Bar pamti - Vijesti.me
SKITANJA UMOM I DRUMOM

Bar pamti

Stabla su posječena, uništeno je školsko dvorište. Barani su ipak nastavili da se bore. Na kraju – Vlada je odustala od gradnje vrtića na toj lokaciji, a obećali su i uređenje uništenog parka

Sa jednog od protesta u Baru
Sa jednog od protesta u Baru (Foto: Danilo Pavlović)

Bar pamti. Sedamnaestog januara prošle godine, u dvorištu Gimnazije “Niko Rolović” u Baru, posječeno je više od 80 stabala čempresa. Višedecenijska stabla posječena su kako bi se na toj lokaciji gradio vrtić. Građani Bara nedjeljama su vodili borbu za spas čempresa i držali straže kako bi zaštitili drveće. Uprava grada ostala je nijema na proteste i preko 4.000 potpisa građana.

Stabla su posječena, uništeno je školsko dvorište. Barani su ipak nastavili da se bore. Na kraju – Vlada je odustala od gradnje vrtića na toj lokaciji, a obećali su i uređenje uništenog parka.

Do danas, međutim, niko nije pozvan na odgovornost za odluke koje su dovele do toga da višedecenijska stabla budu nepovratno uništena. Do danas nema odgovora na pitanja gdje su završila posječena stabla… Zasađeni su novi mladi čempresi, ali – sudeći po osušenim granama, o njima gradska uprava baš i ne brine.

Do danas nema odgovora ni šta se dešava sa izgradnjom vrtića – za koji je trebalo da bude određena nova lokacija…

Kad sam prije godinu objavila tekst na istu temu i posebno se obraćajući mladima poručila da nema plakanja, ali da čemprese ne zaborave i ne oproste, iskreno – nisam mislila da li će i biti tako.

Ispalo je da Bar pamti. Barani su se ovog 17. januara okupili ponovo u dvorištu Gimnazije “Niko Rolović” i podsjetili nadležne i gradsku upravu na odnos prema građanima i izbjegavanje obaveza…

Šta te ljude i danas okuplja oko istog pitanja, zašto nisu odustali od čempresa, parka, ali ni vrtića?

čempresi
Posječeni čempresi(Foto: Danilo Pavlović)

Ovih dana čitala sam neke neobjavljene odgovore više uključenih u barsku priču i ti odgovori na neki način objašnjavaju zašto i kako Bar nije zaboravio dan kad su posječeni čempresi.

Ne čekaj da drugi riješi tvoj problem

Barski protest počeo je nekoliko mjeseci prije sječe. Pokrenulo ga je dvoje ljudi. Vidjevši da su u dvorištu Gimnazije građevinske mašine, prijavili su skup policiji. Desio se 19. oktobar 2018.

Nije bilo važno što ne postoji i zvanična organizacija – organizacija su bili građani. U odbrani stabala, građani su se smjenjivali u dežurstvima dan i noć.  Drugi su sastavili peticiju, štampali je i dijelili dobrovoljcima koji su sakupljali potpise. Neki su pravili transparente, neki donosili osvježenje – sok, kafu… za one koji su u to vrijeme stražarili na gradilištu.

I struka je dala doprinos – kada su se pripremali za izlaganje u Skupštini grada, u proces su se volonterski uključili arhitekte, medicinari, inženjeri, profesori, psiholozi… pomagali su i pravnici, koji su pružali podršku privođenima i pojedincima protiv kojih su tokom protesta podnošene prijave…

Niko nije čekao da bude pozvan.

Jedna od učesnica borbe za čemprese, Rialda Kurgaš, kaže da su svi koji su imali mogućnost i ideju, tu ideju i realizovali.

“Tokom svih aktivnosti odgovornost je preuzimao svako ko se osjećao da može dati značajan doprinos (protivno svim dokazanim pravilnostima) i svako ponaosob je bio istrajan tokom svih pet mjeseci i žrtvovao svoje vrijeme, porodični život, posao, učenje”, dodaje i psihološkinja Branka Ćalasan.

Pitanje smisla se nametalo sve vrijeme, što je dovodilo cjelokupno funkcionisanje u krizu, ali Ćalasan kaže da je ona nepobitno bila razvojnog karaktera i vodila je daljoj razmjeni ideja, većoj povezanosti uključenih i produktivnosti u cijelom procesu.

Organizovan je i dvonedjeljni “Festival o čempresima i ljudima”, a u istom duhu, kada su institucije i zvanično poručile da će uništeni park biti uređen, da će na istoj lokaciji saditi novo zelenilo i čemprese, Barani nisu čekali njihovo, već su ponudili svoja rješenja…

Iako ta rješenja nisu prihvaćena, iako su se tokom protekle godine mnogo puta spotakli, Bar i dalje pamti. I traži odgovore na pitanja.

Ćalasan nema jasno objašnjenje koje su to sile vodile okupljene oko ideje očuvanja stogodišnjih čempresa i školskog dvorišta. Zna samo da su se “držali uspravno”. Takav stav postao je i simbol te borbe, predstavljene ilustracijom dva uspravna čempresa. Bedževe i majice sa čempresima rado i danas nose mnogi, a zastava koja simboliše to neodustajanje, od tada se vijori sa skoro svih građanskih okupljanja širom Crne Gore, vijorila se na protestima na Sinjajevini, na onima za očuvanje rijeka i borbu protiv izgradnje malih hidroelektrana…

Sačuvati mir

Iako je više građana Bara privedeno zbog učešća u protestima za čemprese, opšta ocjena o tim okupljanjima je da su protekli mirno.

“Bilo je važno da protesti proteknu bez ijednog incidenta, jer su okupljali veliki broj srednjoškolaca, osnovaca, ljudi su dolazili sa malom djecom, psima, i od početka se i stvorila navika nedjeljnih mirnih okupljanja na kojima bi veliki broj ljudi došao da razmijeni mišljenje. Sa druge strane, smatrali smo da bi incidenti ili radikalniji potezi na protestima stvorili kontraefekat i doprinijeli smanjivanju broja ljudi na protestima i gubitak podrške zajednice”, kaže Nikoleta Pavićević.

Jedna od akcija koju smatra radikalnom je pasivni otpor građana, koji su, kada je mehanizacija krenula da ulazi na gradilište, sjeli na trotoar i tijelima blokirali ulaz.

Radikalnije akcije uslijedile su tek nakon što su iscrpljena sva pravna sredstva, nakon što smo se obratili svakoj instituciji”, podsjeća ona.

Istrajnost

Tokom borbe za čemprese, građani su često bili uskraćeni za odgovore nadležnih, obeshrabreni kad bi vidjeli da se radovi uprkos protestima nastavljaju. Ali, nisu odustajali.

Zato je, kažu, istrajnost jedan od ključnih elemenata koji su obilježili njihovu borbu. Ali ne ona slijepa, ne istrajnost koja tjera inat, već istrajnost u ispravnosti.

“U svakom trenutku naše borbe mi smo se preispitivali, da li to što radimo ima smisla, da li negdje griješimo. I odgovarajući na ta pitanja, ispravljali smo i popravljali svoje djelovanje, nastojeći da postupimo ispravno i istinito, bez obzira na ishod”, poručuju.

Društvene mreže kao saveznik

U organizaciji barskih protesta, društvene mreže bile su jak saveznik. I danas je aktivna grupa “Zaustavimo gradnju vrtića u dvorištu Gimnazije/Ekonomske”.

“Društvene mreže smo koristili prvenstveno zbog toga što znamo da svi mladi ljudi u našem društvu njih koriste svakog dana. A onda smo bili iznenađeni odzivom i starije populacije, koja je Facebook prihvatila i vješto naučila da koristi kao sredstvo komunikacije. Naše iskustvo je pokazalo i da jako veliki broj ljudi ne gleda televiziju uopšte, mnogi biraju da ne posjeduju TV prijemnik, a isti je slučaj i sa novinama. Osim toga, organizovani mediji kontrolišu i prerađuju informaciju koju od nas dobiju, dok na društvenim mrežama imamo apsolutnu slobodu i prostor da podijelimo cjelovitu informaciju, do najsitnijih detalja”, objasnila je ranije Rialda Kurgaš.

Tako su čempresari putem Facebooka obavještavali sugrađane i druge zainteresovane o dešavanjima, aktivnostima, planovima, tu mrežu koristili su za povezivanje i krerali grupu, kako bi svima omogućili da mogu da postave željeni sadržaj. Svakako, uz nadzor tima za administraciju.

Viber se kroz iskustvo barskih protesta pokazao kao odlična platforma za organizaciju sastanaka, straže dok su još čuvali čemprese, za brza okupljanja.

Na Viberu su kreirane i manje grupe, kroz koje su timovi sa konkretnim zadacima komunicirali o zaduženjima.

“Organizovanje po grupama je važno kako se ne bi vodilo 200 tema u istom momentu i kako bi ljudi koji su posebno stručni ili žele da pomognu u nekoj oblasti bili usredsređeni na to, a ne rasplinuti na više strana”, obašnjava Nikoleta Pavićević.

Twitter je ulogu u barskoj borbi imao kad su aktivisti htjeli da o nekim temama informišu pojedine institucije. Tako su Evropsku banku za obnovu i razvoj, koja je i dala kredit za izgradnju vrtića, informisali o razlozima zašto vrtić ne bi trebalo da se gradi u dvorištu Gimnazije…

Ne borimo se samo za danas, borimo se za budućnost

Nije čudno da čovjek tokom vremena preispituje sebe, razloge zbog kojih radi ili ne radi ovo ili ono. Preispitivali su se i oni koji su učestvovali u protestima u Baru.

“Za koga ja ovo radim, šta će meni ovo, to pitanje često nam je prolazilo kroz glavu”, kaže Rialda.

Pa ipak, dodaje, svi koji su se aktivno uključili u proteste, bili su svjesni da to rade za sebe, svoju djecu, za budućnost, pa tek onda za sugrađanke i sugrađane.

“Zato smo uvijek u obavještenjima apelovali na savjest ljudi i podsjećali ih da na protest ne dolaze zbog mene, Tamare, Steva, Ranka… nego zbog sebe i svojih vrijednosti”, poručuje ona.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Blogovi