Prva godina fakulteta. Ispit iz Savremene političke istorije. Kolege redom izlaze pokunjene iz kabineta. Profesor, kažu, samo pita nekakvu denacifikaciju, a ako ne znaš – niža ocjena ti ne gine sve i da pjevaš ostala pitanja. U holu vlada vanredno stanje, ali nikako da dokučimo značenje tog čudnog izraza. Ipak smo još uvijek bili na srednjoškolskom nivou rezonovanja: izmicalo nam je da se rješenje krije u etimologiji.
U međuvremenu je neko konsultovao literaturu, taman da mi dobaci par riječi prije nego uđem u kabinet. Čuh da je to čišćenje poslijeratne njemačke i austrijske administracije od nekadašnjih nacista, nacističkih spavača.
Od pomoći slaba vajda.
„Dobro, i kako je tekao taj proces?“, prelazi profesor na sljedeću etapu.
Ne baš lako. Improvizujem, što bih drugo. Pričam o Kurtu Valdhajmu, bivšem austrijskom predsjedniku i generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, za kojega se tek naknadno otkrilo da je bio nacista. I da je, ni manje ni više, profesijom bio vezan i za naše tlo.
„Jedno vrijeme je bio i u okupiranoj Podgorici. Postoji čak i njegova fotografija na aerodromu.“
Time sam ga definitivno razoružao. Kasnije raspredanje o Vijetnamskom ratu i Detantu bilo je samo formalnost. Neplansko krstarenje Vikipedijom obezbijedilo mi je desetku.
Ako mogu reći da sam za neku fakultetsku tematiku nakon diplomiranja razvio čvrsto interesovanje, onda su to sudbine nalik Valdhajmovim. Mislim na ličnosti za čije se živote može primijeniti epitet „filmski“. Njihove biografije navode na pomisao da je neka viša sila umiješala prste kako bi istoriju prikazala kao neprestanu borbu heroja i antiheroja. I da bi je tako prikazanu gotovo do banalnosti pojednostavila kasnijim generacijama. Zato u kolektivnoj svijesti ratne nedaće više podsjećaju na apokaliptični scenario nego li na realan život. Haos imena, brojki i događaja mozak radi uštede prostora svodi na proste asocijacije. U vrhu su postamenti vođa, u dnu tijela onih koji su padali „za stvar“. Iz ostatka te memorijske konstrukcije izviruju oni koji su svojom dovitljivošću razbijali surovu jednoličnost ratovanja. Za pobjednike Drugog svjetskog rata (one istočne, naravno) primjer bi mogao biti legendarni sovjetski obavještajac Nikolaj Kuznjecov, koji se godinama lažno predstavljao kao njemački oficir i otadžbinskim vlastima prikupljao dragocjene podatke. Protivničkoj strani bez sumnje bi odgovarao Najopasniji čovjek Evrope, Lice s ožiljkom – Oto Skorceni.
Tokom pisanja magistarske teze o kvislinškim režimima, naletio sam na knjigu Skorcenijevih memoara, naslovljenu „Specijalna misija“. U njemu je Hitlerov komandos od povjerenja iznio brojne zanimljive pojedinosti vezane za predratnu i ratnu karijeru. Rečenice koje su potekle iz njegove glave omogućile su mi da osjetim atmosferu neposrednog učešća u onome što sam samo površno znao iz lekcija. Memoarsko prisjećanje pruža čitaocu taj rijedak osjećaj saučesništva. Nešto slično može se doživjeti prilikom igranja onih „personalizovanih“ igrica, poput Tactical Ops-a ili Counter-Strike-a.
U ratu mnoge osobine dolaze do izražaja – humanost, okrutnost, ali i snalažljivost. Ova posljednja je osobito na cijeni, jer nekad i najveće bitke odlučuje trenutak lucidnosti pojedinca. Ko zna kakav bi bio tok rata na Istoku da Kuznjecov nije pravovremeno otkrio pripremu ofanzive kod Kurska. Isto tako, mnogi Firerovi planovi visili bi o koncu da nije uvijek imao spremnog šturmbanfirera Skorcenija. Njegove akcije danas se izučavaju kao primjeri vojničke hrabrosti i domišljatosti. Kada je sredinom 1943. Musolini oboren s vlasti, kad je jedna od tri osovinske karike prijetila da otpadne, vođa Trećeg rajha je smatrao da njegov južni saveznik mora opstati u nekoj, pa i okrnjenoj varijanti. Preduslov za to je bio da se Musolini pronađe i oslobodi. Skorceni i ekipa našli su se u nebranom grožđu. Nijesu imali predstavu gdje bi nove italijanske vlasti mogle držati zbačenog diktatora, a da ne pričamo koliki je problem bio bezbjedno ga izbaviti. No, Hitler je na Skorcenija primijenio svoju vještinu uvjeravanja, koja je prethodno na milione Njemaca djelovala poput hipnoze. Nije smetalo što mu je nagovijestio da bi od njega, u slučaju neuspjeha, u najmanju ruku očekivao samoubistvo – na ispitu je bio imidž čitave otadžbine. Ubijedio ga je da će uspjeti.
„Na rastanku mi je Hitler srdačno stisnuo ruku. 'Uspjećete vi, Skorceni!' Glas mu je zvonio takvom uvjerenošću da se to prenijelo i na mene. Ranije sam mnogo slušao o njegovim skoro hipnotičkim moćima, ali tom prilikom sam ih i iskusio“, zapisao je Skorceni o ovom susretu.
