Čokolada

Sve što je te subote, 14. februara, moglo da izađe iz kuće, izašlo je na barsko šetalište, od marine do mosta na Željeznici i dalje do kafe bara “Forest” na Žukotrlici. Bila je gužva gotovo kao krajem jula.

Gledajući u ozarena, uglavnom, nepoznata lica, mislio sam: “Lijep li je ovaj život!”

Opet su dominirale mlade majke, sa bebama u kolicima. Tačno su znale da su od svih na tom šetalištu na najvažnijem zadatku, jer su, usred zime, izvele svoje blaženo remek djelo na čist morski vazduh i ljekovito sunce. Pored njih dvoje, ili dvije, skakutao je, ne znajući šta će sa sobom od sreće i ponosa, golobradi otac.

Upravo tako skakutavog i zbunjenog zamišljao sam ono momče iz pjesme Đure Jakšića koja počinje stihovima: “Jedanput ide stari amidža k’o neki sedi mandarin...”

* * * Učinite nešto sa svojim životom dok još možete – Jalom kaže da kliničari koji rade sa umirućim primjećuju da je strah od smrti jači kod onih koji misle da su imali neispunjen život.

* * * Znam da su političke priče najgori dio ovog bloga, ali nam se politika uvukla u život kao pijesak u kupaće gaće na Velikoj plaži.

Čitam o još jednom razdoru u SNP, prije toga pukla je Pozitivna, još ranije PzP, i srpske stranke se usitnjavaju, čak se i u SDP-u talasa, jedino monolitan ostaje DPS. I niko ne zna je li tu veći kohezioni faktor strah ili interes. Prosto je nemoguće da je ta partija mimo nas, ovako egoističnih, kičeljavih i sujetnih, mimo Crne Gore, da je toliko ispravna, da se nijedan, kako se to kaže, disonantan ton, ne pojavi, evo, punih 18 godina.

* * * Jedno od većih osvježenja na političkoj sceni Crne Gore u posljednje vrijeme bila je pojava Demokratskog fronta. I to iz više razloga, a dva su bitna. Prvi je taj što su se udružili, bez bilo kakvog prenemaganja, Srbi i Crnogorci, i, drugi, predvodi ih Miodrag Lekić, bivši diplomata, koji je za kratko vrijeme uspio da okupi oko sebe građane raznih vjera, profesija i nivoa obrazovanja, željnih da učestvuju u stvaranju jedne nove, bolje, Crne Gore. Napravio je ono što niko prije njega nije – “pacifikovao” je crnogorske Srbe, kojima je od podjele DPS-a 1997. godine, nametnut (istina, neki su ga zdušno i prihvatili) status remetilačkog faktora u državi “blagostanja i multietničke harmonije”. Zahvaljujući njemu i njegovoj retorici počeli su da vjeruju da će ih Crna Gora, jednom, prigrliti i da se neće prema njima vazda ponašati kao zla maćeha.

Ali, približavanje Crnogoraca i Srba i jačanje građanske države mnogima opasno smeta. Umjesto da se Demokratski front širi, počeo je da se sužava. Postoji mogućnost da ga čak i Miodrag Lekić napusti.

Bojim se da, razdvojeni, ni Front (sigurno), ni Lekić (vrlo vjerovatno) neće mnogo značiti na političkoj sceni Crne Gore.

Očekivao sam da će se DF-u priključiti dva mlada, čini se, najperspektivnija crnogorska političara, Dritan Abazović i Aleksa Bečić, kao i nekompromitovani Žarko Rakčević, za koga sam vjerovao da će, u dogledno vrijeme, naslijediti Lekića na čelu DF-a. Bilo je za njih mjesta, u prvo vrijeme, u Predsjedništvu Fronta. Ali, sujeta i želja za liderstvom su, izgleda, nepremostive prepreke. Mislim, s obje strane, jer ne vjerujem da se bilo ko iz Fronta pretrgao pozivajući ovu trojicu u svoje redove.

I tako je Abazović (prebrzo) otrčao u Građanski pokret, s njim je i Rakčević, a Bečić (nestrpljivo) najavljuje osnivanje neke nove partije, unaprijed, kao i sve nastale iz “otpadništva”, osuđene, uglavnom, na tavorenje.

Ali, što bi rekao pokojni N. Šaranović: “Nema mjesta razočarenju, najgore tek dolazi.”

* * * Postoje dvije Crne Gore, jedna koju volim i druga od koje se plašim.

Kad je Lara dolazila za ferije izgubila je u toaletu podgoričkog aerodroma dva prstena. Moja prva reakcija je bila: “Pozdravi se s njima.” Ona je samouvjereno kazala: “Naći ću ih, sigurno!” Ništa nisam odgovorio, samo sam pomislio: “E, moja naivna kćerko, nije ti ovo Amerika...” Pozvala je aerodrom i ženi koja se javila objasnila o čemu se radi. Rekla je da prstenovi nisu naročiti vrijedni, ali su joj dragi jer su poklon od majke. Žena je odmah otrčala u toalet i, kroz suze, saopštila da ih je pronašla. Lara se zahvalila i upitala zbog čega je ushićena, nije valjda da toliko drži do imidža kompanije. Ma, ne, gospođa je bila ganuta zbog toga što su prstenovi bili poklon od majke, a bila je srećna jer je mogla da obraduje nepoznatu mladu osobu.

A Maša nam je iz Edinburga poslala dvije čokolade i dvadesetak kesica engleskog čaja. Zna ona tako iz čista mira da nas obraduje. Ali, paketić je bio otvoren, nedostajala je jedna čokolada. Nismo mogli da vjerujemo sopstvenim očima. Onaj što je ukrao tu čokoladu od stotinu grama, ma koliko taj originalan edinburški proizvod bio ukusan, u stanju je sve da ukrade, nebitno da li radi na carini ili je poštanski službenik. On je personifikacija one lopovske, nadam se, manjinske Crne Gore, ali čija nepočinstva odjekuju jače i duže od dobrih djela one druge, većinske.

Mada, nekad mi se čini da su tu karte podijeljene pata-pata.

* * * Iz knjige “Barske priče 2”:

Kad je čistačica Velika došla, mimo običaja, prije podne u firmu, znalo se da nešto nije u redu. Uputila se pravo ka kancelariji direktora, u kojoj su, na sastanku, bili Božo Ulićević, Danilo Mijović, Rade Ivanović i drugi, i s vrata, a vidjelo se da je ljuta kao puška, podviknula:

„Samo da vi rečem: neću više da čistim vašu pišoću. Svako popodne mi se želudac zaleti u grkljan. Možete li vi da podignete dasku i centrirate toga đaola, ka ostali narod?“ – rekla je „strijeljajući“ unaokolo pogledom, ali najviše Rada Ivanovića.

Rade je majstorski relaksirao situaciju:

„Velika, mene nemaš što gledat, ja pišam ka i ti!“

* * * Ovo je 70-ti blog. Prvi sam napisao prije ravno četiri godine, u februaru 2011. godine.

Kad su znamenitom parohu barskom, popu Pavlu, poslije rata, došli da saopšte da se jedan njegov kolega “raspopio” i da je postao komunista, odgovorio je: “Ni mi štete, ni vi koristi!”

Tako je i sa ovim mojim jubilejom – ni ja štete, ni čitaoci koristi.