Komšije, utišajte tu buku

Vozač polovnog “mercedesa” sa bocom votke u ruci. Ruši sve kontrolne znakove postavljene od oktobra 2000. Sve to uz zaglušujući muziku iz Pink produkcije.

Valjalo bi za sve susjede, pa i za nas, kad bi se ugasila ili makar utišala ta buka.

Aleksandar Vučić - radikal za mirnodopska vremena. Zna da će mu biti vuneno ako bude drugog kruga predsjedničkih izbora u Srbiji. Sirotan, sam protiv njih 10.

Konkurenti vrijedni pomena su mu:

Beli Preletačević - tipičan proizvod posleratnog Balkana/Srbije. Voli Ruse, mrzi gejeve, Kosovo je oduvijek bilo srpsko, a ne od 1912, i valjda tako treba da ostane. Pametniji kad ćuti, nego kad ozbiljno prozbori… Navodno može da privuče mlade birače i apstinente i podigne izlaznost, čime otvara vrata za drugi krug izbora. Nisam baš uvjeren u tu teoriju.

Vojislav Šešelj - vječita babaroga za zapadne političke elite i uvijek manje zlo od srpske ili crnogorske vlasti. Ševeningen ga nije promijenio, ali se zato promijenila intelektualna struktura na srpskoj javnoj sceni. Zbog toga sada on ponekad zvuči intelektualno superiornije od raznih vulina, stefanovića, babića, … Bilo bi interesantno vidjeti za koga bi pozvao svoje birače da glasaju, u drugom krugu.

Tu je i Vuk Jeremić. Kočoperni Koštunica. Dobar za one koji vole takve.

Prije oko pet godina Tomislav Nikolić je na predsjedničkim izborima u Srbiji, na opšte iznenađenje, dobio Borisa Tadića koji se popeo na glavu Srbima sveopštim posjedovanjem medija, spornim privatizacijama i manekenisanjem prilikom brojnih susreta sa stranim zvaničnicima.

Uoči tih izbora, Toma je banuo u Crnu Goru. Prešao je preko granice čijim je zatvaranjem prijetio 2006. i održao konferenciju za novinare sa separatistom Đukanovićem. Poruka jasna kome treba da bude - Toma je prihvatljiv za region, makar za Crnu Goru, kao predsjednik Srbije.

Spekulisalo se tada da su se Đukanović, Subotić i Nikolić sastali u nekom hotelu u Parizu kako bi dogovorili podršku za Tomu. Nepoznato je da li je i na kojoj krivini Toma ispao, tek sada se spekuliše da trojstvo - Cane, Vučić i Đukanović nije u idiličnim odnosima. Drugi, navodno, duguje neke pare trećem, a savezni premijer Cane, kako to dolikuje, posreduje u mirenju.

Nekoliko mjeseci prije izbora u Srbiji 2012. godine, delegaciju crnogorskih opozicionara primio je, u Berlinu, bliski saradnik Angele Merkel. Na pitanje ko bi kao predsjednik Srbije bio bolje rješenje za region, dvojica od trojice opozicionara su odgovorili - Tadić, Nikolić bi pravio probleme. Njemac im je na to, navodno, odgovorio - Tadić je preuzeo neke obaveze koje nije ispunio, a ko god bude na vlasti u Srbiji mora sarađivati sa Njemačkom.

Vučić je preuzeo dosta obaveza i kod Merkel i kod Putina, Kineza, Arapa… Za razliku od njegovih birača, oni nemaju kratko pamćenje.

Što zbog njih, a bogami i zbog svojih fanova, Vučiću bi vjerovatno bilo udobnije na mjestu predsjednika države, umjesto premijera . Obaveze treba ostaviti marionetskom nasljedniku - nešto slično scenarijima u Crnoj Gori.

Zato je dobro što se pojavio Saša Janković.

On predstavlja sve što nije tipičan balkanski političar. Odmjeren, argumentovan i praktično jedini u Srbiji koji stoji na jasnom antifašističkom opredjeljenju. Dosta mana za brojne glasače (one koji svoj glas daju po automatizmu), dok oni malobrojniji, birači, uvijek traže dlaku u jajetu.

Njegov prolazak u drugi krug bio bi veliki rizik za šofera sa početka teksta.

Međutim, od samog Jankovića bitniji je apel 100 javnih ličnosti koje su podržale njegovu kandidaturu, plus naknadna podrška koju je dobio od ljudi prepoznatih u svojim profesijama, čime je Srbija još jednom pokazala da posjeduje veliki demokratski potencijal i građansku hrabrost.

A Crna Gora više ni na saučešću ne može da okupi 100 javnih ličnosti koje su spremne javno da iznesu svoje mišljenje.

Javno eksponirani glumci, muzičari, književnici, sportisti, univerzitetski profesori u Crnoj Gori glume, komponuju, sviraju, treniraju i pišu, uglavnom - za režim.

Ostali iz tih branši, baš uporno ćute. Ćute i ljekari, ljudi iz prosvjete, biznisa… Možda kritikuju vlast u krugu svojih najbližih. Kažu da ne čitaju crnogorsku štampu, gadljivi su na NVO sektor i opoziciju, ništa ne preduzimaju da promijene stvari i zbog toga im je prijemčiva propaganda mantra DPS o jednakosti između civilnog sektora i opozicije. Cvile samo kad se lično sretnu sa nepravdom. Pristaju da poltronišu šefovima postavljenima od majke partije koji koeficijent inteligencije i diplomu formalnog obrazovanja uzaludno pokušavaju prikriti funcijama, odijelima i službenim autom. Nadaju se da će im postojeća ili buduća garnitura ministara naći posao za dijete ili unuče u sportskoj kladionici, ako se prethodno nisu kreditno zadužili za njihovo školovanje van Crne Gore. DePreSivci. Kupaju se u fekalijama koje je vrh DPS-a posuo po svima.

Pristaju da budu u rukama iskusnog šofera koji je, mora se priznati, u par navrata vozio i izvozio Crnu Goru po pravoj stazi. Položio je vozački još na “trabantu”, obožavao je “stojadina” do '97, kada je uskočio u “ford”; dugo se ježio “fijata”, potajno obožavao “ladu” - do 2013. kada ga je Bajden uvjerio da od “forda” nema boljeg auta, iako zna da troši… Iz “lade” mu sada, izgleda, traže da plati što je ostao dužan za lizing. Samo da po običaju to ne plati Crna Gora.

Upravo zbog intelektualnog siromaštva i velikog deficita građanske kuraži u Crnoj Gori, koji su sve izraženiji, svaka politička promjena u državama regiona imala je, manji ili veći, dugoročni uticaj na kreiranje i dešavanja na crnogorskoj političkoj sceni - od Miloševića, Đinđića, Koštunice, Sanadera, Beriše, Tadića…

Zbog toga eventualni uspjeh Jankovića na izborima u Srbiji i dolazak na vlast Zorana Zaeva u Makedoniji sigurno nisu nešto što bi u postojećoj situaciji u Crnoj Gori prijalo DPS-u i Đukanoviću.

( Vladan Žugić )