Knjiga koja je nadživjela svoju ranu
Šezdeset godina romana “Derviš i smrt”: Meša Selimović, između straha i istine, čovjekove slabosti i pogubnog iskušenja moći
Šezdeset godina prošlo je otkako se među koricama jedne knjige otvorio ponor u koji će južnoslovenska književnost dugo gledati, prepoznajući u njemu ne samo lice vlastitog vremena nego i ono mnogo dublje, gotovo nepromjenjivo lice čovjekove sudbine. Šezdeset godina od trenutka kada je Ahmed Nurudin, zatvoren u polutami i tišini tekije, počeo ispisivati svoj mučni obračun sa strahom, dogmom, nepravdom i sopstvenom savješću. “Derviš i smrt” nije muzejski eksponat, niti spomenik koji se obilazi s dužnim poštovanjem, a potom ostavlja iza sebe. To je živa rana književnosti, knjiga koja ne prestaje da boli upravo zato što se svijet, uprkos svim svojim promjenama, nije oslobodio razloga zbog kojih je napisana.
Objavljen 1966. godine, a već sljedeće nagrađen Ninovom nagradom, roman Meše Selimovića smješten je u osmansku Bosnu, u svijet u kojem su vjera, vlast, običaj i društveni položaj nerazmrsivo povezani. Istorijska udaljenost ne umanjuje njegovu bliskost: Bosna 18. vijeka postaje prostor u kojem se, bez privida savremene udobnosti, ogoljavaju pitanja pravde, odgovornosti i ljudskog dostojanstva. Selimović ne obnavlja prošlost radi prošlosti. On je bira kao književnu distancu iz koje može jasnije da sagleda čovjeka pritisnutog poretkom, ali i vlastitim strahom.
Ahmed Nurudin, derviš i šejh tekije, svoj život je podredio vjeri, disciplini i duhovnom povlačenju. Uvjeren je da se mir može sačuvati odricanjem i povjerenjem u viši poredak. Njegov svijet počiva na molitvi, hijerarhiji i duhovnom autoritetu, ali i na udaljenosti od života izvan tekije. Dok se nepravda događa drugima, moguće ju je tumačiti kao dio poretka koji čovjek ne može promijeniti. Hapšenje brata Haruna razara tu sigurnost: nepravda više nije tuđa nesreća ni apstraktna misao, nego rana koja ulazi u njegovu kuću.
Harunova sudbina zato pokreće mnogo više od porodične potrage. Ona razotkriva granicu Nurudinove duhovne sigurnosti i prisiljava ga da bira između uloge koju je godinama gradio i odgovornosti koju mu nameće ljubav prema bratu. Dotad je mogao vjerovati da je dovoljno sačuvati čistotu namjere i prepustiti svijetu da se odvija prema višem smislu. Sada vidi da povlačenje ne štiti od nepravde. Kada stradanje pogodi nekoga koga voli, neutralnost prestaje da bude vrlina; pokazuje se kao nemoć, a možda i kao prikriveno pristajanje.
U tom sukobu počinje Nurudinova drama. Želi pravdu, ali se plaši cijene koju bi morao platiti da bi je zahtijevao; želi da djeluje, ali ga sputava svijest o posljedicama. Vjera mu je oslonac, ali više ne može prihvatiti da se u njeno ime opravdava ljudsko stradanje. Selimović ga ne vodi jednostavno od pasivnosti ka odlučnosti: Nurudin se koleba, traži pomoć i pokušava da pronađe izlaz koji bi sačuvao i njegov položaj i mogućnost da se nepravda ispravi. Čovjek često ne odustaje od dobra zato što ga ne prepoznaje, nego zato što se boji cijene njegove odbrane.
Nurudinova slabost ne može se odvojiti od njegovih vrlina. Pobožnost mu nije maska, ali je duhovno utočište postalo i način da se zaštiti od neposrednog susreta sa životom. Njegov unutrašnji monolog pretvara se u suđenje samome sebi: da li je uzdržanost bila mudrost ili kukavičluk? Savjest ne prihvata objašnjenja koja bi trebalo da je umire. On je istovremeno optuženi, svjedok i sudija, nesposoban da pobjegne od vlastitog udjela u onome što se dogodilo.
Lična rana i književno preobraženje
U pozadini Harunove sudbine nalazi se i lična tragedija Meše Selimovića. Ona se dovodi u vezu sa smrću njegovog brata Šefkije Selimovića, koji je krajem 1944. godine u Tuzli strijeljan presudom vojnog suda III korpusa. O tom događaju Selimović je neposredno svjedočio u “Sjećanjima”. Šefkija je iz magacina Glavne uprave narodnih dobara uzeo krevet, ormar, stolicu i još nekoliko sitnica, nastojeći da obnovi dom iz kojeg su ustaše odnijele porodičnu imovinu, dok je čekao suprugu koja je preživjela koncentracioni logor. Selimović je posebno bolno isticao da ni sudije nijesu tvrdile da je njegov brat kriv. U toj činjenici ne nalazi se samo porodična tragedija nego i iskustvo razaranja povjerenja u poredak kojem je i sam pripadao.
Bilo bi pogrešno Haruna svesti na književni portret Šefkije ili “Derviš i smrt” čitati kao autobiografski zapis prenesen u roman. Šefkijina smrt pripada piščevom životu, Harunova sudbina svijetu književnosti. Između njih postoji bolna veza, ali ne i jednostavna istovjetnost. Selimović lično iskustvo ne prepisuje; on ga preobražava, oslobađa pojedinačnog događaja i uvodi u širi prostor ljudske sudbine. Harun postaje lik kroz koji se ispituju odnos pojedinca i institucije, nemoć pred samovoljom vlasti i tragedija porodice kojoj je uskraćena mogućnost da sazna istinu i ostvari pravdu.
Upravo tu privatna rana dobija univerzalni oblik. Iza Harunovog lika može se naslutiti iskustvo čovjeka koji je izgubio blisku osobu u okolnostima koje nije mogao prihvatiti, ali roman ne traži od čitaoca da poznaje piščevu biografiju kako bi osjetio njegovu težinu. Bol je postao književna istina koja nadilazi okolnosti svog nastanka. Nurudin nije Selimovićev neposredni glas niti sredstvo književne osvete. On je samostalna ličnost, sa svojim strahovima, zabludama i protivrječnostima. Kroz njega pisac postavlja teže pitanje od pitanja o krivici onih koji su presudili: šta se događa s čovjekom kada mu nepravda oduzme vjeru u poredak kojem je pripadao?
Vlast kao aparat straha
Vlast u romanu nije samo skup ljudi na položajima. Ona je mehanizam odnosa, zavisnosti, interesa i straha, aparat koji ne mora neprestano da pokazuje silu da bi je svi osjećali. Njena moć traje i onda kada nema otvorene prijetnje, jer ljudi unaprijed usklađuju svoje ponašanje s onim što pretpostavljaju da se od njih očekuje. Paze šta govore, kome vjeruju i koliko daleko smiju da idu u odbrani drugoga. Tako vlast ulazi u svakodnevicu, u prijateljstvo i porodični život, pretvarajući oprez u naviku, a ćutanje u oblik samoodržanja.
Selimovićev prikaz nije zasnovan na jednostavnoj podjeli na zle moćnike i nevine žrtve. Iza postupaka pojedinaca nalaze se strah, interes, želja za položajem i potreba da se sačuva privid reda. Nepravda ne mora biti posljedica izuzetne zlobe; dovoljno je da se odgovornost raspe kroz hijerarhiju, naredbe i procedure. Svako se može sakriti iza autoriteta ili tuđe odluke, dok posljedice ostaju na konkretnom čovjeku. U takvom poretku teško je pronaći odgovornog, jer svako ima opravdanje, a niko ne preuzima teret učinjenog.
Nurudin isprva vjeruje da će do pravde stići obraćanjem onima koji imaju moć da promijene Harunovu sudbinu. Ali susreti s predstavnicima vlasti otkrivaju mu da pravda nije nužno cilj institucije. Važniji mogu biti ugled, poslušnost i stabilnost poretka. Zakon tada prestaje da štiti slabijeg i postaje sredstvo kojim jači potvrđuje svoju nadmoć. Mehanizam ne mora ni da mrzi čovjeka nad kojim se sprovodi. Dovoljno je da ga vidi kao slučaj, smetnju ili prijetnju sopstvenom miru.
Vlast nije odvojena od ljudske prirode: djeluje kroz ljude i mijenja ih čim dobiju mogućnost da odlučuju o tuđim životima. Strah proizvodi poslušnost, a položaj novu bojazan - da se ne izgubi moć i ne naruši poredak. Čovjek koji je trpio samovolju može doći u iskušenje da je ponovi. Aparat sile ne lomi samo pojedinca; on ga može uvući u sebe i naučiti ga vlastitom jeziku.
Hasan i mogućnost drukčijeg života
Hasan je protivteža Nurudinovoj zatvorenosti. Dok derviš traži oslonac u pravilima i sigurnosti, Hasan prihvata neizvjesnost i ne dopušta da ga društvene konvencije sasvim odrede. Njegova otvorenost ne znači da je lišen slabosti i unutrašnjih sukoba; on nije gotov simbol slobode, nego mogućnost drukčijeg postojanja. Njihovo prijateljstvo važno je upravo zato što Hasan ne potvrđuje samo Nurudinove stavove nego ih dovodi u pitanje. Njegova neposrednost pokazuje da sloboda nije samo odsustvo spoljašnjih ograničenja već i sposobnost samostalnog mišljenja, odgovornosti i nepristajanja na nepravdu. Ipak, Nurudin ne uspijeva da usvoji takvu životnu širinu. Razlika među njima tiče se povjerenja u život i spremnosti da se prihvati njegova neizvjesnost.
