Jesmo li zaista oguglali? - Vijesti.me
BLOG

Jesmo li zaista oguglali?

Kada smo se malo kasnije zadali u rock muziku, kupovali smo i magazin Džuboks. Ponekad i Start, najčešće zbog duplerice u sredini novina i Tempo zbog sportskih informacija

par, veza, tehnologija
par, veza, tehnologija (Foto: shutterstock.com)

Sjećam se vremena kada su gotovo sve informacije dolazile iz samo dva medija. Čini mi se da je čak jedno vrijeme državni Dnevnik na TV-u bio u 20.00, pa su ga poslije pomjerili pola sata ranije. Drugi je bio sarajevsko Oslobođenje u velikom fomatu, što bi rekli, razmotavalo se kao čaršaf. Duduše, bio je i treći izvor, onaj mahalski, ali nije bio baš nešto naročito relevantan i pouzdan.

Ta su dva medija koji su bili redovni u našoj kući. Mi djeca bi svoje informacije sakupljali u Malim novinama pa u Politikinom zabavniku, a mati bi često kupovala i sarajevski sedmičnjak Svijet ili VEN.

Kad smo uspjeli dogurati do prvih simpatija, čitali smo uglavnim horoskop a poslije i rubriku „Isljednik je došao“, krimi priče o nepokolebljivom i iznad svega sposobnom inspektoru zvanom „Crkvenjaš“.
I to je bilo to.

Kada smo se malo kasnije zadali u rock muziku, kupovali smo i magazin Džuboks. Ponekad i Start, najčešće zbog duplerice u sredini novina i Tempo zbog sportskih informacija.

A Praktična žena i Burda su bili časopisi koji se se „šerovali“ po komšiluku.

Poslije se pojavila i konkurencija u dnevnim novinama. Osim Oslobođenja, počele su da se štampaju i Večernje novine u duplo manjem formatu od „čaršafa“ i bile su nekako praktične za čitanje. Sjećam se da smo se kod kuće podijelili. Punac kupuje ujutro Oslobođenje a ja Večernje. I onda kada dođem kući sa posla razmijenimo novine pa čitamo svako svoje informacije ali iz drugih novina. (...)

Promjene potreba

Godine su prolazile, interesovanja se mijenjala, politika se mijenjala pa je tako i moje interesovanje za informacijama postajalo sve veće. Ne samo interesovanje nego i potreba.

Sada rijetko kupujem novine. Pa čak i zbog smrtovnica, jer je nekako došlo vrijeme da je više moje generacije na zadnjim stranama nego što je generacija moje mame. Sve je danas drugačije. Imam 160 programa na kablovskoj televiziji. Mogu veoma lako da saznam šta se dešava i na kraju Rusije i na Čengić vili.

Postali smo na neki način prepuni informacija. Znamo i kakvom nas hranom truju i čime nas zaprašuju ali znamo i koja hrana liječi rak, koja ne smije da se podgrijava i koja je to hemikalija tako dobra i jeftina da od nje zaziru sve farmaceutske industrije na svijetu. Sve znamo, a opet isto umiremo. Možda mi sa ovih prostora i malo brže od ostalih jer smo preživjeli rat. Pa svako malo pomislimo kako li je na naš organizam djelovao onaj silni stres četiri godine i da li je onaj konzervans kojeg smo jeli zajedno sa keksom iz 1962. godine ostavio neki trag na našoj jetri? I kako li je ona konzerva čuvenog Ikara djelovala na naš probavni sistem kad ni cuke i mace nisu bile nešto plaho oduševljene sa njom?

Kada bi čovjek povjerovao svim tim informacijama koje dobijamo preko raznih medija, prvo bi mu trebala mjesečna plata kao nekom menadžeru Bundes banke da pokupuje sve te ljekovite biljke i supstance, onda bi prestao da jede svu tu GMO ili prskanu hranu i svaki proizvod sa nekakvim E na deklaraciji. I uspješno bi se izliječio od svih bolesti svijeta a vrlo je vjerovatno da bi prije toga umro od gladi i od žeđi. I sve više mi se čini da smo sa onim nekadašnjim manjkom informacija bili puno rahatniji nego što smo sada.

Instant emocije

Normalno je postalo i dio skoro svakodnevnice da pogledaš šta ima novo i na Facebooku, pa staviš tužan smajlić i iskreno nekoliko sekundi saučestvuješ u bolu na neku ružnu vijest i tragediju, opališ R.I.P. kao status za nekog poznanika ili prijatelja i već u sljedećem postu lajkaš neki dobar vic ili stavljaš smajlija koji se grohotom smije zbog neke skrivene kamere a onda slijedi ljutiti smajli kada mi nešto šuknu navijači protivničkog kluba iz Sarajeva. Pet različitih emocija i to sve u 60 sekundi...

I zato je sasvim normalno da smo oguglali na sve loše vijesti. Oguglali smo mi i na dobre. Nismo nekako ni naviknuti na njih. Jer prvo nismo sigurni jesu li uopšte istinite ( čim su dobre) a ako se utvrdi za ipak jesu, pokušaćemo na brzinu što više puta podijeliti taj status za nešto pozitivno.

Do prve sljedeće loše. A ona će svakako brzo.

Zato se svi toliko i ibretimo zbog toplih dana ovog aprila.  Jer jako brzo će doći sljedeća vijest. Puno gora od jučerašnjih 27 stepeni.

(...)

(Al Jazeera)