Aplauze Staljinu niko nije smio da prekine. Kao ni Vučiću na Pinku
Da li su mogući višepartijski izbori uz jednopartijske medije? Da li su čak samo zamislivi? Pa sad, sve ono što je ne samo nemoguće već i nezamislivo, u Srbiji je i te kako stvarno i postojeće
Antologijski rezultat udvorištva premijeru (Aleksandar Vučić - premijer Srbije) postigao je Pink, u čijim je informativnim emisijama SNS dobio 90 odsto vremena, i koji je u jednom danu emitovao gotovo četiri minuta aplauza Vučiću, piše Cenzolovka.
Kao aplauzi Staljinu, koji su trajali nepodnošljivo dugo jer se niko nije usuđivao da prvi prestane sa pljeskom.
Da li su mogući višepartijski izbori uz jednopartijske medije? Da li su čak samo zamislivi? Pa sad, sve ono što je ne samo nemoguće već i nezamislivo, u Srbiji je i te kako stvarno i postojeće.
Za takvu tvrdnju postoji obilje potvrda i doslovno u svim vidovima medijskog izražavanja, piše Cenzolovka.
Pa da počnemo od obima, od nečega, dakle, što je numerički dokazivo. Prema istraživanjima Novosadske novinarske škole, predstavnici vladajućeg SNS-a zaposjeli su u mjesec dana čak 90 odsto vremena u informativnom prostoru Pink televizije, navodi Cenzolovka.
Iskazano brojkama, to je 260 minuta, što odgovara vremenu od devet "nacionalnih dnevnika". Kao da to nije dovoljno, ista televizija je u jednom danu (17. februara) aplauz namijenjen premijeru emitovala tri minuta i 46 sekundi, bez odgovarajuće govorne pokrivenosti.
Takvo – u najdoslovnijem smislu – antologijsko udvorištvo može se porediti jedino sa aplauzom Staljinu koji je u jednoj prilici potrajao nepodnošljivo dugo jer se niko nije usuđivao da prvi prestane sa pljeskom, piše Cenzolovka.
Stvaranje čudovišta od opozicionih kandidata
Da je javni servis "u službi svih građana" ipak više služio onima na vlasti, svjedoči podatak da je u istom periodu sa 82 odsto zastupljenosti SNS-a zaostao za ružičastom televizijom samo osam procenata. Zanimljivo je da Studio B nije bio predmet istraživanja jer se valjda podrazumijeva da je njihova odanost vladajućoj partiji van svake sumnje.
Dobro, reći ćete, nije televizija jedina u medijskom prostoru. Postoji, takođe, i štampa. Pa da vidimo čime se ona bavila. Ako se izuzmu Danas i, donekle, Politika – isključivo ocrnjivanjem opozicionih kandidata za predsjednika.
Ocrnjivanje je, nažalost, samo velikodušni opis mahnitog upinjanja da se rivali jedinog neprikosnovenog kandidata predstave kao izopačene ličnosti, „plaćenici“ i „odrodi“, za koje se čak sumnja da su umiješani u nerasvijetljena zlodjela, piše Cenzolovka.
Toliko su se trudili da ih predstave kao čudovišta, da je jedino još preostalo da ih proglase masovnim ubicama.
Cenzolovka navodi da nije, naravno, nimalo neočekivano da se deponijski, bezočni tabloidi uslužno podastiru pod noge gospodara, ali je začuđujuće da ih vladajući "kreatori" javnog mišljenja ne upozore na to da svojom prenaglašenom revnošću obesmišljavaju i same predsjedničke izbore.
Zbog čega? Pa jednostavno zbog toga što su u svom propagandističkom djelovanju (o novinarstvu tu ne može biti ni riječi) čak i za njihove kanibalske standarde prevršili mjeru u dokazivanju kako se već pomenutom neprikosnovenom kandidatu mogu suprotstaviti jedino zlikovci.
Da li time hoće da kažu kako je pojava na izborima opozicionih kandidata neoprostiv zločin? Ako je to ono što poručuju, neminovno se nameću i za njih neželjena pitanja o karakteru vlasti koja ih tako doživljava i, najzad, o tome u kakvoj državi živimo, piše Cenzolovka.
Kritički mediji – statistička greška
Ako mislite da je sve to apsurdno – u pravu ste, što i ne mora da bude tako loše. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što je ponekad poželjno da se stvari dovedu do apsurda da bi postale jasne.
Ali, čak i ako je tako posmatramo, previše je apsurda i u obimu i u sadržaju medijske uslužnosti.
Pobožno se tako bilježi svaka premijerova riječ u vremenu kada, prema njemu, izborna kampanja još nije zvanično ni počela, iako ona praktično traje od njegovog dolaska na vlast. U šta tada da knjižimo napade na političke protivnike za koje se koristi svaki povod – otvaranje novog pogona, na primjer? Ni uz najveću velikodušnost ne možemo ih svrstati u pridobijanje novih investicija. Možda u ulaganje u budućnost?
Na drugoj strani, stanovišta opozicionih kandidata se prećutkuju ili se iz njih pažljivo uklanjaju uznemirujući pasusi. Nije, prema tome, reč samo o vapijućoj nesrazmjeri u medijskom prostoru vladajućeg i opozicionih kandidata već i u brižljivom redigovanju sadržaja onoga o čemu ovi posljednji govore.
Reći ćete da se, ipak, ne može govoriti o jednopartijskoj štampi. Zar ne postoje listovi kao što je Danas i televizija kakva je N1? Svakako da postoje, ali samo kao izuzeci koji ne samo da potvrđuju pravilo već su – u odnosu na rasprostranjenost režimskih medija – na nivou statističke greške.
( Vijesti online )