Ishak i unutrašnja stvarnost
Ishak zamagljuje granicu između spoljašnjeg događaja i unutrašnjeg svijeta. Može se čitati kao odraz Nurudinovog stanja, njefov alter ego, kao izraz potrebe za bijegom ili otporom. Kada stvarnost postane nepodnošljiva, u svijesti glavnog junaka prepliću se ono što se dogodilo, ono čega se plaši i ono što bi želio. Čitalac događaje prati iz svijesti čovjeka čije se unutrašnje uporište raspada.
Vjera, sumnja i odgovornost
Vjera je za Nurudina oslonac, identitet i disciplina, ali i izvor sukoba. Njegova duhovnost nije lažna: pripada mevlevijskom, sufijskom redu, mističnom dijelu islama, koji povezuje filozofiju. poeziju i ritmiku muzike. Cilj sufizma je pročišćenje duše, i neposredni kontakt sa Jednim, sa Alahom. Znači, sve što vidimo u ovom svijetu je Bog, a sve drugo je samo manifestacija tog Jednog. Biti u okvirima sufizma već znači biti polumudrac - Nurudin je tu nedovršen i vidi se koliko slabo poznaje svijet, što je ključni problem. Ali njegov poziv znači orijentaciju ka dubinama u kojima gordosti, kojoj on tako lako podlegne, mjesta nema. Ipak, to uvjerenje nije dovoljno pred konkretnim ljudskim stradanjem. Vjera više ne može ostati privatno utočište; mora se pokazati u odnosu prema drugome. Ako je čovjek pozvan da bude pravedan, kako da prihvati nepravdu? Gdje prestaje pokornost, a počinje saučesništvo? Selimović ne nudi zatvorene odgovore. Njegov odnos prema vjeri nije ni odbacivanje ni nekritičko veličanje, nego ispitivanje trenutka u kojem gotovi odgovori prestaju da umiruju, a duhovna sigurnost postaje zatvor ako služi izbjegavanju odgovornosti.
Ni sumnja nije sama po sebi oslobođenje. Ona može biti razorna kada se uruši sve što je čovjeku davalo smisao. Nurudin iz krize ne izlazi s jednostavnijom istinom: što više razumije sebe i svijet, jasnije vidi granice vlastitih mogućnosti. Saznanje raste, ali ne donosi nužno snagu da se stvarnost promijeni.
Selimovićev jezik prati tu napetost: filozofska misao ne odvaja se od iskustva, nego iz njega izrasta. Razmišljanja o životu, smrti, vlasti i pravdi nastaju iz događaja koji su pogodili likove. Roman je svijest čovjeka koji kroz vlastitu tragediju pokušava da razumije ono što mu se dogodilo.
Čovjek koji postaje dio vlasti
Jedan od najtežih obrta u Nurudinovom razvoju jeste njegov ulazak u prostor vlasti i prihvatanje položaja kadije. Čovjek koji je stajao izvan političkog odlučivanja, posmatrao nepravdu i pokušavao da joj se suprotstavi, sada dobija mogućnost da sam odlučuje. Naizgled, to bi moglo značiti da će najzad uticati na sistem koji ga je učinio nemoćnim. Ali Selimović upravo tu zaoštrava pitanje: ostaje li čovjek isti kada dobije moć koju je ranije smatrao nepravedno raspoređenom?
Nurudin je vjerovao da bi postupio drukčije od onih koji su odlučivali o Harunovoj sudbini. Novi položaj, međutim, ne daje mu mogućnost da ispravi prošlost; uvodi ga u mrežu interesa i očekivanja u kojoj se njegova načela ponovo iskušavaju. Njegov preobražaj nije pobjeda nad sistemom, nego ulazak u njegovu unutrašnjost. Nije dovoljno promijeniti ljude na položajima ako se ne promijeni odnos prema moći: novi nosilac vlasti može ponoviti postupke onih koje je osuđivao.
Posebno se zaoštrava njegov odnos prema Hasanu. Čovjek koji mu je bio blizak sada zavisi od Nurudinove odluke. Pravda više nije načelo o kojem se govori uopšteno, nego čin s posljedicama po nekoga do koga mu je stalo. Između njih se isprječuju položaj, interes i strah. Nurudin se suočava s onim što je ranije osuđivao: moć čovjeku daje i mogućnost da opravda ono što ne želi ili ne smije da učini.
