Snovi ostvarljivi uz veliko odricanje - Vijesti.me
GIMNAZIJALAC U INDIJANI (1)

Snovi ostvarljivi uz veliko odricanje

Sedamnaestogodišnji Podgoričanin Danilo Đurić treći razred gimnazije pohađa u Fort Vejnu (SAD), kao jedan od stipendista FLEX programa. On će za “Vijesti” pokušati da dočara kako je otići od kuće u tom uzrastu, u čemu su razlike između života u Americi i Crnoj Gori, te o svojoj godini “američkog života”

S novim drugarima na utakmici
S novim drugarima na utakmici (Foto: Privatna arhiva)

Prvi koraci u ostvarivanju želje da samostalno upoznam svijet su napravljeni, a ovako je sve počelo.

Odmalena sam volio putovati i maštao sam o danu kada ću samostalno proputovati svijet, a kada sam postao srednjoškolac počeo sam tražiti prilike za ispunjenje cilja - da upoznam nove kulture, naučim i usavršim nove jezike, saznam o različitim ljudima i mjestima.

Ipak, nisam mogao ni naslutiti da će mi se takva prilika ukazati već kao šesnaestogodišnjaku, ali znao sam da je to prilika koju ne smijem propustiti.

Poslije nekoliko eliminacionih ciklusa testiranja, u aprilu ove godine saznao sam da sam izabran da, kao jedan od 15 stipendista FLEX programa, predstavim našu državu u Sjedinjenim Američkim Državama. Od tada počinju pripreme (fizičke i psihičke), dobijanje potrebnih dokumenata i pozdravljanje sa porodicom i prijateljima, i u avgustu sam se konačno osjećao spreman da zakoračim u najveću avanturu u životu.

Stipendiranje u okviru FLEX programa podrazumijeva da ću godinu dana živjeti u porodici koja me je dobrovoljno i bez dodatnih povoljnosti primila u svoj dom i prihvatila kao člana porodice.

Nova država - nova porodica(Foto: Privatna arhiva)

Da bi petnaest odabranih iz Crne Gore došlo do mjesta u Americi koje će im biti dom narednih 10 mjeseci, bilo je potrebno strpljenja, upozorili su nas već na podgoričkom aerodromu. Uzbuđeni krećemo u nepoznato, a prva stanica nam je Frankfurt. Nakon kraće pauze, očekuje nas prekookeanski let od desetak sati do Vašingtona, dovoljno vremena za druženje i sanjarenje o novim mogućnostima koje su sad izvjesno pred nama.

Naše grupno putovanje se završilo kada smo sletjeli u Vašington. Pozdravljamo se i odatle počinju naše samostalne avanture, jer svako ide na drugi kraj Amerike.

Moj sljedeći let bio je za Čikago, a zatim za Fort Wejn - drugi najveći grad u Indijani, državi na sjeverozapadu SAD. Ovo prelijepo mjesto poznato je po raznolikosti svojih stanovnika, ljudi iz raznih krajeva svijeta, različitog porijekla, religije i pogleda na svijet, ujedinjenih u zajednicu koja predstavlja ovaj grad.

Već u prvim pogledima oko sebe primjećivao sam detalje koje sam do tada mogao vidjeti samo u američkim filmovima. Žuti školski autobusi, restorani brze hrane na svakom uglu, brza auta i američke zastave, ukazivali su mi na činjenicu da sam napravio prvi korak ka ostvarivanju svog cilja.

Iako je ovo iskustvo zahtijevalo mnogo žrtvovanja, i na prvi korak se gleda kao najteži, ništa se ne može porediti sa osjećajem proživljavanja svojih snova. Bilo mi je potrebno vremena da uopšte prihvatim činjenicu da sam toliko daleko od kuće, da sam u svojim godinama doveo sebe na drugi kraj svijeta. Razmišljao sam u početku koliko je ulaganja bilo potrebno za ovaj doživljaj, a onda sam ubrzo uvidio i sve mogućnosti koje me iščekuju. Iskustvo koje me čeka ove godine, nešto je o čemu sam nekada mogao samo sanjati, a sada je moja stvarnost i vrijedi svakog odricanja.

Đurić u SAD

Sada, nakon nekoliko nedjelja provedenih na ovom prelijepom mjestu, mogu primijetiti mnogo različitosti, ali i mnogo sličnosti sa našim načinom života. Osim što su ljudi raznoliki po svom porijeklu i prošlosti, svako vodi drugačiji način života, uglavnom brži od svakodnevice u Crnoj Gori.

Jedan od stereotipa o našem narodu jeste da smo lijeni, ali taj stereotip se lako može razbiti kada se vidi da i Amerikanci, vođeni biznisom i uspjehom, vole svoje slobodno vrijeme da provode odmarajući i uživajući u hobijima sa porodicom i prijateljima. Mislim da je jedini način na koji se stereotip da smo lijeni može obrazložiti, da mi živimo sporije i opuštenije, ali ne i bez rada. Drugačiji školski sistem, poslovi i ekonomija, čine da ljudi ovdje imaju uslove da već u srednjoškolskim godinama imaju poslove, a kako sa samo 16 godina mogu dobiti i vozačku dozvolu, nije rijetko vidjeti da neko veoma mlad ima svoj auto, posao, dom.

Danilo Đurić(Foto: Privatna arhiva)

Ima prelijepih dijelova gdje je priroda bila široke ruke, ali ono što čini mjesto pristupačnim su ljudi.

Uprkos razlikama u načinu života, ljudi su i dalje ljudi, svi u potrazi za uspjehom i srećom, ostvarenjem na poslovnom i porodičnom planu.
Jedna od stvari koja većinski pokreće ljude, a naročito u manjim mjestima, jeste njihova povezanost i bliskost. Iako različiti, na vjerskom, materijalnom, porodičnom i mnogim drugim planovima, ljudima je bitna sloga i jednakost, po čemu se može reći da su nam veoma slični.

Zanimljivo mi je bilo upoznati mnogo različitih ljudi, od onih koji znaju da nabroje sve države i glavne gradove Evrope, do onih koji za balkanske države možda nikada nisu ni čuli.

Nezavisno od njihovog poznavanja naših prostora, svaka nova osoba koju upoznam radoznala je da sazna što više o mom porijeklu, jeziku, običajima i kulturi.

Poređenje jezika i običaja dva naroda, u dva grada koja se nalaze na različitim krajevima svijeta, jeste lijep osjećaj, ali neuporedivo je ljepši kada tu razliku osjetim iz prve ruke.

Nije lako riječima iskazati sve razlike koje se mogu uočiti, u ishrani, školovanju, jeziku, uopšteno o načinu života, ali sam zato zahvalan za priliku da sve te razlike i poređenja napravim sam i osjetim na svojoj koži. Kako ne mogu sva iskustva staviti u jedan tekst, pisaću još i nastaviću bilježenje svojih avantura, osjećanja i podviga u godini američkog života.


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Blogovi