Crna Gora i politički koncept autokefalnosti - Vijesti.me
ZAKON PRODUBIO PODIJELE

Crna Gora i politički koncept autokefalnosti

U sporu o novom zakonu o crkvenim zajednicama u Crnoj Gori u osnovi se stalno miješaju i prepliću dva nivoa: s jedne strane pitanje autokefalnosti (samostalnosti) Crnogorske pravoslavne crkve, što je u osnovi tema koja se prije svega tiče crkvenog prava, a s druge strane politička dimenzija, koja je prije svega povezana s pitanjem identiteta crnogorske države i nacije

CPC
CPC (Foto: Zoran Đurić)

Zakonskim odredbama o crkvenoj imovini, vladajuće strukture u Crnoj Gori pokušavaju da ojačaju Crnogorsku pravoslavnu crkvu, a time i identitet crnogorske nacije. Ali to ima i svoju cijenu: podjele u društvu se produbljuju.

U sporu o novom zakonu o crkvenim zajednicama u Crnoj Gori u osnovi se stalno miješaju i prepliću dva nivoa: s jedne strane pitanje autokefalnosti (samostalnosti) Crnogorske pravoslavne crkve, što je u osnovi tema koja se prije svega tiče crkvenog prava, a s druge strane politička dimenzija, koja je prije svega povezana s pitanjem identiteta crnogorske države i nacije.

Neposredno nakon što se 1991. jugoslovenska federacija raspala duž tadašnjih republičkih granica, novo rukovodstvo u Crnoj Gori je „pokušalo svoj legitimitet, te suverenost i stabilnost države da ojača između ostalog i time da se formira autokefalna crnogorska crkva, na koju bi onda država mogla da se oslanja“, kaže Klaus Buhenau, istoričar sa Univerziteta u Regensburgu i autor više publikacija o religijskim zajednicama na području nekadašnje Jugoslavije. Utoliko se tu radi o „politički motivisanom pokušaju uspostavljanja autokefalnosti“.

Tako je već 1993. osnovana Crnogorska pravoslavna crkva (CPC) koja je proglasila svoju autokefalnost i koju je kao takvu država priznala 2000. godine. Ali taj njen status nisu kanonski priznale ostale pravoslavne crkve, a prije svih Srpska pravoslavna crkva (SPC), već je ona smatra šizmatskom. Uz to, ta crkva nikada oko sebe nije uspjela da okupi značajniji broj vjernika, kaže Buhenau, pa je u tom smislu od početka bila „mrtvorođenče“ i „promašaj“.

Sporna autokefalnost

CPC svoju autokefalnost zasniva na, kako kažu, autokefalnosti Crnogorske crkve koja je postojala prije 1918. godine, kada je Crna Gora prestala da postoji kao nezavisna država i postala deo Kraljevine Jugoslavije. No Buhenau kaže da mnogi pravoslavni teolozi koji se bave crkvenim pravom smatraju da crnogorska crkva zapravo nikada nije ni bila zaista autokefalna.

„Za taj status nije dovoljno da neka crkva bude samostalna u smisli da joj se niko ne meša u rad, već ona mora da bude u stanju sama da posvećuje svoje episkope – a Crnogorska crkva to nikada nije bila u stanju. Ona je doduše od 17. veka sama upravljala svojom aktivnošću i nikoga nije morala da pita za dozvolu, ali je, kada je riječ o posvećivanju episkopa, uvijek morala da se obraća nekome spolja – prije svih Pećkoj patrijaršiji i kasnije Mitropoliji u Sremskim Karlovcima. Ta crkva dakle nikada nije bila u stanju da se obnavlja iznutra i to je glavni argument Srpske pravoslavne crkve kojim ona pobija da je Crnogorska crkva ikada bila autokefalna“, naglašava Buhenau.

Pitanje vlasništva

No pozivanjem na 1918. kao ključnu godinu za dokazivanje vlasništva nad crkvenim dobrima, crnogorska država se miješa, ne samo u pitanje crkvenog prava i problem uspostavljanje autokefalnosti, već i „otvoreno postavlja u pitanje vlasništva nad materijalnim dobrima koje SPC sada koristi, s namjerom da ih preuzme. To je u jednoj pravnoj državi apsolutno nedopustivo“, kaže Buhenau.

Problem je u tome što je u Osmanskom carstvu formalizacija kroz dokumente sve do 19. vijeka bila veoma oskudna, zemljišni katastri nisu postojali. 

