Kada je Erdogan 2003. godine došao na vlast najprije je važio za liberalnog reformistu koji želi da uvede Tursku u Evropu. Ipak, kritičari su još tada upozoravali da je on „vuk u jagnjećoj koži“ i da je ušao u „voz demokratije“ samo da bi ga u pravom trenutku ponovo napustio.
Kritičari su bili u pravu: Erdogan je taj voz zaista napustio – odmah nakon što mu je pošlo za rukom da razvlasti svoje sekularne protivnike u vojsci i pravosuđu. Od tada je u potpuno drugom vozu – u pravcu sultanata. Počelo je putovanje u osmansku prošlost.
Erdogan vraća vrijeme unazad
U godinama koje su uslijedile tog putnika niko nije uspio da zaustavi. Suvereno, skoro čak virtuozno on je uklanjao jednu prepreku za drugom: Bez problema je preživio proteste u parku Gezi, korupcijski skandal i pokušaj puča. U junu 2018. je uveo predsjednički sistem koji mu daje posebna ovlašćenja – „režim jednog čovjeka“ je bio rođen.
Danas je sultan ustoličen u novosagrađenoj palati u Ankari koja ima 1.000 prostorija. San mu je da 2023. kada se navršava 100 godina od osnivanja moderne Turske – započne neo-otomansku eru. Prošla 2019. godina je donijela prekretnicu i kratko uoči cilja njegov prijesto je uzdrman.
Ekonomska kriza početak kraja
Erdoganova moć je počela da se kruni u ljeto 2018. kada je malo pomalo počeo da stiže račun za pogrešne mjere u ekonomskoj politici. Kako bi održao sistem nepotizma on je jednostrano investirao u građevinski sektor. Zbog toga je turska ekonomija manje produktivna i trenutno u krizi zbog žestokih monetarnih turbulencija. Nezaposlenost, posebno među mladima rekordno je visoka.
Nezadovoljstvo među stanovništvom je izazvalo prije svega ogromno povećanje cijena osnovnih životnih namirnica kao što su voće i povrće.
Na lokalnim izborima krajem marta u važnim metropolama pobjedu je odnijela opozicija. Posebno bolan je bio gubitak Istanbula – neprikosnovenog ekonomskog centra Turske sa punim gradskim kasama. To je novac koji neophodan da bi ostao vlasti.
"Onaj ko izgubi Istanbul gubi cijelu Tursku"
Zato Erdogan nije htio da se odrekne vlasti tek tako: izvršio je pritisak na Izbornu komisiju, prinudio na nove izbore. Bez uspjeha. Jer, na scenu je stupila jedna nova politička zvijezda: Ekrem Imamoglu.
Ovaj socijaldemokrata se nije dao uznemiriti, mržnji vlade se suprotstavio ljubaznošću. Imamoglu je odnio jasnu pobjedu na ponovljenim izborima protiv Erdoganovog kandidata Binala Jildrima. I to nije bio posljednji udarac: Imamoglu je veoma popularan – čak se govori da ima šanse da postane predsjednik.
Pritisak spolja i iznutra
Erdoganov poraz na izborima je rezultat njegove strategije polarizacije i to mu se osvetilo. Najrazličitije opozicione stranke – islamisti, nacionalisti, socijaldemokrate i lijevi liberali – prvi put su se ujedinili protiv zajedničkog neprijatelja Erdogana.
Njegova moć nestaje i u redovima sopstvene stranke – AKP je već napustilo skoro milion članova. Nekadašnji bliski saradnici, poput bivšeg premijera Ahmeta Davutoglua, bivšeg ministra finansija Alija Babadžana ili bivšeg predsjednika Abdulaha Gula – osnivaju nove stranke. Oni će Erdogana koštati glasova iz konzervativnog tabora.
Sa mnogo istrajnosti i snažnom voljom Erdogan je za 16 godina postao sultan Turske. Opremljen sa ovlašćenjima skoro kao da je monarh, činilo se da je nesporan na svom tronu. Ali, prošla godina je iznenada donijela prekretnicu, i mnogo toga je sada protiv sultana.
Turska 2023. slavi 100 godina od osnivanja moderne Turske, a to je manifestacija kojim se podsjeća na ukidanje sultanata.
Bonus video:
