Doktor Li, kardiolog iz bolnice Broj 4 u Vuhanu, proveo je treću nedjelju marta pripremajući se za ponovno otvaranje opšte klinike, koja je zatvorena 22. januara, kada je Broj 4 postala ključni objekat za liječenje oboljelih od kovida-19. Nakon što je dva mjeseca radio na prvim linijama fronta epidemije koronavirusa, Li ima psihičkih problema. Ne može da spava ni da jede, često je ošamućen i, ponekad, naizgled iz čista mira, zaplače.

​Njegove traume su u suštoj suprotnosti sa slikom koju predstavljaju kineski mediji, puni članaka i emisija koje glorifikuju odgovor vlade na epidemiju. Usljed tolike egzaltacije, Li nevoljno izražava strah ili zabrinutost pred ljudima oko sebe. Postao je drugačiji čovjek - onaj koji razumije da je „život krhak i slab”.

Sa Lijem (ime mu je promijenjeno radi zaštite njegove privatnosti) sam se povezala na internetu 23. januara, na dana kada je Vuhan stavljen u karantin. Živim u Teksasu i sa prijateljima sam osnovala grupu WeChat za doniranje maski i opreme za ličnu zaštitu (PPE) bolnicama u Vuhanu i okolini. Pošto je kovid-19 prerastao u globalnu pandemiju, sve je važnije da ostatak svijeta sazna kroz šta su ljekari i medicinske sestre u Vuhanu - od kojih neke sada zovem prijateljima - prošli i još prolaze. „Pobjeda” Kine nad koronavirusom ostvarena je po cijenu ogromne i trajne ljudske žrtve.

Kovid odjeljenje

Moja komunikacija sa Lijem u početku nije bila lična i fokusirala se na dostavljanje zaštitne opreme njegovoj bolnici. Međutim, on je 27. januara kasno uveče poslao poruku u WeChat grupu rekavši da mora sebi dati malo oduška. I dalje sam bila onlajn, tako da sam ostala da ga čujem kako opisuje situaciju u Vuhanu, iznoseći živopisne i srceparajuće detalje.

Tog jutra, pošto je prošao nekoliko nivoa dezinfekcije, Li je ušao u kontaminiranu zonu bolnice, gdje je naišao na muškarca ispruženog na podu, sa maskom, pokrivenog jorganom. Ten mu je bio žuto-zelen. Malo dalje, druga osoba je ležala ničice na klupi, teško bolesna i jedva je disala. Jedan momak je sjedio pored vičući u telefon i tražeći pomoć. A mnogi drugi pacijenti su ležali na podu hodnika, teško dišući. Svuda okolo su pacijenti i njihova rodbina stajali, sjedjeli ili ležali na podu. Prema Lijevoj priči, lice im je je bilo bezizražajno, kako da su se navikli ili, u najmanju ruku, pomirili sa svojom mukom.

Po podu je bilo smeće, tragovi krvi, povraćanja, pljuvačke. Pacijenata je bilo puno više nego medicinskog osoblja. Li je vidio dvije sestre zadužene za prijem, okružene članovima porodice pacijenata, od kojih su neki klečali i molili za pomoć. Povremeno su kola hitne pomoći dovozila nove pacijente. Li je ispred vrata bolnice vidio beskrajan red ljudi koji čekaju, mnogi oslonjeni na zid, jedva se držeći na nogama. U prvim danima karantina, Li mi je rekao da je na kliniku svaki dan dolazilo hiljade pacijenata. Čekali su četiri-pet sati samo da se prijave, potom još četiri-pet ili da dobiju terapiju za uzimanje kod kuće ili da budu primljeni u sobu za infuziju na drugom spratu, gdje su još stotine čekale slobodan krevet.

Neki bi kolabirali dok čekaju, a drugi su, vidno, bili na izdisaju. Odjeljenja su bila toliko puna da su hodnici i prostorije u kojima borave ljekari korišteni za dodatne krevete. Sve je bilo puno, i ostalo je tako, jer je izgledalo da se niko ne oporavlja.

„Nema dovoljno radne snage, zalihe lijekova su ograničene, a oskudijevamo sa zaštitnom opremom”, rekao mi je Li. Mučio se da objasni zašto ne može da pomogne tim ljudima. „Dajem sve od sebe”, ponavljao je. „Šta sam još mogao da uradim?” Ostala sam da se dopisujem sa njim dok nije došlo vrijeme da se vrati na posao.

Dani panike

Dva dana kasnije, 29. januara, Li je bio u panici kada je me nazvao. Dok je dežurao, članovi porodice nedavno preminulog pacijenta su napali jednog od njegovih kolega, strgli mu masku s lica i vikali: „Ako smo mi bolesni, bolovaćemo zajedno. Ako moramo da umremo, umrijećemo zajedno”. (Kineski portal Caixin je kasnije objavio vijest o tom incidentu). Li je bio bijesan - njegove poruke u grupi su bile pune uzvičnika.

Međutim, on je bio iscrpljen. Rekao nam je da je na izmaku snage. „Dugo sam se psihički pripremao da se zarazim”, rekao mi je, misleći ponovo na nedostatak adekvatne zaštitne opreme. Međutim, ono na šta nije bio spreman, bila je trauma da mora da se brani od pacijenata koji su dovedeni do krajnjih granica panike i očaja. Vidio je kako ljekare psuju, tuku, razvlače po bolničkim hodnicima. Bojao se da je samo pitanje vremena kada će on doživjeti isti tretman.

Iz Lijevih poruka se vidjelo da je situacija sve gora. Umiralo je sve više ljudi. Međutim, zbog nedostatka opreme, bilo je slučajeva kada medicinsko osoblje nije htjelo da uđe na odjeljenja čak ni da iznese tijela. Li je, sjedeći pored leševa, pokušao da skrene misli mehanički pišući recepte za one koji su još bili živi. Bio je to pravi pakao. U prvim danima karantina, lokalna pogrebna služba je kombijem prebacivala tijela iz bolnice. Ubrzo je bio potreban kamion. Jednog dana, pošto je završio smjenu, Li je vidio kako radnici bolnice stavljaju tijela - izbrojao je sedam ili osam - u vreće i ubacuju u kamion.

Ta scena mu se urezala. Nije mogao da je izbaci iz glave ni kad je bio budan. Kad bi uspio da zaspi, imao je košmare. Obuzeo ga je osjećaj bespomoćnosti. Dok su državni mediji predstavljali zdravstvene radnike kao heroje, on je vrijeme i energiju posvećivao liječenju pacijenata koji se nisu oporavljali. „Teško da smo heroji”, kaže on. Nakon našeg prvog razgovora, Li je nastavio da mi šalje poruke i da me zove otprilike jednom nedjeljno. „Polako se oporavljam”, rekao mi je 11. marta. Ipak, i dalje pati od nesanice, i oklijeva da kaže prijateljima i porodici u Kini kako se zaista osjeća. Situacija na poslu je napravila još jedan obeshrabrujući zaokret. Kada je epidemija bjesnila, neki iz uprave bolnice bi se zabili u svoje kabinete, previše uplašeni da bi došli do odjeljenja. Sada, međutim, kada se dijele pohvale, šefovi su prvi u redu za bonuse. „Puno je profitabilnije raditi u finansijskoj industriji”, žali se Li. „Misliš li da i dalje ima šanse da se bavim tom profesijom?”

U rovovima

Li nije jedini koji razmišlja o promjeni profesije. Još jedna osoba sa kojom sam bila u kontaktu, 30-ogodišnja medicinska sestra u opštoj bolnici Čangang u Vuhanu, takođe je sebi postavljala pitanje može li da nastavi. Gospođa Vang, kako ću je ja zvati, bila je među prvima koja je radila na „klinici groznice“ u bolnici kada je izbila epidemija. Od početka, prisjeća se ona, vladala je nestašica svega, ne samo opreme za ličnu zaštitu i lijekova, već čak i namirnica u kafeteriji. Sa vrlo malo hrane ili vode radila je smjene od 12 sati koje su počinjale u šest ili sedam ujutru. Kada bi je umor savladao, nije se usuđivala da skine zaštitnu opremu. Samo bi se naslonila na zid i spavala u opremi. Kada je grad zatvoren, Vangova nije mogla da ide na posao autobusom i iznajmljivala je bicikl. Međutim, jednog jutra ustala je u pet ujutru i nije mogla da nađe slobodan bicikl, stoga je do bolnice došla pješice. Na putu do tamo, očajna i ljuta više nego ikada, pozvala me je i pitala, „možeš li nam pomoći da uputimo apel kako bi ljekari na prvoj liniji fronta i zdravstveni radnici našli izlaz iz ovoga“.

