Dok koronavirus ide svojim putem po svijetu, istovremeno vrši do sada neviđen pritisak na sisteme javnog zdravlja i ostavlja za sobom uništene privrede.
Vremenom, dovešće i do političkih pobuna koje su isto tako snažne. Već smo vidjeli da kriza predstavlja ogroman izazov za liberalne demokratije na Zapadu, dok se bore da upravljaju krizom pred uključenim reflektorima javnosti. Zatvorenim, autoritarnim državama poput Kine je lakše: ne samo da su nametnule svoje drakonske blokade uz nemilosrdnu efikasnost, već su i sakrile informacije koje su mogle izazvati paniku i ugušile svako verbalno protivljenje.
Takođe su vrlo brzo počele da eksploatišu slabosti Zapada. Posebno je Kina izuzetno vješta u eksploatisanju virusa za svoj globalni propagandni rat protiv Sjedinjenih Država. Peking takođe koristi svaku priliku tokom krize da zavadi članice Evropske unije, koju smatra potencijalnim rivalom koji štiti evropske interese i vrijednosti od pokušaja Kine da projektuje svoje interese i moć na kontinentu.
Porota još zasijeda, ali jedna stvar je jasna: ne može se dopustiti Kini da pobijedi.
S obzirom na ulogu Kine u stvaranju ove krize, ironija je vidjeti kako Kinu postiže poene u svom propagandnom ratu i zavađa zapadne demokratije. Umjesto da upozori svijet na izbijanje epidemije, Kina je uveliko prikrivala njeno širenje. U primjeru psihičkog zlostavljanja od koga zastaje dah, ona sada projektuje sopstvenu perfidnost na SAD.
„Moguće je da je vojska SAD donijela epidemiju u Vuhan“, nedavno je tvitovao portparol kineskog Ministarstva vanjskih poslova. „Budite transparentni! Objavite podatke! SAD nam duguju ovo objašnjenje!“
Kineska komunistička partija, poznata po lažiranju računovodstvenih podataka o svemu, počev od potrošnje na vojsku do ekonomskog rasta, primijenila je svoju nadaleko poznatu lažljivosti na ovu krizu. Već izvještena u cenzuri, Kina je iskoristila krizu kao priliku da zemlju još više zatvori od spoljašnjeg svijeta, protjerujući većinu američkih novinara i primjenjujući još strožu cenzuru. Rezultat toga je da je malo onoga što Peking govori svijetu provjerljivo. Ako odgovor Kine na koronavirus izgleda impresivno, to je samo zato što to govore vlasti u Pekingu.
Peking je pojačao svoju propagandnu kampanju slanjem medicinskih zaliha Evropi. Teško je vjerovati da je zemlja koja u logorima drži milion svojih državljana sposobna za altruizam. Zaista, svaki kineski potez odaje makijavelističke motive iza maske humanitarizma.
Uzmite, na primjer, odluku kineskog telekomunikacionog giganta Huawei-a da pokloni 800.000 maski Holandiji. Zašto bi konglomerat, poznat po bliskosti sa kineskom vladom, pokazao toliku dobrodušnost prema zemlji koja u to vrijeme teško da je imala ijedan slučaj koronavirusa? Sigurno da to nije zbog toga što je odluka o tenderu Holandije za licence pete generacije mobilnih operatera zakazana za jun i zato što Holanđani tek treba da odluče hoće li isključiti Huawei iz svojih 5G mreža, zbog prigovora oko špijunaže.
Ili uzmimo Italiju, gdje je Kina poslala ljekare i poklonila respiratore kojih je falilo. Da li je novopronađeno interesovanje Kine za dobrobit Italije proizašlo iz istinske brige, ili zbog statusa Rima kao jednog od najvećih evropskih podržavalaca kineske Inicijative pojas i put.
Možda je onda neuobičajeno darežljiva kineska donacija od 500.000 maski Grčkoj. Ili je to samo trojanski dar, u sklopu puno duže kampanje tokom koje je Grčka zasuta trgovinom i investicijama? Grčka je već pouzdani podržavalac Kine u Briselu, na kojeg Peking sve više računa da stavi veto na mjere za koje Kina smatra da su protiv njenih interesa – na primjer, u oblasti trgovine, bezbjednosti ili ljudskih prava.
Još jedan pokušaj Kine da zavadi Evropljane je takozvana Inicijativa o Saradnji između Kine i zemalja centralne i istočne Evrope. Tu se Kina fokusirala na zemlje van EU, poput Srbije, još jednog nedavnog primaoca kineske pomoći u Evropi. Nažalost, Evropljani su olakšali Pekingu da iskorištava njihove razlike. Pošto je Evropa posebno pogođena pandemijom koronavirusa, međuevropska solidarnost žalosno nedostaje dok se granice zatvaraju, a svaka zemlja brine o sebi. Nigdje ovo nije bilo očiglednije nego u Italiji, gdje je broj smrtnih slučajeva porastao u hiljadama za samo nekoliko dana jer je njen zdravstveni sistem pokleknuo. Umjesto da priteknu u pomoć Rimu, države članice EU su gomilale zalihe u svojim zdravstvenim sistemima, pripremajući se za sopstvenu krizu. Mnoge su takođe uvele stroge granične kontrole uz vrlo malo koordinacije, pored ostalih jednostranih mjera. Tek sredinom marta Njemačka je preuzela vođstvo u Evropi i najavila da šalje medicinsku opremu u Italiju.
Ishod je da samo petina Italijana sada vjeruje da članstvo u EU pomaže Italiji, dok dvije trećine kaže da je to članstvo „slabost“. Srbija, koja nije u EU ali želi da postane članica, osudila je nedostatak solidarnosti u Evropi, i javno se Pekingu obraća za pomoć. „Jedina zemlja koja može pomoći je Kina“ rekao je predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. „A što se tiče ostalih, hvala im na ničemu“. Vučić se uredno zahvalio Kineskoj komunističkoj partiji.
Posljedice po politiku Evrope su ozbiljne, zato što koronavirus pokazuje krhkost i krtost Evropske unije kao nadnacionalnog projekta. Kriza sa koronavirusom pojačala je slabosti EU do smrtonosnih posljedica. U istoj mjeri u kojoj su je kudili njeni protivnici, EU odavno predstavlja ujedinjeni, miroljubivi i prosperitetni kontinent i djeluje kao magnet za susjedne zemlje koje teže da se pridruže njenom ekskluzivnom demokratskom klubu. Krhka i podijeljena Evropa postaće lak plijen neprijatelja liberalnog demokratskog poretka – ili onih u Moskvi ili u Pekingu.
Ako kriza sa koronavirusom prijeti da oslabi demokratsku Evropu i ojača njene neprijatelje, i SAD su doživjele da pandemija pokaže nedostatke njenih demokratskih institucija. Pošto se upravljanje njihove vlade krizom javnog zdravlja kritikuje kao neorganizovano i nedovoljno, mnogi članovi američkog liberalno orjentisanog ruštva otvoreno se dive Kini zbog njene autoritarne efikasnosti u nošenju sa krizom, što je slika koju je Peking vješto emitovao kod kuće i u inostranstvu. Američki predsjednik Donald Tramp – koji je suzbijanje kineske moći postavio za prioritet svog predsjedavanja – doživjeće da se njegove šanse za reizbor smanje ako se prosudi da je pogrešno upravljao krizom.
Paradoksalno je, međutim, što će pandemija koronavirusa sigurno ojačati trampovski pogled na svijet. Jasna i očigledna odgovornost Kine zato što je dozvolila da lokalizovana epidemija u gradu Vuhanu preraste u globalnu pandemiju, daje municiju kritičarima globalizacije koji Kinu vide kao partnera kome se ne može vjerovati. Zbog pandemije, argumenti onih koji dovode globalizaciju u pitanje, podržavaju nacionalizam i ne vjeruju Kini vjerovatno će ojačati.
Kakav će efekat ovo imati na novembarske predsjedničke izbore u SAD, odrediće tok pandemije i pitanje da li Tramp može pružiti učinkovit odgovor na nju. Međutim, koronavirus je samo ubrzao mišljenje koje je nastajalo na Zapadu neko vrijeme. Velika snaga liberalnih društava - njihova otvorenost – stvara ranjivost u međusobno povezanom svijetu, ranjivost na čijoj eksploataciji njihovi naprijatelji aktivno rade.
To predstavlja jedinstven problem za liberalne demokratije. Samo jedan primjer: iako je zabrana velikih skupova možda od suštinske važnosti za usporavanje pandemije, sloboda okupljanja je pravo koje je u SAD garantovano Prvim amandmanom Ustava. Građanske slobode koje čine srž demokratije pod pritiskom su jer su vlade u iskušenju da upotrijebe vanredna ovlašćenja.
Svaka demokratija, bilo u Sjevernoj Americi ili Evropi, mora uravnotežiti ova pitanja tokom narednih mjeseci. Ako liberalna društva Zapada traže znakove nade usred ovog haosa, oni se mogu naći u azijskim demokratijama: čini se da Južna Koreja, Japan i Tajvan generalno selektivnije i uspješnije odgovaraju na koronavirus od azijskog bastiona represije. Koje god prednosti autoritarizma Peking možda pokušava da uvali na ovom iznenadnom tržištu, liberalna društva moraju ostati uvjerena u svoje vrijednosti i djelovati ujedinjeno. Za razliku od Kine, liberalne demokratije posjeduju fleksibilnost, radoznalost i kulturnu oštroumnost da nauče iz ovog iskustva i izađu jače za suočavanje sa sljedećom krizom koja ih pogodi.
Autor je bivši direktor istraživanja u kabinetu Džorža V. Buša i saradnik je na Institutu Hadson u Vašingtonu
Bonus video:
