-u.
( B.H. )