Tomovo znanje i njemački kamioni osvijetlili sela - Vijesti.me
priča o prvim hidrocentralama u beranskom kraju

Tomovo znanje i njemački kamioni osvijetlili sela

Prve male hidroelektrane u beranskom kraju građene su nakon Drugog svjetskog rata, a za elektrifikaciju je zaslužan predratni student

Ostaci elektrane kod manastira
Ostaci elektrane kod manastira (Foto: Privatna arhiva)

Kada je pripremajući knjigu o prvim hidroelektranama Gornjeg Polimlja, istraživač u toj oblasti Miodrag Barjaktarović potražio jednog od pionira elektrifikacije iz perioda poslije Drugog svjetskog rata Toma Dimića, pronašao ga je u staračkom domu u Beogradu, gdje je provodio posljednje dane.

“Praktično u bolesničkom krevetu, do prozora, zatekao sam Toma. Bio je oslonjen na uzglavnici jastuka, u polusnu“, prisjeća se Barjaktarović susreta prije deceniju i po.
On kaže da Tomo nije čuo njegov pozdrav, ali kada ga je uhvatio za ruku, prenuo se iz polusna.

“Brzo me je prepoznao i nadlaktio se. Prijatno iznenađen i obradovan posjetom, počeo je odmah da me zapitkuje o prijateljima i drugarima iz Berana“.

Bez i malo demencije, iako mu je tada bilo već oko devedeset godina, Tomo je podsjetio na vrijeme kada je, na zahtjev novih jugoslovenskih vlasti, izgradio nekoliko prvih hidrolektrana na području Berana.

“Tomo je bio student tadašnjeg elektromašinskog fakulteta u Beogradu, daleke 1936. godine, i neposredno prije rata, pošao je na razmjenu studenata u Čehoslovačku. Njemački avioni već su bombardovali fabrike u kojima je obavljao praksu. Rat ga je spriječio da položi posljednje ispite i dobije diplomu elektromašinskog inženjera. Kada se vratio u Berane, prvi zadatak mu je bio da osposobi termoelektranu koja je bila oštećena od bombardovanja“, priča Barjaktarović.

Elektrana u Šekularu
Elektrana u Šekularu(Foto: Privatna arhiva)

Dimić je nakon rata poželio da završi studije, ali su ga sačekali mnogo preči poslovi u vezi sa izgradnjom prvih hidrocentrala.

“On je, osim elektrotehnike, poznavao i mnoge druge oblasti, a sva tri njegova brata bila su poznati mehaničari. Najprije se radilo na izgradnji hidrolektrane na Bistrici, za potrebe tadašnjih sela, danas prigradskih naselja, Buča, Lušca i Pešaca“, kaže Barjaktarović.

Tada je, kako kaže, to predstavljalo natčovječanski napor, jer nije bilo materijala i opreme, ali je, prilikom povlačenja Njemaca, ostalo mnogo kamiona.

“Tomo je sa kamiona italijanske proizvodnje FIAT skinuo diferencijale, mjenjače i kardane, kao i dinamomašinu snage 15 kilovata na naizmeničnu struju. Zatim je provodio besane noći na proračunu i izumu“, kaže Barjaktarović.

Prema njegovim riječima, voda je najprije dovedena jazom sa rijeke Bistrice, a lokacija hidrolektrane je bila ne jednom privatnom imanju u selu Lužac. Na izgradnji su pomagali njemački i italijanski zarobljenici, koji su bili pod Tomovom komandom.

“Napravljeno je vodeno kolo prečnika četiri metra, od drveta okovanog šinama. U sredinu vodenog kola Tomo je ugradio diferencijal od kamiona, a pomoću poluosovine snaga vode sa vodenog kola prenošena je na drugi diferencijal van kola, istog tipa i na istoj horizontalnoj osovini. Zatim je ugradio mjenjač, kardanski zglob i spoj sa dinamomašinom koja proizvodi struju. Dobio je hiljadu i po obrtaja u minuti. Voda je padala sa visine od četiri metra na široke lopatice i pokretala vodeno kolo“, objašnjava Barjaktarović.

Tomo Dimić
Tomo Dimić(Foto: Privatna arhiva)

Za ostatak potrebnih djelova, Tomo je putovao u Zagreb. Građani su nabavljali stubove i kopali rupe, dok su zarobljenici razvlačili žicu i izolatore.

“Svako domaćintvo je za sebe nabavljalo stub, ko to nije uradio, nije mogao biti priključen na struju. Tako su završeni radovi i puštena struja kojom su se napajala sva tri sela. Tadašnji rukovodioci Miljan Tomičić i učitelj Panto Mališić bili su oduševljeni, i na njihov predlog Tomo je dobio Patizansku spomenicu 1941“.

Nakon izgradnje hidrolektrane u Lušcu, Dimić je na istom principu konstruisao hidrolektranu na izvoru kod manastira Đurđevi stupovi.

“Izgradnju te male elektrane finasnirao je tadašnji Sreski odbor, a sa nje su struju dobile sve važnije društvene ustanove u gradu“, kaže Barjaktarović.

Hidrocentrale Dimića bile su samo neke od velikog broja koje su postojale na području Gornjeg Polimlja, odnosno opština Berane, Petnjica, Plav i Andrijevica.

Neki podaci govore da je na tom prostoru do početka pedesetih godina prošlog vijeka i masovne elektrifikacije, bilo čak 35 malih hidroelektrana, od kojih danas ni jedna nije sačuvana.

Barjaktarović priča da je za njima prestala potreba izgradnjom hidroelektrane na Mušovića rijeci kod Kolašina, kada je električna energija u Gornje Polimlje dovedena dalekodovom.

On objašnjava da su te hodroelektrane iz sadašnje perspektive bile primitivne i veoma male, ali da su neke od njih u to vrijeme bile vrlo značajne.

“To su bile centrale snage od jednog do četrdeset kilovat sati. Od ukupno 35, 16 ih je bilo koje su snabdijevale strujom po jednu kuću, pet koje su snabdijevale po nekoliko kuća, i 14 sa kojih su se strujom napajala čitava naselja”.

Dimić je, nakon što je popravio temoelektranu u Beranama, bio njen upravnik. Zatim se odselio za Beograd i tamo doživio duboku starost.

“Nikada neću zaboraviti taj naš posljednji susret u staračkom domu, kada je drhtavom rukom nacrtao skicu vodenog točka i šemu po kojoj je u mladosti gradio prve hidrocentrale“, prisjeća se Barjaktarović.

Skica
Skica iz postelje(Foto: Privatna arhiva)

Nekada se gradilo za narod, danas za privatni interes

Barjaktarović kaže da su poslijeratne elektrane bile prave protočne, i ni malo slične onima koje se danas prave i kojima se čitave rijeke stavljaju u cijevi i kilometrima vode do mašinskih kućica.

“Zašto danas ne prave takve, protočne, male elektrane. Ovo što se može vidjeti sada na rijeci Bistrici ili u selu Šekular, na istoimenoj rijeci, prava je ekološka katastrofa i devastacija prirode”.

Na Bistirci, gdje je Tomo Dimić gradio svoju malu hidrocentralu, sada je kompanija Hidroenergija Montenegro, stavljajući rijeku u cijevi, napravila pet malih elektrana, od kojih niko osim njih nema koristi. Ista situacija je i u selu Šekular, na Šekularskoj rijeci, koja je, takođe, stavljena u cijevi i napravljene četiri male hidrolektrane.

“Nekada se gradilo za narod, danas tajkuni grade i grabaju za sebe”, kaže Barjaktarović.