ŽIVOT I OSTALO

Vidimo se u nedjelju

Svako gradilište kad se žicom ogradi izgleda kao logor, a ovo barsko pored gimnazije, na groblju čempresa, djeluje baš deprimirajuće
4469 pregleda 13 komentar(a)
Sa posljednjeg protesta u Baru, Foto: Srdan Kosović
Sa posljednjeg protesta u Baru, Foto: Srdan Kosović
Ažurirano: 11.02.2019. 22:11h

Ovih dana kao da sa svih strana čujem glas Zorana Predina i „Bilećanku“, znate ono: „Daleko si zavičaju, mi prognani smo, prognaše nas zbog zločina što te volimo... Čuje se odjek koraka...“

Jedini zločin mladih ljudi koji mjesecima upozoravaju starije da vrtiću nije mjesto u dvorištu gimnazije jeste taj što vole svoj grad, svoj zavičaj. A njihovi koraci odjekuju ulicama Bara i opominju glasno kao da gaze po „kamenju hercegovskom“. Pametna vlast bi zastala, izbrojala do deset i probala da ublaži učinjenu štetu. Zašto? Pa, zbog opšte dobrobiti, ali i zato što ovu bitku ne može da dobije. Ovaj bunt je zaista počeo zbog čempresa i krugova, ali je prerastao u bunt mladih ljudi za dostojanstvo, za datu riječ, za drugarstvo, za zajedništvo, za uspravan hod i prav pogled, za moral.

„Vidimo se u nedjelju!“ – samo to i ništa više, kao kod Poovog „Gavrana“, a svi znaju o čemu se radi, i svi znaju kad i gdje, i svi znaju da niko neće iznevjeriti.

A, mislite li da im je lako? Nije. Naprotiv. Sudarili su se sa životom, prvi put, čelo u čelo. Malo su ih okrznuli „prijateljski“ savjeti da misle na svoju budućnost, malo ugruvale prizemne optužbe da su uplovili u politiku i politikantstvo i malo više ražestile prijetnje da se manu ćoravog posla.

I ojačali su preko noći.

Nemojte misliti da im je svejedno kad se pojave sa bedževima i majicama sa logom protesta, na ulici, na književnoj večeri, na pozorišnoj predstavi, na utakmici... a znaju da će ih branioci četvrte barske vjere PPI (partija, privilegija, interes) gledati mrko poprijeko i prebrojavati im sve: od krvnih zrnaca do para u novčaniku. I da će ih vrijeđati, na ovaj ili onaj način, oni koji nisu dostojni da im nose megafon.

Ovo su prve protesne šetnje u istoriji Bara koje nisu politički, nacionalno ili vjerski motivisane i zbog toga ih prati ovolika grmljavina.

* * *

Inače, „Bilećanka“, uz „Konjuh planinom“, meni najdraža partizanska pjesma, nastala je 1940. godine, u vrijeme kad je otvoren novi koncentracioni logor za političke zatvorenike u Bileći. Tekst je za jednu noć napisao logoraš Milan Apih, učitelj iz Celja.

Svako gradilište kad se žicom ogradi izgleda kao logor, a ovo barsko pored gimnazije, na groblju čempresa, djeluje baš deprimirajuće.

* * *

Na protestima, bez obzira povodom koga ili čega pokrenuti, uvijek odskoče neki mladići i djevojke, zbog svojih intelektualnih, organizacionih i drugih sposobnosti. Mnogo je takvih na građanskom buntu u Baru, poput Nikolete Pavićević, Rialde Kurgaš i Tamare Čurović.

I drago mi je što su me, sa svojim isto tako kreativnim i pametnim društvom, „izmanipulisale i zavele“, upravo kao i hiljade drugih Barana.

* * *

„Onda kad sam bio gimnazijalac, krajem sedamdesetih i početkom osamdeseth godina prošlog stoleća, slobodno vreme nije se provodilo u kafićima uz 'pametne' telefone i prepametne tablet-računare. U to doba mi smo rasli uglavnom na košarkaškom igralištu pored barske gimnazije, vikendom i leti po ceo bogovetni dan ganjajući loptu. Zajedno s nama rasli su prema nebu i čempresi koji su obrubljivali ovaj legendarni teren, 'rodno mesto' KK Mornar, a od jednog momenta, s proleća 1980. godine, baš uoči smrti tadašnjeg predsednika SFRJ, ovom sveopštem rastu pridružile su se i neke druge mlade biljke iz 'spontano' pokrenute akcije '88 sadnica za druga Tita'. Danas, kad su i ta akcija i njen povod zaboravljeni, i kad mladost i rast više nisu 'spontano' podsticani, jer vladaju sasvim drugi običaji, ne mogu da se otmem pitanju koje me danima proganja: A za koga, u čiju slavu je odlučno i promišljeno posečeno 90 čempresa pod kojima sam proveo svoje najbezbrižnije godine?”

(Specijalno za ovaj blog: dr Tihomir Brajović, redovni profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, učesnik treće protesne šetnje protiv sječe čempresa u Baru.)

* * *

Kao što se most koji spaja Novi i Stari Beograd, sa kojeg je skočio Branko Ćopić, od tog tragičnog događaja više ne zove Most bratstva i jedinstva nego Brankov most, tako se i Ulica Mila Boškovića od 17. januara 2019. godine više ne zove tako nego, za sva vremena, Ulica čempresa.

* * *

Naša država je jedinstvena u svijetu: umjesto da ona štiti čemprese od građana, građani moraju da brane čemprese od nje.

* * *

Ali, još nije kasno da se stvari poprave. Vrtić bi mogao da bude izgrađen na nekom drugom lokalitetu, makar i iza OŠ „Blažo Jokov Orlandić“, a na njegovom nesuđenom mjestu mogli bi Barani, uvjeren sam, vrlo brzo, da se zore najljepšim gradskim parkom u Crnoj Gori, pod imenom, recimo, „Park pomirenja“.

* * *

„Srbija je ogrezla u korupciji, izigravanju propisa i ličnom bogaćenju“ – kazao je Mladen Nenadić, tamošnji tužilac za organizovani kriminal.

Svaka sličnost sa Crnom Gorom je (ne)namjerna.

* * *

Tanja i ja smo se dogovorili na početku braka da o svakodnevnim, sitnim stvarima ona odlučuje, a ja o bitnim, krupnim. Ali, u proteklih trideset godina nešto nije bilo krupnih događaja u našoj porodici...

Bonus video: