Pristup EU: U sjenci uglja

Ono što predstavlja razlog za posebnu zabrinutost je da je primjetno da u zemljama regiona postoji izvjesno nerazumijevanje politika vezanih za životnu sredinu i klimatske promjene, kao i nespremnost da se suoče sa novim obavezama koje one donose
1 komentar(a)
Anil Saxema, Indija, Foto: Irancartoon.com
Anil Saxema, Indija, Foto: Irancartoon.com
Ažurirano: 15.05.2015. 11:41h

Zemlje Zapadnog Balkana koje žele da se pridruže EU nisu gotovo uopšte napredovale u harmonizaciji politika vezanih za životnu sredinu i klimatske promjene. Štaviše, one narušavaju svoje izglede za članstvo u EU promovišući investicije u energetske kapacitete koji koriste ugalj, a koji imaju štetne posljedice po klimu, životnu sredinu i društvo uopšte.

Države regiona imaju veliki broj prepreka na putu ka EU. Uz ekonomski oporavak, one moraju da se izbore sa korupcijom i riješe brojna bilateralna pitanja. Kako je pristupni proces trenutno dominantni motiv za reforme, države regiona se polako transformišu u funkcionalnije države. U moru drugih političkih nesuglasica, na Balkanu se često zapostavlja usvajanje evropskih tekovina u oblasti klimatskih promjena i životne sredine.

Ovo je jedno od najzahtjevnijih poglavlja u pristupnim pregovorima, s obzirom da obuhvata trećinu ukupnog zakonodavstva koje treba prenijeti u nacionalni pravni sistem. Takođe je jedno od najskupljih poglavlja za primjenu: konzervativne procjene ukazuju da bi Srbija sama trebalo da utroši oko 10,5 milijardi eura za dostizanje standarda u ovoj oblasti, što je gotovo četvrtina njenog BDP-a.

Ipak, usklađivanje sa standardima u oblasti životne sredine nije samo izazov, već i značajna prilika. Podaci pokazuju da se svaki euro uložen u dostizanje EU standarda vraća kroz 17 eura benefita, kroz smanjenje zdravstvenih i troškova životne sredine. Ograničavanje zagađenja ne samo da se isplati i da je preduslov pristupu EU, već - što je najvažnije - spasava živote.

Nažalost, vlade zemalja Zapadnog Balkana stalno odlažu reforme energetskog sektora i politika zaštite životne sredine. Nevladine organizacije upozoravaju da se situacija čak pogoršava, naročito u oblasti zagađenja iz intenzivnih industrija, kao što su termoelektrane na ugalj. Tako je Srbija prošlog mjeseca produžila prava industrijskih postrojenja da zagađuju vazduh, zemljište i vodu do kraja 2020. godine, umjesto 2015, kako je prvobitno planirano zakonom. Ranije ove godine, Srbija je odlučila i da uzme zajam u visini od oko 600 miliona eura od Kine, za izgradnju novog postrojenja na ugalj, Kostolac B3. Ovo je sada jedan od projekata koji su najviše odmakli u realizaciji u talasu novih termoelektrana planiranih u regionu. Ukoliko bi se svi ovi projekti realizovali, imali bi pogubne socijalne uticaje, kao i uticaje na klimu i životnu sredinu.

Sličan trend i način promišljanja je prisutan u Crnoj Gori, čija je Vlada nakon isteka roka za pribavljanje integrisane dozvole, a koju nisu uspjeli obezbijediti veliki industrijski zagađivači kao što su TE u Pljevljima, KAP i Željezara u Nikšiću, krajem 2014. predložila izmjene i dopune Zakona o integrisanom sprečavanju i kontroli zagađivanja životne sredine kako bi produžila rok za pribavljanje ove dozvole za 5 godina, odnosno do 2020.

U isto vrijeme Vlada Crne Gore intenzivno radi na pripremi i realizaciji projekta izgradnje drugog bloka TE Pljevlja i planira da se kreditno zaduži kako bi se taj projekat realizovao, a građani bi preko računa za struju otplaćivali tu investiciju. Postojeće postrojenje je ujedno i najveći emiter gasova staklene bašte u Crnoj Gori sa udjelom od preko 50% ukupnih emisija i to će i ostati ako dođe do izgradnje novog bloka.

Međutim, ono što predstavlja razlog za posebnu zabrinutost je da je primjetno da u zemljama regiona postoji izvjesno nerazumijevanje politika vezanih za životnu sredinu i klimatske promjene, kao i nespremnost da se suoče sa novim obavezama koje one donose. To se može primjetiti u procjenama troškova vezanih za eksploatacije planiranih novih termoenergetskih objekata koju se gotovo po pravilu vrlo optimistično sagledani od strane Vlada regiona, pri čemu su troškovi emisija CO2, ako su uopšte i razmatranii, vrlo potcijenjeni.

Do sada nijedna od država Balkana nije usvojila plan naplaćivanja emisija gasova staklene bašte, niti je uzela takav sistem u obzir pri planiranju razvoja energetskog sistema. Međutim, nakon pristupanja EU, ovakav sistem će postati obavezan. Nova analiza urađena za potrebe CEE Bankwatch Network je pokazala da će po trenutnim cijenama dozvola za emisiju CO2 u EU (5 eura za tonu CO2), postojeće termoelektrane na ugalj i gas koštati vlade naše regije najmanje 575 miliona eura godišnje.

Ako bi se ostvarili, planirani projekti izgradnje TE na ugalj na tu cifru treba dodati još 133-317 miliona eura godišnje. Ako bi cijena CO2 porasla na 30 eura po toni CO2, što se očekuje do 2025, cijena ovih projekata bi mogla dostići cifru između 790 miliona i 1,9 milijardi eura godišnje.

Ugalj nema budućnost u našem energetskom miksu. U EU, ugalj je već u opadanju zbog strogih standarda za nivoe zagađujućih emisija i brzog razvoja obnovljivih izvora energije. Kao rezultat, velike energetske kompanije poput njemačkog E.ON-a, odlučile su da se preorijentišu na čiste energetske izvore, koji ujedno imaju i veću finansijsku isplativost u budućnosti. Da li je vrijeme da i države Balkana počnu da uče iz grešaka drugih koji su invesitrali u ugalj, umjesto da ponovo učimo iz sopstvenog iskustva?

U međuvremenu, EU institucije se sve glasnije oglašavaju ovim povodom. Evropski parlament (EP) je poslao jasnu poruku zemljama Zapadnog Balkana - pristup EU mora da ide ruku pod ruku sa poboljšanjem stanja životne sredine i klimatskom akcijom, kao što navode rezolucije EP usvojene u martu. Poslanici EP pozvali su zemlje da revidiraju svoje energetske planove, a Srbiju posebno da spriječi dalju državnu pomoć sektoru uglja.

Šefovi delegacija za Zapadni Balkan u EP su otišli i korak dalje, uputivši pismo potpredsjedniku Evropske komisije za energetsku uniju, Marošu Šefčoviču i komesaru za klimu i energetiku, Migelu Arijas Kanjeteu u kome se traže jednaki ekološki standardi za Balkan kao u EU, kako region ne bi postao odlagalište za prljave energetske projekte. Ovo bi trebalo osigurati kroz adekvatnu reformu Ugovora o energetskoj zajednici, koji predstavlja zajednički pravni okvir za Balkan i EU u oblasti energetike.

Jasno je da rješavanje ekoloških problema mora da počne sada. U suprotnom, članstvo zemalja regiona u EU može biti odloženo godinama unaprijed, dok se ne ispune svi potrebni standardi.

Članak je nastao u okviru projekta "Growing Together 3 - informacije o EU kroz informativne veb portale" koji finansira Evropska unija. U članku nisu nužno izneseni stavovi Evropske unije.

Bonus video: