Kišno nebo nad Podgoricom, ništa dobro ne obećava. Budite se tmurni, i sa osjećajem neke praznine gledate kroz prozor mokre ulice. Ovaj osjećaj tuge koji vas obuzima je već toliko poznat, da možda i ne biste znali šta da radite sa sobom da ga nema. A ipak smeta... Pomislite: "Eto još jedan dan. Još jedan besmisleni dan, koji će proći isto kao onaj juče, isto kao onaj sutra, i svaki sljedeći." Ne radujete se ničemu, jer zapravo i ne možete da se sjetite čemu biste se to mogli radovati. Ljudi kažu- "idi prošetaj". Ali čemu to? Sa sobom nosite istu glavu i iste misli bilo da ste u kući, ili napolju, sami ili sa nekim drugim... Sve je teško. Teško je pomjeriti nogu, a ne izaći vani i suočiti se sa ljudima, učestvovati u svakodnevnim razgovorima, kao da i možete da ih čujete i kao da vas interesuju i najmanje. Trebalo bi možda i nešto da pojedete, ali hrana ionako nema nikakav ukus, i služi samo da ispuni tu prazninu, rupu koja zjapi u vama. A i to samo na tren... Toliko ste umorni. Umorni ste iako ste ležali u krevetu od juče popodne, a niste oka sklopili. Jer niste mogli. Trebalo je razmišljati cijelu noć o tome koliko ste bezvrijedni i koliko je vaše bivstvovanje na ovom svijetu besmisleno i pogrešno. Trebalo je zaspati sa krivicom... Treba živjeti sa tom krivicom. Ili možda ne? Možda prosto treba odustati, dići ruke od svega, dići ruku na sebe. Kao da je nekome i stalo...
Ovaj opis je nečija realnost. Može biti baš vaša, može biti vašeg najboljeg druga, partnera, kolege, osobe od koje kupujete hleb svako jutro... Iako ova osoba ne plače, i ne tuguje tako da drugi ljudi mogu to da na prvi pogled primijete, ona jeste depresivna. Kontraintuitivno, između tuge i plakanja sa jedne i depresije sa druge strane, ne možemo da stavimo znak jednakosti. Tužni ste kad ste suočeni sa nekim gubitkom npr. posla, drage osobe, ili kada vam se želja nije ostvarila, i to je normalna reakcija na nešto negativno što vam se desilo u životu, jer biste se dobro zamislili šta nije u redu sa nekim ko skače od euforije nakon što je upravo čuo da mu je majka umrla. Međutim, za razliku od tuge koja je funkcionalna, depresija je emocionalni poremećaj gdje osoba ne samo da pati već se i osjeća u potpunosti beznadežno, bespomoćno i manje vrijedno i to jedno duže vrijeme, što počinje da negativno utiče na sve aspekte njenog života.
Kako prepoznati depresivnu osobu, pitate se vi. Iako se smatra da na nastanak depresivnih simptoma utiču genetske predispozicije i poremećaji u funkcionisanju hormona, prije svega serotonina i norepinefrina, osobe koje nepovoljni životni događaji nisu zaobišli, a nedostajala im je podrška od strane najbližih, budući da su u lošim bračnim i porodičnim odnosima, imaju mnogo veće šanse da obole od depresije. Osobe u depresiji se često osamljuju od drugih ljudi, i s obzirom da nemaju snage niti volje da ustanu ujutro iz kreveta i suoče se sa novim danom, često su fizički zapuštene. Praktično je nemoguće vidjeti kompletno našminkanu, sređenu i blistavu depresivnu osobu! Međutim, može čovjek da pogriješi na prvu loptu. Jer ono što osobe čini depresivnim je, zapravo, za nas nevidljiva bitka koja se odvija u njima samima.
Ove osobe "krase" osobine ličnosti kao što su pretjerana samokritičnost i senzitivnost, kao i perfekcionizam, jer sve mora da bude cakum-pakum, i ako nije, to ništa ne valja. Upravo ovakvo crno- bijelo razmišljanje po principu "ako nisam u svemu uspješan onda sam generalno potpuno neuspješna osoba" i druge greške koje osobe pravi u interpretiranju svoga života, sebe i drugih, su razlog zbog kojeg se depresija održava, proširuje i nastanjuje u osobi na duže staze. Takođe, budući da su toliko fokusirane na negativno u svom životu, u stanju su da nipodaštavaju ono lijepo što im se desi ili što urade misleći npr. "nisam ja položio ispit jer sam pametan, nego mi se posrećilo". Ove osobe takođe etiketiraju sebe govoreći da su gubitnici, ne dopuštajući tako da je i jedan mali dio njih dobar ili ima potencijala za nešto pozitivno, pa tako što sočnija etiketa, to teža depresija. Interesantno je još da depresogeni stil izvođenja zaključaka karakteriše fokusiranost na sebe i na svoju nesposobnosti, i ruminiranje tj. konstantno bavljenje svojim negativnim i crnim mislima, pa sve što se dešava oko njih, a nije im po volji, povezuju sa sobom. Tako mogu da pomisle i katastrofiziraju npr. da ako im se prijatelj nije javio par dana, mora da su oni nešto rekli ili uradili pogrešno i to prijateljstvo je sigurno prekinuto zauvijek.
Kako možete pomoći sami sebi, ako vam se čini da ste u zadnje malo "pali u depresiju"? Pa prvenstveno - treba se pokrenuti! Treba prkositi depresivnoj inerciji, osjećanju bespomoćnosti i socijalnoj pasivizaciji koje neumoljivo vode snižavanju raspoloženja i redukovanju mogućnosti da se riješi problem. Neće depresija proći preko noći i sama od sebe, jer nije tako ni nastala. Natjerajte sebe da krenete od malih stvari kao što je npr. čišćenje stana ili džoging, budući da fizička aktivnost dokazano povećava nivo hormona sreće u organizmu, i daje vam osjećaj postignuća, korisnosti i zadovoljstva sobom. Imajte u vidu da će vam trebati malo više motivacije i istrajnosti da biste se zaista pokrenuli, iako sve na nivou ideje zvuči odlično. I nemojte odmah isplanirati da trčite maraton, jer nerealistični ciljevi mogu samo još više da srozaju vaše samopouzdanje. Čak i kratka šetnja po gradu po lijepom vremenu, je veliki korak napred tj. korak dalje od depresije.
Udovoljavajte sebi na dnevnom nivou! Razmislite šta biste to danas mogli lijepo uraditi za sebe, a što bi vam unijelo makar osjećaj prijatnosti, ako ne sreće. Podijeliti kolač sa prijateljem? Poći na jogu i meditirati? Saditi cvijeće? Pomaziti se sa psom? Sve može, samo dok vas čini barem na kratko zadovoljnim. Kako biste produžili to zadovoljstvo, pred spavanje se prisjetite šta je to, koliko god minorno bilo, učinilo taj dan ipak podnošljivim i ne tako besmislenim. Prebaciti fokus na pozitivno znači iskoristiti neuroplastičnost mozga, tj. razmišljati na način kojem niste vični, ići putem koji se ređe ide u bolje sutra, spram biranja dobro poznate, utabane, pa samim tim i lakše staze, ali za koju znate da vas vodi u bespuće i gura dublje u ponor depresivnosti.
Opirite se impulsu da se uvučete pod pokrivače i budete sami. Okružite se ljudima koji će biti tu za vas, makar samo sjedjeli i ćutali zajedno. Biti prihvaćen, pripadati nekoj grupi, vidjeti da je nekome stalo je osnovni lijek protiv osjećanja praznine i usamljenosti. Nije sramota reći nekome da vam je teško, možda budete pozitivno iznenađeni koliko će vas drugi ljudi razumijeti. Nikad nije pravi izbor prolaziti kroz teške životne situacije sam, stoga je veoma bitno znati da ako ne možete ni sa podrškom porodice i prijatelja biti oni stari vi, bez težine koju depresija nosi sa sobom, obratite se za stručnu pomoć.
Međutim, ono gdje leži najveći izazov je ono što je i najbitnije, oprostiti sebi. Oprostiti sebi što niste savršeni, što griješite, što ste samo ljudsko biće, koje ima pravo na težak dan ili period. I prihvatiti sebe takvog kakvi jeste, apsolutno bezuslovno. Jer vi ste najkompleksnije stvorenje na planeti, sastavljeno iz bezbroj pozitivnih i negativnih stvari, čija srž sama po sebi nije bezvrijedna. Ono što je pitanje jeste samo na šta vi želite da se fokusirate. Koliko god bilo teško i situacija se činila bezizlazna, nikad nije sve tako crno koliko vi, vrteći samo negativno u svojoj glavi, sebi dočaravate, i nikad niste sami i bespomoćni. Uzmite kormilo u svoje ruke, nemojte gledati kako život prolazi pored vas. Malim, koracima bebe koja tek počinje da hoda, dan za danom, polako, hrabro i pridržavajući se za ruku roditelja, partnera, prijatelja, ili terapeuta izađite iz krize jači, jer "mora nekad poslije tuge, vjetar nosit' naše lađe".
Bonus video:
