Kako sam shvatio da me fakultet nije spremio za život - Vijesti.me
BLOG

Kako sam shvatio da me fakultet nije spremio za život

Naučio sam da vjerujem u svoj tim, svoje prijatelje, svoje ideje ali i u sebe

Ekonomski fakultet
Ekonomski fakultet (Foto: Boris Pejović)

Misliš li ti završavati taj fakultet!?" bila je prva reakcija mojih roditelja kada sam im saopštio da ću sljedeći mjesec provesti u Vijetnamu i Kambodži. Ustvari, to je ono što najčešće čujemo od naših najbližih kada imamo ideju da radimo nešto što zaista volimo u ranim dvadestim godinama.

Nakon ludih godina bezbrižnosti srednje škole, došao je prvi dan na Ekonomskom fakultetu u Podgorici. Iskreno, nijesam očekivao mnogo jer sam oduvijek želio da studiram u inostranstvu tako da me prepun amfiteatar uređen u stilu 60 godina prošlog vijeka sa urezanim "OVO JE BERANE" na klupi za kojom sam se našao, nije iznenadio. Na otvaranju, tadašnji Dekan je obećao da će ove 4 godine od mene napraviti akademskog građanina. Pomislih - OK, šta god to značilo.

Nikada sebe nijesam vidio kao "prosječnu" osobu tako da je studentski aktivizam bio nešto bez čega se nije moglo. Odmah sam postao član jedne međunarodne studentske organizacije koja je bila tek osnovana. Iskreno, mislio sam da će to biti nešto najbliže studiranju u inostranstvu i nijesam razmišljao mnogo duboko.

Nijesam ni slutio da će ova organizacija uspjeti da promijeni moj život.

Malo po malo, dok sam sa jedne strane slušao o ekstreminim varijablama, kosinusima i zamišljao kako preduzeće proizvodi jedan jedini sladoled, sa druge strane sam vodio tim od 50 mladih ljudi koji su željeli da izgrade bolje sjutra za Crnu Goru. Bili smo lideri, borili se i vjerovali jedni u druge dok su nam se ostali smijali. "Pušti ti razmjene i liderstvo, ima li tu kakvih para?" bio je najčešći komentar svih koji su čuli čime se bavimo, ali ipak... Omogućili smo da preko 100 mladih osoba otputuje iz naše male konzervativne sredine i osjeti čari cijelog svijeta. Japan, Bliski Istok, Amerika! Pomagali smo mladima da se zaposle, pokrenu svoja preduzeća i pronađu svoju budućnost u Crnoj Gori i van nje. Nesebično smo davali sebe i dokazivali da u Crnoj Gori postoje mladi ljudi koji mogu od ničega da naprave mnogo. Voljeli smo to što radimo i nijesmo dozvoljavali da bilo šta spriječi naše kolege da putuju i upoznaju sebe.

Vremenom sam postao predsjednik organizacije i počela je da me zanima više od samog fakulteta.

Zašto? Zar prosjek 10.00 ne znači da sam apsolutni vlasnik univerzuma?

Ne. Jer mi je život van studentske klupe omogućio da sebe oplemenim vrijednostima i vještinama koje su životne i univerzalne i ne uče se između četiri zida. Jer sam putujući od Vijetnama preko Kambodže, Indije, Rusije, Poljske, Holandije, Francuske i Španije do Amerike, proživio bezbroj životnih priča, osmijeha i toplih razgovora. Doživio da predstavljam svoju zemlju pred Premijerom Indije i govorim sa glavne govornice Generalne Skupštine Ujedinjenih Nacija u Njujorku. Da naučim da vrijednosti poštovanja, povjerenja i ljubavi važe za sve nas bili Kinezi, Kolumbijci, Amerikanci, Srbi, Egipćani, Tunižani ili Crnogorci.  Shvatio  sam da u knjigama nije zapisano da je od stvari koje te okružuju, važnije poznavati samog sebe.

Naučio sam da vjerujem u svoj tim, svoje prijatelje, svoje ideje ali i u sebe. Da ne krivim fakultet jer me ne uči ničemu što poslodavci traže, politički sistem što nije onakav kakav moj đed i otac žele i konobara što ne zna password of WiFi-a. Naučio sam da sam ja jedini kreator svoje realnosti i jedini borac za tu istu, željenu, realnost. Naučio sam da nižem pobjede i da o porazima i ne razmišljam...

Da bismo naučili da razumijemo sebe moramo naučiti da poznajemo snove, ambicije, želje i strahove drugih. Moramo pogledati sebe kroz oči drugih da bi shvatili ko smo mi i šta zapravo želimo da budemo. Moramo biti nesebični i pomoći drugima da razumiju sebe, da bi tek onda i oni možda pomogli nama.

The end.

Autor je predsjednik NVO AIESEC Montenegro 


Najčitanije iz sekcije Blogovi