Najbolja pjesma svih vremena u Kemperu - Vijesti.me
IZMEĐU POLOVA

Najbolja pjesma svih vremena u Kemperu

Kemper znači “ušće” i bio je centar regije koja se zvala Kornuaj (Cornouaille) i već sama etimologija podsjeća da su Kelti ugradili sebe u mnoge savremene države i da je njihov trag, iako zgažen od Rima, opstao i do danas

Kemper
Kemper (Foto: Stefan Đukić)

“Zaista mi ne smeta ako ovo preskočite
Moje riječi su samo šapat, vasa gluvoća je urlik,
Mogu učiniti da osjećate, ali ne mogu učiniti da mislite…”
(Jethro Tull - Thick as a Brick, prevod S. Đ.)

Možda se radi o prvim znacima starosti, ali u posljednje vrijeme sve više smatram da smo izgubili moć da iskreno uživamo u stvarima. Djeluje kao da je svijet oko nas, nekim nevidljivim nitima, odvučen tehonološkim inovacijama u neko buduće vrijeme za kojim naša svijest još kaska. Nije pretjerano čudno zašto je do toga došlo – maltene preko noći smo dobili pristup svim mogućim informacijama na svijetu i naši umovi su jednostavno zatrpani tom širinom. Plutajući tako na pučini skoro svog ljudskog znanja odabrali smo sigurne i zatvorene luke društvenih mreža preko kojih putem znanih i neznanih prijatelja (digitalnih pomoraca) te velikih teretnjaka sponzorisanih objava dobijamo informacije i sklapamo mozaik naših uvjerenja i stavova. Vjerujem da je situacija takva samo zato što smo generacija u raskoraku, nedovoljno stara da odbaci tehnološku novotariju, nedovoljno mlada da je upotrijebi maksimalno u sopstvenu korist. Ono što nas jeste iskvarilo, pojedinačno i kolektivno, je zavisnost od instant zadovoljstva putem notifikacija na gorepomenutim društvenim mrežama. Tako vrtimo telefon kroz ruke provjeravajući reakcije na statuse, fotografije, tekstove, iznova i iznova, postajući zavisnici najvišeg reda - interval između dva “fiksa” mjerimo minutima, nekad i sekundama. Dozvoliću starom čovjeku u sebi da još jednom poentira - ovo skraćenje pažnje i sklonost ka brzom zadovoljstvu je najprije plasirana u MTV kulturi i uvukla nam se pod kožu upravo jeftinom, nemaštovitom, repetitivnom muzikom.

Treba biti prilično oprezan sa bilo kojom temom čiji je lajtmotiv “nekad je bilo bolje”. Razlog tome je što je nostalgičnost za starim vremenima zavodljiva jer nam veo vremena skriva ružne, dosadne i svakodnevne stvari istovremeno ističući izuzetne. Ovo se najbolje vidi u pričama o staroj Jugoslaviji u kojoj se “moglo na klupi spavati” a radi se o vremenu jednoumlja, cenzure, Golog otoka, protjerivanja najboljih uz promociju najgorih koje je za rezultat imalo krvavi građanski rat. Slično tome danas mnogi iz naše generacije smatraju “devedesete” dobrim starim vremenima zaboravljajući sankcije, bombardovanje, rat i mnogo čega drugog. Razlog tome je jednostavan – nije lijepo prethodno doba, već je lijepa mladost, a pogotovo je lijepo djetinjstvo. Kada starac u meni govori o padu kvaliteta muzike ne misli na to da dobre muzike danas nema, već da se ona daleko manje konzumira. Opravdanje tome nalazimo na listama najprodavanijih albuma i singlova - šezdesetih, sedamdesetih i početkom osamdesetih tu možete naći remek djela kao što su albumi The Wall, Goodbye Yellow Brick Road, In a Gadda-da-vida, pjesme Hey Jude i Bridge over Troubled Water, ostvarenja koji se slušaju i danas. S druge strane, ako pogledamo samo 21. vijek vidjećemo da je za 18 godina izdržala (i to jedva) samo Adele sa svojim debi albumom 21 i čuvenim singlom Rolling in the Deep. Razlozi za ovakvo stanje su u velikoj mjeri korporativni, vezani za profit, onaj koji dolazi upravo iz naše potrebe za kratkim i brzim fiksevima zadovoljstva koji onda onemogućuju da pjesma duža od 3 minuta i komplikovanija od “Single ladies” Beyonce bude široko slušana i popularna. Kao što su naši uređaji savršeno kapitalistički predviđeni za kvarenje nakon isteka garancije, tako su i popularne numere zamjenjive u pravilnim ciklusima, odlazeći na smetlište istorije.

Kemper
Kemper(Foto: Stefan Đukić)

Tako stižemo do naslova, “najbolje pjesme svih vremena” po mom skromnom, a i dalje staračkom, mišljenju. Davne 1971. svježi od velikog uspjeha albuma Aqualung, grupa Jethro Tull, predvođena Ianom Andersonom je odlučila da napravi nešto novo. S obzirom na to da je kritika prethodno ostvarenje protumačila kao “konceptualni album” iako on to nije bio, Anderson je odlučio da im se oduži “majkom svih konceptualnih albuma” nazvanim Thick as a Brick čiji bi bukvalni prevod glasio gust kao cigla, misleći se na glavu u koju ne može stati više nijedna misao, analogno našem – glup kao točak. Album se sastojao od jedne pjesme dugačke 41 minut u koju je zapravo upakovao više različitih numera, koje su povezane konceptualno i instrumentalno u jednu cjelinu. Ta životna činjenica da mnoge naše priče, koliko god bile različite, imaju jednu zajedničku veliku temu je učinila album tako punim života. Sve je pratila izmišljena priča o autoru teksta, osmogodišnjem Džeraldu Bostoku, a omot albuma je predstavljalo dvanaest novinskih strana koje su pisali članovi i prijatelji benda smjestivši ih u izmišljen gradić u Velikoj Britaniji. Čitavo ostvarenje je nosilo u sebi Pajtonovsku briljantnost i, kao i trupa komičara koji su inspirisali album, postiglo je veliki uspjeh, nešto što bi danas bilo nezamislivo. Zaista, “Glup kao točak” nije lak za slušaoca, nema pjevljivog refrena a muzika koja često mijenja tempo vas nerijetko zbunjuje. Pored toga stihovi su istovremeno komplikovani i priprosti te vam nikad nam nije jasno da li je u pitanju djetinja šala ili metafora klasnog i potrošačkog društva. Uprkos tome što ni po čemu nije podilazio publici, što je morao da se “svari”, album je bio peti najprodavaniji u Velikoj Britaniji, dok je u Kanadi, Australiji i SAD-u stigao do prvog mjesta. Očito da je 1972. godina bila neko istinski drugo vrijeme.

Kemper
Kemper(Foto: Stefan Đukić)

Prije sedam godina, 2012, na četrdesetogodišnjicu originalnog albuma, Ian Anderson je napravio nastavak “Thick as a Brick 2 - What happened to Gerald Bostock”. Ovo ostvarenje, iako solidno, nije na nivou remek-djela na koje se ugledalo, ali je izrodilo jednu zanimljivu turneju. Anderson je odlučio da po prvi put nakon 1972. uživo izvodi Thick as a Brick u cjelini, zajedno sa nastavkom, pružajući fanovima nezaboravno iskustvo. Ova turneja me je tako navela da, sa suprugom, iz Pariza produžim u Kemper, malo mjesto u Bretanji. Isto ovo novo doba koje nam je donijelo sve informacije na dlan, donijelo nam je i mogućnost putovanja širom svijeta – low cost avioni, hosteli i airBnB smještaji, sve to je učinilo da zaista imamo priliku doživjeti svijet, što je pogotovo značilo nama koji smo odrasli uz sankcije i koji do završetka fakulteta nismo mogli nikuda iz zemlje bez stotina papira i potvrda. Nažalost, kao što smo odabrali brze informacije sa društvenih mreža i kratke pjesme sa top-listi, odabrali smo i lako svarljive turističke atrakcije, gurajući se sa hiljadama drugih turista ispred Koloseuma, Ajfelove kule i Bečke opera. Ovakav odabir je razumljiv, ali je učinio da posjećujemo gradove muzeje, gdje, gledajući atrakcije posmatramo neki prošli, nikad realni svijet, ne opažajući drugu kulturu. Imao sam neopisivu sreću da Andersonovo izvođenje Thick as a Brick čujem u Kemperu, jer to mjesto ne bih posjetio u drugom slučaju.