Vangova je optimistična i ljubazna, ali ne krije svoje emocije. Kada joj je porodica pacijenta poklonila čaj i grickalice, bila je duboko dirnuta. Ona priča ono što misli i ne plaši se od ljudi od autoriteta. Na početku epidemije, kada stanovnici Vuhana još nijesu shvatali razmjere krize, Vangova je kupila „tamiflu“ - antiviralni lijek koji se koristi za liječenje pacijenata od gripa a koji je davan pacijentima u Vuhanu iako nije bilo naučnih dokaza da je djelotvoran protiv kovida-19 i dala ga svojim rođacima i prijateljima, savjetujući im da ne izlaze vani.

Zatim, kada je Državni savjet Kine osnovao liniju za prijavljivanje slučajeva zanemarivanja u borbi protiv epidemije, Vangova je odmah prijavila rukovodstvo bolnice da prikriva podatke o zaraženima među medicinskim osobljem. Njena prijateljica je među prvima oboljela od kovida-19 i 23. januara smještena je na intenzivnu njegu sa respiratornim i srčanim problemima. U pokušaju da umiri Vangovu, prijateljica je poslala fotografiju sebe kako se smiješi iza respiratora. Međutim, taj gest je imao suprotan efekat. Nakon što je to vidjela, Vangova kaže da je bila užasnuta i očajnički je željela da izbjegne da se zarazi.

Ipak, nastavila je da radi i samo dva dana kasnije - 25. januara - počela je da kašlje. U tekstualnoj poruci, kazala mi je da je skener pokazao da ima sjenku na desnom plućnom krilu. Rekla sam joj da se odmara. Kazala mi je da ne može, jer u njenoj bolnici nema dovoljno medicinskih sestara.

Izliječi sebe?

Dok je radila na prvim linijama fronta, Vangova je prisustvovala emotivnim lomovima mnogih kolega koji su plakali u bolničkom hodniku. Poslala mi je snimak medicinske sestre šćućurene u uglu kako plače i histerično viče da želi da da otkaz. Pitala sam Vangovu šta se dogodilo sa tom sestrom, a ona mi je rekla da su takve epizode uobičajene. Čim bi pacijent pritisnuo dugme za poziv, sestre bi se brzo pribrale i požurile nazad na odjeljenje.

Vangovoj je 27. januara dijagnostifikovana infekcija pluća. Dijagnoza je zasnovana isključivo na osnovu nalaza skenera, mada je u to vrijeme standard za potvrdu koronavirusa bila upotreba testova. U roku od dvije nedjelje, Kina je zvanično ublažila kriterijume za brojanje slučajeva, dozvoljavajući da se dijagnoze postavljaju na osnovu karakterističnih simptoma.

Vangovoj i drugim zaraženim kolegama rečeno je da budu u kućnoj izolaciji. Do kraja januara, stotine njenih kolega bile su u kućnom karantinu ili hospitalizovani. Ona i njen suprug su boravili u odvojenim spavaćim sobama. Vangova je nedjeljama živjela u strahu za sebe i svoje voljene, najviše za četvorogodišnjeg sina kojeg je ostavila kod suprugovih roditelja.

Supervizor je Vangovoj savjetovao da nikome ne kaže da je zaražena. Ukoliko bi je neko pitao, ona je trebalo da kaže da nije, kako bi se izbjeglo izazivanje panike. Do tada, mnoge bolnice i mediji su već dobili naređenja da ne pričaju o epidemiji. Vangova mi je 27. januara kazala da je medicinskom osoblju naređeno da budu mirni i pribrani pred svakim ko ne radi u bolnici.

