Kad raspolažete solidnim prirodnim i ljudskim resursima uz jasne i primjenljive političke strategije praćene obavezujućim oreolom odgovornosti, onda život ne vidite kao usud na koji ne možete uticati već beskompromisno stvarate progresivni ambijent i radujete se što ste krojači svoje sudbine. To je idealna situacija. Kad nemate nešto od navedenog, onda živite filozofiju rizika i neizvjesnosti. Recimo, ako nemate adekvatne ljudske resurse i svijest o imperativu odgovornosti, onda nećete imati ni zdravu politiku kao preduslov racionalne i funkcionalne eksploatacije prirodnih resursa. Na primjer, imate sjajan hidro potencijal a vi ga privilegovano zarobljavate koncesijama za male hidro-elektrane puneći džepove pojedincima na račun opšteg dobra. Istovremeno, naravno, radi kompenzacije gubitka arčenjem narodne imovine, umnožavate uvoz flaširane vode i svega drugog čega imate i možete imati u izobilju. Ili, raznim birokratskim i poreskim ograničenjima opteretite domaćeg proizvođača i dovedete ga do slabog otkupa ili tržišne nekonkurentnosti. Na granici zdravog razuma levitira činjenica da je uvoz povrća od 2016. povećan za 40% (godišnji uvoz je oko 15.000 tona) a naročito u kontekstu raznih državnih „podsticajnih“ mjera domaćim poljoprivrednicima. Doduše, ne kao u gabaritima kompanijama od tzv. nacionalnog značaja. Pumpanje 150 miliona evra u redovno gubitnički sinergični kompleks političkog plijena i neznanja, ne smije doći u sumnju. To je, kako kažu, opravdani državni intervencionizam kojeg moramo sagledavati u punom kapacitetu važnosti privrednih kolaterala. Proizvodite ogromne gubitke u jednom sektoru da biste omogućili suficit u drugom. I tako redom, iz polupunog u šuplje. Po svemu sudeći, Bog je nagradio Crnu Goru prirodom, a kaznio društvenim okolnostima. Nešto poput Venecuele koja ima naftu ili Angole koja je najveći izvoznik dijamanata pa opet egzistiraju na ivici bijede. A da je kojim slučajem suprotno, da nemamo ovakvu prirodu i brojne resurse na koje su zinuli razni tajkuni, bili bismo prinuđeni da se bavimo sobom i tražimo druga rješenja. Kao recimo Irska. Zemlja koja je bila poznata po tome što je gubila veliki broj stanovnika zbog emigracije i po tome što oskudijeva u prirodnim resursima, a sada je po stopama rasta i ekonomskom uspjehu država za ugled. Kako? Lako. Sve što su imali i znali, uložili su u obrazovanje. Sa jedne strane, težili su kvalitetnijem i efikasnijem obrazovnom sistemu, ulagali u infrastrukturu, podizali standard prosvjetnim radnicima, pravili sigurnu mrežu studentskih stipendija itd, a sa druge strane, sve su učinili kako bi kroz uslove stranim investitorima obezbijedili naročito mladim ljudima da ostanu u Irskoj.
A šta smo mi uradili i šta imamo?
Sprovodili smo proces privatizacije kao da će sjutra biti smak svijeta bez grama bilo kakve odgovornosti. Bio je princip da se što prije sve rasproda, da se otvori poligon raznih domaćih i bjelosvjetskih transakcija bez sigurne antikoruptivne zaštite, da se dovode investitori po mogućnosti što kontroverznijeg biznis profila za što kvalitetniji simulakrum i da se uz jeftinu propagandu o velikom društvenom značaju uzme što manji novac. Rezultat tih kratkoročnih strategija odnosno instant kombinacija političkih elita u rasprodaji i otimačini kolektivnog dobra kojeg su mukotrpno stvarale brojne generacije, bio je brzo zatvaranje raznih preduzeća, fiktivno pumpanje tzv. razvojnih fondova odnosno crnih rupa tranzicije i prelivanje nacionalnog bogatstva u privilegovane privredne strukture stranačkog menadžmenta i u privatne džepove povlašćenih pojedinaca. Brojne stečajne postupke pratilo je i dovođenje stranog kapitala kojim se postizalo da neke kompanije profitiraju brzim isisavanjem kapaciteta koje su dobili budzašto a potom ponesu sa sobom sve što je valjalo ostavljajući pustoš. O tome svjedoče “Radoje Dakić”, “Javorak”, “Polimka” “Rudnik mrkog uglja”, “Obod”, “Agropolimlje”, “Andrijevica - Soko Štark”, “Titeks”, “Vunko”, “Gornji Ibar”, “Željezara” i desetine drugih razorenih i poharanih preduzeća.
Ali, nije baš sve tako crno. U rodnom mjestu aktuelnog predsjednika Vlade, direktora policije, nekih ambasadora i drugih visokih funkcionera naše države, na fonu opšteg konkursa za promašene strateške ciljeve, u neproizvodnom sektoru budžetskih vampira ubrzo slijedi investicija koja će omogućiti zaposljenje oko 100 ljudi. Kako kažu zvaničnici, biće to jedan od najsavremenijih zatvora u regionu. Mojkovac to zaslužuje. Grad, koji je uz budnost svojih sposobnih sinova državnika utamničio svaku moguću razvojnu šansu. Kombinat drveta “Vukman Kruščić” (1.000 radnika), “Bojna njiva” (oko 400 radnika), rudnik olova i cinka “Brskovo” (700 radnika), Zadruga “Podbišće” (350 radnika), konfekcijski pogon “Kom” (100 radnika), UTP ”Sinjavina” (50), “Cer” (60) itd, više ne postoje, ali, biće zatvora. Prava mjera. Gotovo antologijska filozofska nadoknada Mojkovčanima koji uprkos svemu, zaneseni pričom o projektu “Žarski” i skijanju bez snijega, uporno većinski kliču dželatima lokalne privrede i sopstvene sudbine.
Naravno, ova pogubna politika nikoga ne sjekira. A i zašto bi kad je nacionalni dug od 2006. porastao za skoro 400%. Prilikom sticanja nezavisnosti zaduženost je bila 701 milion € a danas je skoro 4 milijarde odnosno, svaki građanin Crne Gore je dužan preko 6000 € i to u ambijentu sa 40% povećanim troškovima života i kumulativnom inflacijom preko 40%. Oko 50.000 nezaposlenih i veliki broj ljudi u zoni apsolutnog siromaštva uz enormno zaduživanje čak i brojnih budućuh generacija, nikoga ne obavezuju na odgovornost. U zvaničnoj retorici ništa ne možete čuti o realnim pokazateljima dubine državnog kolapsa. Svaki neuspjeh, naravno, instrumentalizuje se kao uspjeh i liderstvo u regionu. I to ne samo bulažnjenjem o ekonomskm tigru, već i bahaćenjem u drugim porazima. Dok uredno aplaudiramo, zdravstvo nam je na posljednjem mjestu u Evropi, standard medicinskih radnika ponižavajući. Čak i katastrofalan PISA rezultat i sunovrat konfuznog obrazovnog sistema predstavljamo kao napredak.
Očigledno, naše društvo vegetira u samoobmani visoke klase i magli bolesne ravnodušnosti. Bolno socijalno raslojavanje kao posljedica državnog patenta pogrešne privatizacije i utilitarne upotrebe zakona tržišne ekonomije bez nezavisnog ekspertskog nadzora, bez valjane javne kontrole i lične odgovornosti, ne provocira čak ni intelektualnu elitu. Gotovo mazohistički njegujemo novi stil - hedonizam dužničkog ropstva, nesigurnosti i beznađa u brojnim devijacijama razularene društvene hipokrizije i opšte anomije. Pogledajmo samo ostavštinu za budućnost. Mladi ljudi, naročito oni koji nemaju uticajne roditelje, rođake i kumove, koji će ih po kazivanoj “tradiciji” uhljebiti u državnoj administraciji ili preduzećima u državnom vlasništvu, jedva čekaju da se dohvate diplome i put pod noge. U našoj populacionoj politici oni ne predstavljaju graničnu kategoriju. Očigledno, taj ključni resurs ni u čemu ne predstavlja zavisni strateški cilj nezavisne nam države. Od sticanja nezavisnosti, Crnu Goru je napustilo oko 70.000 mahom mladih ljudi. Po padu broja stanovnika zbog iseljavanja među vodećim smo zemljama u Evropi - 7 ljudi na 1.000. Ista količina državne nebrige stanuje i u destimulativnom socijalnom tretmanu porodice. Po padu nataliteta takođe prednjačimo sa stopom 1,2 prirodnog priraštaja za razliku od 2000. g. kad je bila 6,2 a da ne govorimo o 1961. kada je iznosila 20,4%. U 15 crnogorskih opština veća je stopa mortaliteta od nataliteta, a uz to, nažalost, bilježimo i stopu od 15 samoubistava na 100.000 stanovnika (100 suicida godišnje) što je takođe sami evropski vrh.
Kažu upućeni, prošli smo kroz bolan proces tranzicije. Dešava se i jačima i brojnijima. Samo, nije poznato koja je to tranzicija i u kojoj zemlji iznjedrila toliku koncentraciju organizovanog kriminala, političkog zapošljavanja, nepotizma, korupcije, bestidnih političkih monopola, kontrole medija i nasilja nad novinarima, suspenzije sloboda i prava, selektivne pravde, progona neistomišljenika… i koja je to tranzicija za kratko vrijeme opustošila privredu, tako lako obogatila političku elitu a narod osiromašila do krajnjih granica.
Po svemu sudeći, kroz apologetiku tranzicije, treba da smo srećni jer napustismo jednoumlje retrogradnog komunizma i dohvatismo se blagodeti političkog pluralizma. Nema veze što je to možda bio - salto mortale. Poduhvat kojim smo omogućili oligarhiju sa rapidnim jačanjem sofisticirane autokratske vlasti. Neće nas valjda razuvjeriti beznačajno implodiranje bajatih opozicionih ideja vremešnih političara i grantovski duh civilnog sektora koji perfidno simulira demokratski kapacitet. A ni preskočeni ručak i večera ili u Boga vjera. Kvalitetna trodecenijska anestezija siguran je recept stabilnosti i trajne odanosti sopstvenoj nemoći… Nek je vječna ekološka, nepodijeljena i u zastavama razvijena Crna Gora.
Autor je profesor sociologije
Bonus video:
