Utisak o Bostonu poslije prospavane noći bio je sasvim drugačiji. Ovaj atraktivan grad na obali Atlantika, koji ima stanovnika koliko i Crna Gora, pun je mladih ljudi koji su došli sa svih strana da na nekom od poznatih univerziteta (Harvard, MIT, Tufts, Boston University, Boston College, Northestern...) krenu u ostvarenje svojih snova. “U Americi se čovjek najmanje osjeća kao stranac” – rekla mi je Lara u Čikagu, a u Bostonu sam shvatio da je to istina. Za Boston sam davno čuo i sad kad sam ga upoznao nikako ne mogu da odgonetnem šta je čuveni bostonski stomatolog Dok Holidej tražio na Divljem Zapadu. Kakav ga je to stršljen strefio da ostavi konja da bi jahao magarca. A taj, vjerovatno najslavniji revolveraš na svijetu, u međuvremenu je postao prototip za književne i filmske likove pustolova, načetih bolešću i nezainteresovanih za život, ali sa ugrađenim čipom za pravdu i poštenje. O Zaganjorima, Emi i Metiju i njihovom sinu Mikiju, u koje se svi Barani ovoga svijeta mogu pouzdati ako ih put nanese u Boston, već sam pisao na ovom blogu. Oni su dočekali Laru prije dvije godine kad je stigla i kod njih boravi kad god je “slomi neka tuga prastara”. I kad joj padne na um na pasulj ili neko drugo domaće jelo. Ema mi je pokazala “Larinu sobu” u njihovoj ukusno uređenoj kući na jednom bostonskom brežuljku i podrum u koji su se stacionirali onomad kad je oluja “Sendi” krenula na Boston i u kojem im, čini mi se, ni atomska bomba ništa ne bi mogla. Za vrijeme večere, a Meti je majstorski pripremio levreka, uglavnom smo razgovarali o Baru i Baranima i proteklim lokalnim izborima. Internet je, stvarno, čudo. Više Barani u svijetu znaju o Baru nego mi koji u njemu živimo! I dr Aleksandar Videnović, odličan đak Barske gimnazije i student Medicinskog fakulteta u Beogradu, sada ugledni ljekar na Harvardu, koji se bavi poremećajem spavanja, sa kojim sam u jednom italijanskom restoranu pio argentinsko crno vino, sve zna o političkim i drugim dešavanjima u Crnoj Gori i regionu. U bostonskoj crkvi Sveti Sava Lara je upoznala Pajoviće, Jelenu i Milutina - Mića, mladi bračni par iz Podgorice koji je ovdje došao u potrazi za boljim životom. Mićo je prvi na podgoričkom Elektrotehničkom fakultetu diplomirao sa prosječnom ocjenom deset! Umjesto da ga Crna Gora zadrži po svaku cijenu, pustila ga je da ode, lako kao da je trgovac mješovitom robom. Zašto? Mićo o tome nerado priča, ali mislim da je to zbog toga što nije bio podoban i što nije sklon kompromisima sa gorima od sebe. Ovaj produhovljeni čovjek doktorand je na prestižnom univerzitetu MIT. Uvjeren sam da će vrlo brzo napraviti karijeru u Americi, posebno kad iza njega stoji Jelena, stub kuće. Mada, neće im biti lako. Amerika je raj za preduzimljive zanatlije i takozvane male privrednike koji, uz malo sreće, mogu i da se obogate, dok su obrazovani ljudi prinuđeni da rade mnogo kako bi živjeli dobro ili veoma dobro, ali rijetko u izobilju. Prije nekoliko mjeseci Jelena i Mićo dobili su sina Petra koji obožava Laru, a i ona njega. Prijatno nam je bilo u njihovom domu. U Bostonu je početkom juna bila sezona diplomiranja. Nepregledne kolone zadovoljnih studenata i srećnih roditelja slivale su se ka živopisnom glavnom parku (Public Garden) u kojem su, ispod spomenika Džordžu Vašingtonu neprestano sijevali blicevi. Prošetali smo i pored rijeke Čarls i Kopli skverom u čijoj blizini je prošle godine, za vrijeme maratona, postavljena bomba. Stresao sam se sjećajući se straha koji smo osjetili na drugom kraju svijeta, u Baru. Srećom, strah je kratko trajao. U Bostonu putnik namjernik tri dana može da viče: “Taksi!” – niko neće reagovati, za razliku od Njujorka, gdje stvarno, kao u filmovima, podigneš ruku i taksi se stvori, čini ti se niotkuda. Amerikance sve staro, sa tradicijom, fascinira. Da je stari, dobri Rizo, svoju starobarsku ćevapdžinicu mogao da preseli u Boston, razbio bi se od para. Na svakom ćošku i u Bostonu diči se Starbucks, u kojem sam jednog poslijepodneva, ispijajući kafu, gledao prolaznike u glavnoj trgovačkoj ulici Newbury, ćaskao s Larom i uživao slušajući Alelu Diane, američku pjevačicu sjetnog glasa. Boston je skuplji i od Čikaga i od Njujorka. Tamo, čini mi se, nema ništa jeftinije od 4,99 dolara. U Bostonu sam završio odličan roman Nikola Amanitija “Kako Bog zapoveda”. Čitao sam uveče, prije spavanja i svako jutro budio se misleći da sam u Italiji, jer se radnja romana tamo dešava. U velelepnoj crkvi Sveti Sava koju je Srpska pravoslavna crkva prije nekoliko godina kupila od Katoličke crkve, održana je promocija moje ponajbolje knjige, romana “Ništa se nije promijenilo” i “Barskih priča”. Uvodno slovo održao je otac Aleksandar Vlajković, lijep, bogougodan čovjek. Poslije promocije koja je izmamila i pokoju suzu, prisutni su postavljali pitanja, pa smo u prijatnom druženju ostali puna dva sata. I poslije tog uzvišenog događaja ja ne bih bio bivši “pspovac” (propali student prava, kako me godinama zvao brat), da ne nagovorim Laru da kupimo još koju grebalicu. Nije se mnogo opirala (gen je, očigledno, gen) i uzeli smo četiri komada po dva dolara. Na onima koje sam ja grebao centom koji sam našao na ulici u Čikagu nije bilo dobitka, ali na Larinoj koju je ogrebala evrom koji je pronašla prošlog Božića u česnici, u Baru, ogrebala je 40 dolara, kojima smo se obradovali kao da je pisalo 4.000! Moj djed, a njen pradjed, Nikola, bio bi ponosan da zna da su čitav vijek pošto je on pretrpio fijasko na pokeru, njegovi potomci, na tom istom američkom tlu, okušali kockarsku sreću i bili u plusu. Američku trilogiju završavam u idućem blogu, pričom o Njujorku, centru svijeta.
* * * Na svjetskom prvenstvu u fudbalu navijam, kao i uvijek, za Brazil. Ovoga puta još srčanije i to zbog dvojice “karioka”. Najbolji igrač Neimar mi liči na fudbalskog zanesenjaka iz Starog Bara, a selektor Skolari na vinogradara iz Crmnice.
* * * Dopalo mi se ono što sam pročitao na jednom sajtu, a što je navodno kazao Zoran Radmilović: “Kad umreš ne znaš da si umro i nije ti teško. Teško je drugima. Isto je i kad si glup.”
* * * I uoči ovih posljednjih, majskih izbora razni direktori i činovnici, takozvani aktivisti, sastavljali su spiskove, nagađali kako će glasati zaposleni u njihovoj firmi i dostavljali to tamo gdje treba. Poniženjima nigdje kraja u ovoj rasprodatoj zemlji...
* * * Kiša me, usred juna, nervirala iz više razloga, a najviše zbog toga što je stukla trešnje, one lijepe, sočne, svijetlocrvene, barske...
Bonus video:
