Staza kojom (ni)sam pošao u Veneciju - Vijesti.me
IZMEĐU POLOVA

Staza kojom (ni)sam pošao u Veneciju

Ostanak u Veneciji je tako pun razmatranja različitih staza, od onih običnih, koje nas vode lijevo ili desno, ali uvijek do mosta Rialto, preko istorijskih, literarnih, političko-filozofskih. Pitam se da li su Mleci uvidjeli sarkazam u tome što je njihov uspon bio istovremeno i pad i da li su žudili za drugom stazom istorije koja bi možda učinila Republiku relevantnijom?

Venecija
Venecija (Foto: Stefan Đukić)

Priznat ću jednom život kad zađe
Ljeta prođu i tuga nijema
Izmeđ’ dva puta birao sam rađe
Onaj kojim se ide rjeđe
I osim te druge istine nema. 

Robert Frost - Staza kojom nisam pošao (preveo Ante Tomić)

Izbjegavam da spominjem poeziju u tekstovima iz jednog prostog razloga - ne čitam je dovoljno, još manje je osjećam a ponajmanje razumijem. Broj pjesnika koje čitam mogu biti nabrojani na prstima jedne šake: Prever, Neruda i Kavafi. Srećom, ono što moramo saznati nađe put do nas, koliko god odbijali da ga upoznamo. Tako sam za Roberta Frosta saznao na sasvim čudnom mjestu, u dnevnim kratkim stripovima “Garfild” te “Kalvin i Hobs” i u poslednje vrijeme njegova pjesma “The Road not Taken” (Staza/put kojim nisam pošao) me prati u mnogim razmišljanjima.

Venecija
Venecija(Foto: Stefan Đukić)

Višeznačna pjesma, napisana prije više od stotinu godina je vrlo brzo postala omiljena u mnogim krugovima iz jednog bizarnog razloga - većina ju je pogrešno razumjela. Toliko je bilo očigledno da se Frostova pjesma smatra odom invidualizmu i odbacivanju kolektivnog duha da je sam pjesnik počinjao javna čitanja riječima: “Pazite, ova pjesma ima zamku u sebi”. Posljednja strofa je ta koja čitaoce navodi na tumačenje da pjesnik hvali individualiste, navodeći da je birao puteve kojima se ide rjeđe, što je porodilo shvatanje da se takav izbor tretira kao poželjan. Naprotiv, radi se o učitavanju sklonom indivualizmu - svi mislimo za sebe da smo posebni, te smo jedva dočekali da nas pjesnik pohvali kao one koji idu neutabanim stazama, koji biraju puteve kojima se rjeđe ide. Ali sama pjesma, iako je kratka, predstavlja jedno putovanje - nakon što shvatimo da nije pohvala neutabanim stazama čitamo je ponovo i vidimo da Frost piše o račvanju dva puta i jednostavnom pjesničkom slikom govori o životnim dilemama navodeći da su oba puta, iako različita, u suštini slična. Nakon što puteve opiše, podsjeća nas na dilemu koju svi imamo u takvim trenucima - koji god put da odaberemo, mislićemo o onom drugom, razmišljati šta bi bilo drugačije da smo otišli i ostavlja neizrečenim ono što svi znamo - za drugom stazom ćemo uvijek čeznuti i umom konstruisati događaje koji bi nas tamo sačekali.

Venecija
Venecija(Foto: Stefan Đukić)

Suština ove kratke i jednostavne pjesme se tako nalazi, ironično, tek kada zagazimo u oba puta, kada greškom potrčimo za pohvalom individui i “slobodnom duhu” a onda, vrativši se, uvidimo da je život, iako satkan od izbora, osuđen na razmatranje sopstvenih izbora, analiziranje “onog drugog puta” ali i konačnu spoznaju da smo, uprkos želji da izaberemo oba puta kao pjesnik, mogli uvijek birati samo jedan, mogli ići samo ovom stazom, bilo da je ona utabana ili neprohodna, i stići isključivo na mjesto gdje smo sada. Takva jedna staza me je dovela do Venecije, grada koji tokom svoje istorije sigurno razmatra da li su duždevi i sinjorije birale ispravne puteve u stazama istorije.

Staza, morska umjesto šumske kojom ulazite u Veneciju je vjerovatno najimpresivniji prilaz bilo kom gradu na svijetu. Dok prolazite ostrvca u laguni, a vaše neutrenirano oko traži poznati prizor u izmaglici primjetite prvo crkvu San Giorgio Maggiore, a onda, s desne strane, kulu na trgu San Marco, a s lijeve, čuvenu crkvu Santa Maria della Salute. Brod vas vodi na pristanište koje je naizgled kao i svako drugo. Da ste turista iz Zapadne Evrope ili sa drugih kontinenata ne bi vam to pristanište ostalo u sjećanju. Ali kada vidite da se nalazite na Riva degli Schiavoni podsjetite se da je to bilo pristanište na koje su slovenski trgovci donosili robu i koje se prvo zvalo po Slovenima a onda vremenom promjenilo ime. Tuda je dospjela drvna građa koju je Laza Kostić žalio u pjesmi “Dužde se ženi”, a na tom mjestu je pristao Kanjoš Macedonović. Vjerujem da je u tom trenutku svaki čovjek sa ovih prostora, a naročito sa crnogorskog primorija dužan da uzvikne: “Moja gospodo, bolji i viši pođoše boljijema i višijema, a ja jedva vas dopadoh”.