Tragedija se produbljuje upravo onda kada Nurudin dobija mogućnost da utiče na svijet. Nekada je bio nemoćan pred odlukama drugih; sada mora da odgovara za vlastite. Njegovo iskustvo ne štiti ga od protivrječnosti koju je osuđivao. Moć ne postaje automatski sredstvo pravde. Ona može promijeniti čovjeka, udaljiti ga od onih koje je želio da zaštiti i pretvoriti nekadašnji otpor u novu vrstu poslušnosti.
Smrt i granice slobode
Naslov romana povezuje derviša, čovjeka duhovne discipline i odricanja, sa smrću, konačnošću i gubitkom. Smrt nije samo biološki završetak. Ona razotkriva krhkost ljudskih odnosa i granice svih sistema u koje čovjek polaže povjerenje. Harunov gubitak pokreće Nurudinovu pobunu, ali ga istovremeno suočava s činjenicom da se ono što je jednom oduzeto ne može vratiti.
Sloboda u romanu nije mogućnost da čovjek čini sve što želi. Ona se pokazuje u izboru odnosa prema onome što ne može kontrolisati. Nurudin ne može vratiti brata niti izbrisati ono što je učinio ili propustio. Ali okolnosti, koliko god sužavale prostor djelovanja, ne ukidaju odgovornost. Čovjek možda ne bira vrijeme i prilike u kojima će se naći, ali ostaje pitanje kako će na njih odgovoriti. Strah, neznanje i pritisak objašnjavaju ljudsku slabost, ali je ne pretvaraju u potpuno opravdanje.
Nurudinova tragedija nastaje iz raskoraka između onoga što želi da bude i onoga što zaista jeste. Želi da bude pravedan, ali se plaši posljedica pravednog postupka. Želi da sačuva vjeru, ali ne nalazi odgovor na nepravdu. Želi da ostane izvan vlasti, a zatim ulazi u njen prostor. Želi da zaštiti bliske ljude, ali njegove odluke ne donose im sigurnost. U tom raskoraku Selimović ne vidi izuzetak, nego ljudsku sudbinu koja ne pripada samo jednom vremenu, društvu ili vjeri.
“Derviš i smrt” nije savremen zato što se osmanska Bosna može doslovno poistovjetiti s današnjim društvom, nego zato što pitanja koja postavlja ne zastarijevaju: šta čovjek čini pred nepravdom i koliko je spreman da rizikuje u odbrani drugoga? Institucije mogu biti podložne interesima moćnih, odgovornost se može prebacivati s jednog čovjeka na drugog, a posljedice ostaju onima koji se najmanje mogu braniti. Nurudinova priča zato nije samo priča o dervišu u Bosni 18. vijeka.
Ona govori o čovjeku koji je vjerovao u poredak, a zatim se suočio s njegovom nepravednošću; o onome koji tek pred nužnošću djelovanja otkriva koliko je teško ostati vjeran vlastitim uvjerenjima. Roman ne dopušta čitaocu udobnost uvjerenja da bi na Nurudinovom mjestu sigurno postupio bolje. Njegovi likovi nijesu nosioci gotovih pouka, nego ljudi koji se mijenjaju, griješe i pokušavaju da razumiju vlastite postupke.
“Derviš i smrt” istovremeno je roman o pojedincu i o društvu. On pokazuje kako društveni poredak oblikuje čovjekove mogućnosti, ali i kako se taj poredak održava kroz svakodnevne ljudske izbore. Vlast nije samo nešto što postoji iznad pojedinca; ona opstaje i kroz ćutanje, strah, poslušnost i spremnost ljudi da prihvate nepravdu kada im se čini da se protiv nje ne može ništa učiniti. Zato odgovornost u romanu nije ograničena na one koji imaju formalnu moć. Ona pripada i onima koji znaju da se nepravda događa, ali odlučuju da ne reaguju.
Neka djela s vremenom postaju klasici zato što ih istorija udaljava od njihovog prvobitnog trenutka. “Derviš i smrt” ostaje klasik zato što nas od tog trenutka nikada nije uspio dovoljno udaljiti. Njegova veličina nije samo u savršenstvu jezika, kompozicije i filozofske misli, nego u činjenici da nas, poslije svih pročitanih stranica, ostavlja pred najneugodnijim mogućim pitanjem: šta bismo mi učinili kada bi se tvrđava jednog dana zatvorila pred nekim našim?
I možda je to najdublje nasljeđe Meše Selimovića. Nije napisao knjigu od koje se čovjek, kada je jednom pročita, više nikada ne vrati isti. Napisao je knjigu od koje se čovjek ne može vratiti sebi, a da se prethodno ne suoči sa svim onim što je o sebi želio da prećuti.
( Nina Vujačić )