Tokom karantina kod kuće, Vangova se na internetu povezala sa mnogim volonterskim organizacijama koje su pokušavale da dostave zaštitnu opremu u bolnice. Kada su simptomi konačno popustili 27. februara, data su joj dva dijagnostička testa u razmaku od 24 sata, kako je nalagao protokol. Pošto su oba bila negativna, odmah se vratila na posao. „Ovog puta sam bila zaista uplašena“, kazala mi je. „Nijesam znala hoću li moći sve to ponovo. Imam sina. Sada shvatam da želim bezbjedniji posao“. U martu, kineska tehnološka firma ByteDance (kompanija koja stoji iza popularne aplikacije TikTok), ponudila je 100 000 juana (14 100 dolara) svakom medicinskom radniku koji je zaražen. Pošto kovid-19 kod Vangove nije potvrđen testiranjem, ona je pretpostavila da nema pravo na tu nadoknadu. U svakom slučaju, kazala mi je da je ne zanima takva vrsta kompenzacije. Ono što zaista želi jeste temeljna istraga o „vladinim i bolničkim zvaničnicima koji su zataškavali epidemiju“.

Kraj je još daleko

Posljednja ispovijest o krizi kovid-19 dolazi od jedne dugogodišnje prijateljice koju ću nazvati Đing. Anesteziološkinja u gradu Šijan, blizu Vuhana, Đing nikada nije zamišljala da će raditi na prvim linijama fronta tokom epidemije. Međutim, do kraja februara, nije imala izbora. Prvi talas medicinskog osoblja je bio fizički i psihički iscrpljen, a broj hospitalizovanih pacijenata je nastavljao da raste.

Kao odgovor na takvu situaciju, bolnica u kojoj radi Đingova, počela je program obuke za medicinske specijaliste u drugim oblastima kako da liječe pacijente zaražene koronavirusom u kliničkom okruženju. Nakon brzog kursa, Đingova je poslata u rovove. Kada sam razgovarala sa njom 22. februara, priznala je da joj je prvi instinkt kada su kola hitne pomoći dovela oboljelog od kovida-19 bio da se okrene i pobjegne. Ali, izborila se sa tim nagonom. Kao zdravstveni radnik, njen posao je da pomaže ljudima, morala je da radi. Nakon prvog dana na klinici, dugo je plakala.

Od početka aprila, djeluje kao da je epidemija uglavnom suzbijena u Kini. Međutim, Đingova misli da je rano da spusti gard. Ona brine da će standardi za otpust biti postavljeni prenisko i pita se da li je adekvatno testiranje sprovedeno na mjestima poput zatvora i staračkih domova. Imajući u vidu globalno širenje koronavirusa, ona takođe strahuje da će talas novih slučajeva biti uvezen iz inostranstva.

Kada sam razgovarala sa Đingovom 8. marta, kazala mi je da nadređeni u njenoj bolnici nijesu tako oprezni. Upravo suprotno, ponašaju se kao da je bitka već dobijena. „Mada smo zahvalni ljudima širom zemlje, medicinskim timovima koji su došli da pomognu Hubeiu, Kinezima iz inostranstva, građanskom društvu na zalihama, nijesmo zahvalni našim liderima ili vladi. Ovo još nije gotovo, a oni već žure da ugrabe zasluge i nagrade“, kazala je.

Dok užas epidemije prelazi iz moje rodne zemlje u državu u kojoj živim, želim da ljudi znaju koliko je loše bilo u Vuhanu. Dok gledam komšije kako ignorišu pozive za socijalno distanciranje, obuzimaju me bijes i užas. Svako izvan Kine mora da razumije koliku su žrtvu medicinski radnici u toj zemlji podnijeli kako bi stavili epidemiju pod kontrolu.

Što je još važnije, svako mora da prizna da je borba protiv kovida-19 daleko od kraja, i da ćemo još dugo živjeti u sjenci te bolesti. Dok broj potvrđenih slučajeva u Kini pada, a direktni strah od smrti popušta, ožiljci od vrhunca epidemije ostaju. Naročito ljekari, medicinske sestre i drugi medicinski profesionalci će nastaviti da se bore sa onim što su iskusili. Njihove rane neće brzo zacijeliti.

Članak su objavili

Project Syndicate

i China File

Priredile: A. Šofranac, N. Bogetić