Venecija
Venecija(Foto: Stefan Đukić)

Ostanak u Veneciji je tako pun razmatranja različitih staza, od onih običnih, koje nas vode lijevo ili desno, ali uvijek do mosta Rialto, preko istorijskih, literarnih, političko-filozofskih. Pitam se da li su Mleci uvidjeli sarkazam u tome što je njihov uspon bio istovremeno i pad i da li su žudili za drugom stazom istorije koja bi možda učinila Republiku relevantnijom? Naime, najveći uspon Venecija je doživjela sredinom trinaestog vijeka, kada je veliki dio onoga što je opljačkano u Konstantinopolju od strane krstaša završilo kod Mletaka, te i dan-danas krase trgove i ulice Venecije. Važnije od toga je bila ekspanzija uticaja koja je omogućila osvajanje Krita i potpunu trgovačku dominaciju na istoku Mediterana što je kao proizvod imalo kontrolu trgovačkih puteva ka dalekom istoku. Tako je ovaj istorijski događaj izrodio Marka Pola i njegovu knjigu Milion, iskustva navodno vezana za srednjovjekovnu Kinu, jedan od najpoznatijih preteča putopisa (ostaje za diskusiju da li je Polo pričao svoja iskustva ili prepričavao tuđa). U svakom slučaju, Konstantinopolj se nikad nije oporavio od krstaške pljačke, što je omogućilo Turcima da ga osvoje sredinom petnaestog vijeka, i da ubrzo zagospodare Kritom, Kiprom i većinom morskih puteva na istočnom Sredozemlju. Kada to spojimo sa otkrićima Kolumba i Vaska da Game, vidimo kako je Venecija izgubila svoj primat jer Evropa više nije zavisila od njene mogućnosti da najefikasnije trguje sa dalekim istokom. Pljačka Konstantinopolja je tako uzdigla Mletačku republiku, ali i posijala sjeme turske dominacije na istoku Mediterana koji je Veneciju spustio na rang običnog grada-države. Drugi putevi kroz šumu istorije tada više nisu bili prohodni tako da je poetska pravda našla svoj put. Danas, u Veneciji opet gledamo na djelu jednu formu poetske pravda. Naime, regionalno izvršno vijeće Veneta je prije par dana odbilo da donese uredbu o borbi protiv klimatskih promjena, da bi, nekoliko dana kasnije, bilo potpuno poplavljeno, po prvi put u istoriji. Izgleda da je, ovog puta, Veneto dobio priliku da još jednom razmisli kojim putem želi da ide.

Venecija
Venecija(Foto: Stefan Đukić)

Mnoga umjetnička djela su nastala u Veneciji, a još više njih se dešava u ovom gradu. Među njima se prije svega ističu Šekspirove drame “Mletački trgovac” i “Otelo”, Rusoov “Kandid”, te roman Tomasa Mana “Smrt u Veneciji” kao i mnogi drugi. Već sam pomenuo i djela naših stvaralaca čija radnja je vezana za Veneciju. Kada sam je posjetio, prije više od osam godina imao sam priliku da se nađem jedne večeri pred katedralom Santa Maria della Salute. Prije te večeri nisam previše razmišljao o stihovima Laze Kostića jer, kao što sam već naveo, nisam ljubitelj poezije. S druge strane, sama priča oko stvaranja pjesme mi je bila interesantna. Pjesnik je prvo napisao pjesmu “Dužde se ženi” u kojoj žali za dalmatinskim šumama koje su u velikoj mjeri posječene radi čuvene katedrale. Kostić je smatrao da se radi o običnoj bahatosti mletačkih plemića, bahatosti koja ne haje za prirodu i običnog čovjeka. Tako je krenuo jednim putem. Godinama kasnije, svi ti šumski putevi života su ga doveli u samu Veneciju, pred katedralu čiju je gradnju kritikovao. 

Venecija
Venecija(Foto: Stefan Đukić)

Vidjevši je, veliki Laza Kostić je dobio rijetku priliku da se vrati na raskršće, da ponovo sagleda oba puta i, kontrarno Frostovim stihovima, krene onim drugim. Jednostavno kada se nađete pred jednom takvom građevinom, velikom a opet savršenom u svakom detalju, istog trena, iz nekog zaboravljenog dijela vašeg uma i pamćenja, naviru stihovi te divne pjesme. Svaki motiv postaje jasan, i nisu vam više potrebna dodatna čitanja, niti opširne interpretacije; duša svakog čovjeka osjeća isto pred takvim zdanjem. Tada se sjedinjujete svima koji su tu stajali, koji su osjetili i svu prolaznost i svu vječnost čovjeka i njegovog djela. Laza Kostić je učinio nešto veliko, priznao je u svom djelu da je pogriješio, priznao je krivicu i zamolio za oprost. Postavši drugačijim čovjekom pokazao je da dva puta ne ostaju nužno zatvorena za nas, već da nekad možemo poći i onom stazom kojom nismo pošli, da je svaki izbor otvoren dokle god dišemo. Venecija, koja pluta nad mnoštvom kanala, opstajući pokazuje šarm postepenog raspada ukazujući nam da nijedna ljepota ne ostaje zakovana u vremenu, već u stalnoj promjeni pokazuje nove i nove puteve kroz šume ljudskog bitisanja.

Zar meni jadnom sva ta divota
Zar meni blago toliko sve?
Zar meni starom, na dnu života,
ta zlatna voćka što sad tek zre?
Oh, slatka voćko, tantalskog roda,
što nisi meni sazrela pre?
Oprosti moje grešne zalute,
Santa Maria della Salute.
Dve se u meni pobiše sile,
mozak i srce, pamet is last,
dugo su bojak strahovit bile,
ko besni oluj i stari hrast;
napokon sile sustaše mile,
vijugav mozak održa vlast
razlog i zapon nameti hude,
Santa Maria della Salute.

Laza Kostić - Santa Maria della Salute


Vidi sve komentare

Najčitanije iz sekcije Blogovi