Ne mirišu, fisljiđen, jorgovan i lipa - Vijesti.me
BLOG

Ne mirišu, fisljiđen, jorgovan i lipa

Hoću da pišemo o Podgorici, neka to bude Ispovijest cikotića. Pa valjda svi žele da šire ljubav u svom gradu.

Stara varoš
Stara varoš (Foto: Shutterstock)

U cik zore stiže poruka, kume, čekam te na burek.  

Naručih po burek. Kasni, po običaju, vidim ga, dva naprijed, jedan nazad, maše glavom, znam da će me neka skampanija snać. Ni bonđorno, poče.

Sad kad džabalebarimo, da uradimo knjigu. Naslov, Podgorica -Titograd - Podgorica. Puno sjete i uspomena, prava inspiracija za pisanje.  

Naziv ti je ka’ karta, povratna, a nama vrćanja nema. Tu smo đe smo. O čemu da pišemo? Možda o ljetnjoj palimetini, śeveru, kiši. Ležećim ili uspravnim policajcima, kafićima, kladionicama. Grad koji je rastao i porastao na 200 000 stanovnika. Stavi naslov,  Svi putevi vode u Podgoricu.

Ne sluša me, nastavlja.  

Podgorica pamti. Primala  nevoljnike, od turskog vakta do crnogorskog vremena, koji su tražili utočište ili bolji život. Donosili svoje običaje, radosti, probleme. Podgorica je postala njihovo odredište i njihovo sudilište.

Hoću da pišemo o Podgorici, neka to bude Ispovijest cikotića. Pa valjda svi žele da šire ljubav u svom gradu.  

Ka’ da nijesi srka vode sa Ribnice. Ljubav je prevrtljiva, a ljepota prolazna. Ko smo ti i ja, da dajemo sud o Podgorici - kroz zube promrmljah.  

E, niko kad sam s tobom - planu.  

Znaš desetak pjesama Ksenije Cicvarić, družiš se sa Cenom Tuzovićem i Zuvdijom Hodžićem, i misliš da si ekspert - ubodoh ga na kvarno.

Đedurino, interesuje li te đe će Helena rasti? Bolje bi bilo da nijesi prije prdnjavio, danas bi lijepo živio.

Napuni me sičije. Ka śever si, u početku dobar a poslije udaviš. Žena mi naredila da se ne śekiram, e će me srce strefit.

Velika šteta, ne zbog tebe no zbog troška. I ti si mi, (Staro) Podgoričanin iz Mirkove varoši, kojem je prađed došao krajem osamdesetih XIX vijeka. Živite tu vijek ipo.  

Istina, danas imam tri generacije Podgoričana iza, a dvije ispred sebe. Zreo sam za priču Preci i potomci. No si mi ti sumnjiv… šah-mat, mijenja boju.

Ko sam ja? Zajebavaš - Staropodgoričanin iz Stare varoši, 15. generacija, Slavim jubilej, i eto ti povoda za knjigu. Moji dočekaše tvoje …

Sve uz pjesmu i talambase. Baš si jubilarni izdanak porodice.

Ne mlati. Zar to što smo slušali od očeva, i saznali kroz naše godine, a imamo ih mašala, ne daje solidnu osnovu za priču, o Podgorici (zbog roditelja), nastavimo o Titogradu (radi nas), i opet o Podgorici (sporadi đece).

Pričaj paša, slušam.  

Za početak, đe su Staropodgoričani?  

Na starim grobljima.

Kojima? Ja znam za ovo naše.

I ja za ovo naše. Naše i vaše. Otac mi se jadao, Tek ću tamo naći mir… Kod nas ni to ne važi. Sa kosturima, što izbiše pred očima, kod stadiona, su se frljakali, a na ostalima nikoše zgrade ili loptu šutiraju.

Brzo pa’nu u zaborav i moji i tvoji, samo ploča ili mezar, da nasljednici znaju.  Zna li iko da je Staropodgoričko pravoslavno groblje, do 60. godina prošlog vijeka, bilo kod crkve Svetog Đorđa. Groblje izmješteno, mrtvi išćerani. Potomci precima obezbijedili drugu lokaciju.  Žao mi je što će brojne podgoričke porodice, bez potomaka, koje su tu sahranjene, ostati bez biljega njihovog bivstvovanja.  

Teške ploče su nad njima. Ništa čudno,  preko mojih predaka je prošla magistrala. Osta toponim Tursko groblje. Potvrdili izreku, Prolaze pored njih kao pored(preko) Turskog groblja.

Nijesu časni Staropodgoričani zaslužili kletvu - dabogda im se za grob ne znalo.  

Pola će ti teksta biti o kostima. A više niko nema poštovanja prema precima ni svojim a kamoli tuđim.  

E, tu se slažemo. Ja i ti, a ostali slažu dok trepneš, ili se ne (o)sjećaju dobro. Ka’ oko Sahat-kule. Kad se krsta dofatiše, zamalo zaratismo. A svi (Staro)Podgoričani znaju istinu. Krst i vakuf ne idu zajedno. Šute, ka vazda. No, ajmo dalje.  

Na fotografijama Gorice iz 50-ih godina prošlog vijeka, golet. Pričali nam očevi kako su sadili borove. Velike muke. A śećaš li se ti fijukanja po Gorici iz Gimnazije. To bejhu slatke muke. Danas park-šuma Gorica, kapija ovamo, kapija tamo. Stambeni objekti je okružili i frontalno napali, eto ih do Spomenika. Park-šuma Gorica su Pluća grada.  

Došlo vrijeme da grad ide u Brezovik.  

Borovi  umiru uspravno, neko zapisa. Ovi naši umiru od motorne testere. Za ogrijev ili za plac. Niko ne haje. Nekad su Podgoričani sadili borove kako bi ublažili udare śevera. Danas kad opiči śever utečeš doma, a ljeti ne izbivaš iz kuće no ti klima bije u ćelavicu.

Sačuvasmo li Tabački most? Malo śutra, teško mostu preko kojeg niko ne prolazi. Čija zgrada, toga most.

Ajde, sad, da noge protegnemo, pun si sičije, nastavit ćeš usput priču. Mogli bi do sastavaka, da predahnemo na Pašin most.  

Preblijeđe,  -  da gledam u onaj monstrum iznad hotela Podgorica?   

Obrnut ćemo se na drugu stranu, Milica jedna u majke, zagazila vodu Ribnicu…

Pa da ide na infektivno - prekide mi pjesmu. To je potok, ljeti bez vode - smetlište, a dio, stavljen u kanal …  

Da skoknemo do Kraljevog parka, pa ćemo u baštu hotela Hilton na kafu, to će ti se sviđet.

Prvo mi objasni što će ograda, sa šiljcima, oko parka. Osjećam se nelagodno. A drugo, pravi se džegadur, pa me zajebavaš. Znaš koliko mi je teško palo rušenje hotela Crna Gore. Kafana i bašta bijahu utočište Podgoričana.  Onaj izdrža decenije, a ovome od śevera stakla padaju po narodu. Neko je dobro ljut.  

Ne pominješ Kino Kulturu. Ćutiš. No kad nemamo kulture, ne treba nam ni kino. Ili..

Prekinuh ga, ajmo na drugu bandu oćemo li kod Petra II, na prag nam je, ili Petra I, da protegnemo noge. Vidiš, ulica Stanka Dragojevića postala bulevar. Širina, ljepota.

Na uštrb Njegoša. Bio je na sred parka, sad ga eto ka’ da čeka karte za pozorišnu predstavu.  

Pozdravi se s njim, prije nego počne predstava, e ćemo da skoknemo do strica mu. Da prepriječimo.  

Ne možeš tuda, avetinjo! Vidiš da je ograda na sredini bulevara!

Ko ih postavi, što će tu žica?

Zbog tebe i takvih kao što si ti. Zbog bezbijednosti.

A, velike štete da mi što bude.

Ne zbog tebe, no zbog trave.

Kad nikoše ovolike zgrade u nekadašnjim dvorištima đe je bilo zelenilo? Da se narod zbliži. Ni komšije se ne poznaju više, ali će znati ko što kuva i gleda. Evo nas ka na slalom. Đe parkiraš auto kad živiš u centar?

Ako ne ugrabim na vrijeme u Zagorič ili na Zabjelo. Umiri se, polako se naginje-culja.

Džabe si dizao prst. Mirio zavađena plemena. Niko te više ne pominje. Traže ti krštenicu i partijsku knjižicu. Da vide, od koga si, za koga si.

Pričaš li to sa Svetim Petrom Cetinjskim.

Ostade li iđe u grad slobodnog prostora?

Ako mene pitaš, jedino đe je bila bivša kasarna Morača.

Reče li to kasarna.

A, slučajno!

Slučajno ili ne. Nećemo se tuda vrćati, idemo nazad.

Kuda da se vrnemo kad te hvata jeftika od svega. Preko Krivog mosta on je oriđinale naš.

Vidim Sahat-kulu. Aj, Sahat-kula dvanajest cukava…  

Da te ne boli zub? Stenješ, da skokneš do Refka, kum će ti odmah izliječit zub.

Bez šale, kad će knjiga ugledati svjetlost dana?

Nikad!

Sejdefu majka buđaše …

I mi naše Staropodgoričane.  

Mjesto lijeka sad mi treba, tvoja ruka da me budi, pjevao je naš drug Bojan Bajramović o Podgorici.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Blogovi