Oslobodilačka ekspedicija uspjela je da jedrilicama izvrši desant na Gran Saso i bez prolivanja krvi evakuiše Musolinija, a potom ga i dopremi u Berlin. Krajnji rezultat poduhvata bilo je formiranje Italijanske socijalne republike − koja je do kraja rata djelovala kao Firerova marionetska država − odnosno stvaranje tampon zone između Trećeg rajha i savezničkog nadiranja s juga. Međutim, tu nije bio kraj Skarfejsovim specijalnim zadacima. Kada je postalo izvjesno da je nemoguće zaustaviti pustošenje Crvene armije ka Zapadu, mađarski lider Mikloš Horti odlučio se na potajne pregovore sa Sovjetima kako bi izbjegao kaznu zbog pomaganja Hitleru. Ovaj je to doznao i ponovo se prisjetio svog odanog komandosa. Skorceni je i ovoga puta hladnokrvno izvršio naredbu: uprkos činjenici da su mađarski vojnici počeli da gledaju njemačke kao neprijatelje, on je sa četom sletio u Budimpeštu i kidnapovao Hortijevog sina, čime se Mađarska vratila pronjemačkom kursu. Poslije je učestvovao i u Ardenskoj ofanzivi, posljednjem Hitlerovom pokušaju da zaustavi napredovanje neprijatelja sa zapada. Koliko je značio prvom čovjeku Rajha najbolje govori to što mu je ovaj izričito branio da se mota oko linije fronta. Trebao mu je živ i zdrav. Firer se nadao da će uvijek moći da izvuče keca iz rukava, a Oto Skorceni postao mu je neka vrsta amajlije. Po nekim tvrdnjama trebalo je da učestvuje i u osujećenom atentatu na trojku Staljin-Ruzvelt-Čerčil tokom konferencije u Teheranu (za spasonosnu dojavu pobrinuo se Kuznjecov). Ipak, u jednom poslijeratnom intervjuu sa smijehom je odgovorio da je više puta čuo za slične priče. U memoarima o tome nema niti jedne riječi. Sudeći po preovlađujućem tonu ispovijesti, teško da bi ga oficirska sujeta spriječila da prizna neuspjeh.
Zbog što boljeg shvatanja Drugog svjetskog rata, Skorcenijevi zapisi važni su i kao svjedočanstvo o patologiji nacizma. Iz opisa susreta s nacističkim zvaničnicima vidi se koliki je bio fanatizam nekih od njih. Kad je bilo izvjesno da se ratna sreća okreće u korist Saveznika, Himler je u nastupu bijesa naredio Skorceniju da (kao inženjer) pod hitno konstruiše neki mega-torpedo kojim bi se gađala Amerika! I tu nije kraj rušenju tabua o prirodi zločinaca. O časti svojih pretpostavljenih Skorceni nije gajio nikakve iluzije. Ono što ga odlikuje jeste njegov beskompromisan stav po pitanju dvoličnosti pojedinih nacista. Razočaran njihovim potonjim držanjem, komandos raskrinkava „nedodirljivost“ onih koji su inicirali smrt desetina miliona ljudi. Maska nije podnosila težinu odgovornosti. Blizina smrti otkrila im je pravo lice.
„Obuzela me je depresija kada sam otkrio da su mnogi od naših 'vođa' bili obični ljudi, a ne polubogovi – niti su zasluživali da ih tako opisuju. Kao što rekoh, ispostavilo se da su samo ljudi – sa svim ljudskim manama i slabostima. Svakako smo očekivali da će poslije kraha bar sačuvati dostojanstvo i boriti sa za ono što su godinama praktikovali i za šta su se zalagali, tako da je za mene bio užasan udarac kada sam otkrio da su se mnogi nacistički velikodostojnici u Nirnbergu pokazali kao bijedni slabići.“
Skorceni nijednom ne preispituje etičku pozadinu svog ratnog angažmana. Ne opterećuje ga mnogo balast stradanja prouzrokovanog politikom pod čijim je okriljem poslovao. Poziva se na princip vojničke dužnosti: radio je ono što je domovina tražila od njega i trudio se da na najbolji način odgovori njenom pozivu. Ovako lagodan stav dodatno je olakšan odbacivanjem učešća u bilo kakvim zločinima. To je po okončanju rata utvrdio i sud. Skorceni je nastavio život kao da ništa nije bilo: dinamično, na više „frontova“, ubijeđen u ispravnost svog puta. S jednakom predanošću svakom novom momentu bez problema se prekopčao na mirdnodopski mehanizam.
Krleža je primijetio kako memoari nijesu baš najpouzdanije štivo, jer se u njima i obični crvi prikažu kao anakonde. Oto Skorceni se, pak, ne uklapa ni u taj kliše. Svemu što je doživio, a potom i zapisao, pristupa na skroman i samokritičan način. Gnuša se čak i nadimka Najopasniji čovjek Evrope, kojeg su mu u strahu nadjenuli Saveznici. Danas ga jedni osuđuju, a drugi mu se dive, pripisujući mu najfantastičnija djela. Istina se, vjerovatno, krije negdje između. Ravnodušan prema raspravama, svoju životnu filozofiju sažeo je u posljednjim riječima memoara: „Iako sam prošao sve što sam prošao, nikoga nisam mrzio. Častan protivnik, koji se sa mnom borio licem u lice, može mi u budućnosti postati prijatelj – ali ne želim da imam nikakve veze s neprijateljima koji mi se šunjaju iza leđa.“
Bonus video:
