Šetnja - Vijesti.me
ŽIVOT I OSTALO

Šetnja

Kažu da snovi traju samo nekoliko trenutaka, ali da, uprkos tome, štite organizam od preranog buđenja

Litija u Baru
Litija u Baru (Foto: Crkvena opština Bar)

Rijetko ulazim u crkve i hramove, nisam, kako se to kaže, vjerujući. A ove zime stalno šetam u litiji. Taj protest protiv usvajanja Zakona o slobodi vjeroispovijesti nije samo pitanje vjere i potencijalnog uvođenja u tuđi posjed kanonski nepriznate crkve. Radi se i o buntu protiv vladajućeg poimanja slobode, demokratije, pristojnosti, istorije, morala, obrazovanja, dostojanstva, patriotizma, svega…

Ove protesne šetnje ne liče na bilo koje prethodne. Ranije kad smo šetali, iz razno-raznih razloga, mnogi Barani su nas na ulici posmatrali ravnodušno, a iz usputnih kafića, rekao bih, i sa blagim podsmjehom. Sada nepreglednu kolonu mladih Barana i ozbiljnih, porodičnih ljudi, prate odobravajući pogledi, pa i respekt u vidu ustajanja od stola, kao u nekoliko barskih i ulcinjskih kafića.

Ove šetnje trajaće dok bude bilo potrebno. A šta to podrazumijeva tek ćemo da vidimo…

***

Pošto sam za dva sata pročitao „Beogradski trio“, ljubavnu priču u sijenci strahota Golog otoka, uz „Naši“ Dovlatova, najbolji roman koji sam držao u rukama u protekloj godini, nazvao sam autora Gorana Markovića. Poslije komplimenata na račun njegovog remek-djela, pokušao sam da mu objasnim zbog čega se u Crnoj Gori slabo piše o Golom otoku, iako su Crnogorci od svih Jugoslovena procentualno najviše stradali u jednom od najstrašnijih logora dvadesetog vijeka.

Na Golom otoku su, od strane onih koji su razmišljali racionalno, ponižavani i premlaćivani oni koji su vjerovali u ideale. Takva podjela (srećom, bez istih posljedica), bila je u Crnoj Gori i sredinom 1997. godine. Potomci pobjednika iz 1948. odnijeli su pobjedu i 1997, ali mi se čini kao da ne žele da se pretjerano podsjećaju tih pobjeda. A poraženi su – poraženi...

***   

,,Čempresari“ su obilježili godišnjicu sječe čempresa. Strpljivo, još uvijek, čekaju da oni koji su onomad bili „protiv“ i „uzdržani“ krenu u izgradnju vrtića i obnovu parka ispred gimnazije.  

***

Sin Boruta Pahora, predsjednika Slovenije, ni po čemu se ne razlikuje od drugih ljubljanskih studenata. Hrani se tamo gdje i ostali, koristi gradski prevoz.  

Pitam se da li ću dočekati da postanemo zemlja u kojoj je nebitno ko joj je predsjednik, a još manje ko su i čime se bave članovi njegove porodice.  

***

Slušaoce „Promenade četvrtkom“ Radio Bara maltretiram kratkim pričama sjajnog Urugvajca Eduarda Galeana (1940 – 2015), iz zbirke „Knjiga zagrljaja“.

Evo jedne njegove briljancije duha na malom prostoru pod naslovom „Birokratija“: „Siksto Martines je odslužio vojni rok u jednoj kasarni u Sevilji.

Nasred dvorišta te kasarne nalazila se jedna klupa. Pored klupe je jedan vojnik čuvao stražu. Niko nije znao zbog čega se kraj nje čuvala straža. Straža se držala jer se držala, i danju i noću, svakog dana i svake noći, i iz generacije u geneaciju oficiri su prenosili naredbu, a vojnici je izvršavali. Niko nikad nije posumljao, niko se nikad nije upitao. Ako se tako radilo, a oduvek se tako činilo, moralo je biti zbog nečega.

I tako se to nastavljalo dok neko, ne znam koji general ili pukovnik, nije hteo da upozna prvobitnu naredbu. Trebalo je do dna pretražiti arhive. I posle mnoge pretrage se saznalo. Trideset i jednu godinu, dva meseca i četiri dana ranije, jedan je oficir naredio postavljanje straže pored tek obojene klupe kako nikome ne bi palo na pamet da sedne na svežu boju.“  

***

Početkom ove godine napustili su nas neki dragi Barani, među njima i Novo Nikezić i Rodoljub Roćko Pejović.

Novo je divno pjevao, ličio je na Din Martina, bio je personifikacija urbanog, šarmantnog Bara, uvijek uglađen, uvijek spreman za laku priču poslije koje se čovjek bolje osjeća.

Roćko je živio u prizemlju moje zgrade. Bezazlen kao leptir, ali sa stavom. Kad smo uvodili hidrofor, insistirao je da plati punu cijenu kao i ostali stanari, iako je u prizemlju imao vode koliko želi. Bio je pošten, plemenitog kova.  

***

Gledao sam Beogradski novogodišnji koncert Simfonijskog orkestra i Hora RTS-a. Dirigent je bio Bojan Suđić, selektor muzičkog programa „Barskog ljetopisa“. Koncert se završio pjesmom „Pukni zoro“. Otpjevali su je, na sveopšte iznenađenje, maestro Suđić i specijalni gost, tenor Amadi Laga, a prateći vokal bila je Jelena Tomašević. Impresivnu izvedbu na nogama su, puni radosti zbog nesvakidašnjeg ugođaja, ispratili oni iz zadnjih redova Sava centra. Oni iz prednjih odslušali su pjesmu sjedeći, blagonaklono, ali što bi rekao moj prijatelj Majo – sa velikim nerazumijevanjem.  

Koliko je više života, optimizma, pregalaštva i napretka u zadnjim redovima!

***

Kažu da snovi traju samo nekoliko trenutaka, ali da, uprkos tome, štite organizam od preranog buđenja. Svi naši snovi vezani su za naša osjećanja, strahovanja, čežnje, želje, potrebe, sjećanja. Buđenje mi je poslije dječačkih snova obično donosilo olakšanje, a u nešto starijim godinama razočarenje. Odavno ništa ne sanjam. Sve me pomalo napušta, neće, valjda, i snovi?

***

Bar se ovih januarskih dana izležava na suncu.  

Kad umrem volio bih da pada kiša, „iz neba i iz zemlje“. Da ne žalim previše...


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Blogovi