„Teško da postoje bilo kakvi dokumenti koji bi to vlasništvo SPC 1918. mogli da dokažu“, uvjeren je Buhenau. 

„To znači da bi ona faktički izgubila sve crkve koje su izgrađene pre postojanja Jugoslavije, a time i neke svoje najvažnije simbole duhovne istorije, uključujući i čuveni manastir Ostrog.“

„Jasan politički projekat“

Ukoliko bi se to desilo, Srpska pravoslavna crkva, odnosno Mitropolija crnogorsko-primorska, bila bi prepuštena na milost i nemilost države, kaže Buhenau. Ona bi mogla da ostavi sve kao i dosada, ali bi isto tako bila u stanju da crkvena dobra preda na korišćenje sektaškoj crkvi – za to bi postojala pravna osnova i država nikoga tu ne bi morala ništa da pita.

Uz to, Buhenau kao „potpuno smiješan“ naziva argument zagovarača Zakona prema kojem se regulisanjem sada nejasnog pitanja vlasništva samo pokušava da se uvede pravni red u sada haotično stanje. 

„U zemlji u kojoj je ionako samo uslovno moguće govoriti o nekakvom redu, čist je izgovor sada odjednom tražiti da se dokumentuje nešto za šta se zna da nije moguće dokumentovati.“ 

To je uobičajeni trik balkanskih elita, upućen strancima koji su navikli na formalizaciju društva. 

„To će na kraju da vodi ka tome da iz nedostatka dokumenata nastane faktor moći koji na kraju sve odlučuje. To je sasvim jasan politički projekat“.

Nacija, država i crkva

Pritom, istorijski gledano, nije neuobičajeno da uspostavljanje autokefalnosti ima uvijek i političku dimenziju, napominje Buhenau.

„Iz viševjekovne tradicije pravoslavlja vidi se da je uvijek kada je neki narod uspostavljao svoju državu na nekoj teritoriji, to prije ili kasnije dovodilo i do uspostavljanja autokefalnosti.

„U novo vrijeme to je slučaj sa Ukrajinom ili Sjevernom Makedonijom. I tamošnje crkve su proglasile svoju autokefalnost protiv volje matičnih crkava. One se naprosto stavljaju pred svršen čin.

 „U tom smislu bi se moglo reći da na to ima pravo i Crna Gora“, kaže Buhenau.

Centralno pitanje je, međutim, na koji se način to sprovodi. Osnovno je uvek da ne postoji sumnja da se zaista radi o samostalnim nacijama. U slučaju Ukrajine i Sjeverne Makedonije mnogi smatraju da se tu radi o posebnim nacijama, smatra Buhenau. Od svih priznata, kanonizovana autokefalnost tamošnjih pravoslavnih crkava tu još nije uspostavljena, ali taj projekat može donekle da se osloni na konsolidovane nacije.

Ali kada je riječ o Crnogorcima, to baš i nije svima sasvim nesumnjivo. I u Srbiji i u Crnoj Gori postoje mnogi koji smatraju da ta nacija kao takva i ne postoji, već da se u stvari radi o Srbima. Oni zbog toga odbijaju sam temelj uspostavljanja nezavisne države – postojanje samosvojne nacije.

Crnogorska crkva bez podrške

Malo je vjerovatno da bi neka samoproglašena autokefalna Crnogorska crkva mogla da bude na bilo koji način priznata ili podržana od ostalih pravoslavnih crkava, smatra Buhenau. Ni Makedonska crkva se tu neće angažovati: „Makedonci imaju mnogo ozbiljniju crkvenu organizaciju od CPC, oni imaju teološki fakultet, imaju sinod. Oni su na pola puta da ih priznaju u pravoslavnom svetu i imaju mnogo toga što Crnogorci nemaju. I oni će dobro da paze da to ne ugroze“.

A ukoliko sada crnogorska država podstiče proces uspostavljanja nacionalnog i državnog identiteta kroz davanje podrške autokefalnosti, ona mora da bude svjesna da je „uspostavljanje tog identiteta moguće samo uz istovremeno produbljivanje podjele u društvu“, upozorava Buhenau. 

„Ukoliko se to nastavi – to ima cijenu. To bi na kraju bila pirova pobjeda. Na prvi pogled bi moglo da izgleda da se time jača crnogorska država, ali istovremeno bi se samo povećale napetosti u društvu“.


Vidi sve komentare