Kemper
Kemper(Foto: Stefan Đukić)

Gradić, samim tim što se nalazi u Bretanji, predstavlja nešto ne-francusko u toj zemlji. Bretonci naime i dalje gaje svoju kulturu, njihov reljef je nešto drugačiji, njihovo pismo se i dalje nalazi na svim tablama (i uči u školama) te vas ne napušta osjećaj da se radi o jednoj drugoj kulturi, jednom svijetu koji nije zaboravio da je bio dio jedne drugačije civilizacije sve do vremena Cezara. Kemper inače znači “ušće” i bio je centar regije koja se zvala Kornuaj (Cornouaille) i već sama etimologija nas podsjeća da su Kelti ugradili sebe u mnoge savremene države i da je njihov trag, iako zgažen od strane Rima, opstao i do danas. Anglikanizovana verzija imena je preživjela u Velikoj Britaniji kao Kornvol (Cornwall), dok nasavak “uaille” zapravo dolazi od starog “wealas” i dan danas postoji u imenima regija i naroda kao što su Valahia, Vels, Valonci i drugo. Kako bi se okrijepili, saznali smo da se žitelji Kempera hvale da su izmislili palačinku i ja ću im povjerovati na riječ. Ne znam da li se radi o ukusu tog starog recepta prenošenog sa koljena na koljeno, ali konzumirajući tu antičku palačinku uz kafu (ne pretjerano dobru) u kafeu i gledajući na to kako tri rijeke uviru jedna u drugu ispod drvenih mostova, pomislio sam da je ovo zaista mjesto u kom bih mogao živjeti. Čak ni palačinka nije bila instant zadovoljstvo, već vas tjera na razmišljanje o prošlim vremenima, o Keltima koji su ostavili svoj pečat širom Evrope, o tome da je Kornuaj nekad zvan Armorika, regija u kojoj je Uderzo smjestio Asteriksa i Obeliksa, te smo se zabavljali zamišljajući dva najsimpatičnija stripska junaka kako love veprove i Rimljane. Kemper nije mjesto za razglednice, nije mjesto koje će vam donijeti puno reakcija na Instagramu, vjerovatno nije mjesto koje ćete ikad, sem slučajno kao ja, posjetiti.

Besmisleno je onda da vam govorim o staroj velikoj katedrali, takve postoje i na drugim mjestima. Besmisleno je i da navodim specifičnu arhitekturi za taj region - i ona se može naći u većim mjestima, sa drugim atrakcijama. Možda je besmisleno da navodim da su tamo i ljudi autentični, jer ko danas u putovanjima traži ljude? Sve te male stvari malog grada se moraju doživjeti i ja u ovom tekstu nikako nisam bio pošten prema Kemperu - iako mi je tema, posvetio sam mu svega jedan pasus, jer se nalazim u nemoći - kako da opišem grad bez atrakcija, bez čuvenih muzejskih eksponata i prirodnih ljepota? Želeći da vam ukažem na to da postoji cio jedan svijet van utabanih staza izgleda da sam bio blizu namjere Iana Andersona - napisao sam nekoliko malih tesktova i varkom ih povezao u jedan veliki. Razlog tome je prost - prešavši preko polja Bretanje, nisam bio siguran u uspjeh teksta o nepoznatom mjestu jer sam valjda i sam, glup kao točak, da ne kažem cigla.


Najčitanije iz sekcije Blogovi