Neuspješni građanski protesti i nedostatak solidarnosti posljedice su duge vladavine stabilokrata koji malo rješavaju, a malo proizvode konflikte i snižavaju ionako skromne demokratske standarde, dok crkva u krizama drugih pripadnosti i životnoj nesigurnosti - jača, kaže za “Vijesti” profesor političke sociologije iz Beograda Zoran Stojiljković.
Prema njegovim riječima, građani nemaju poverenja u političke partije, ali je u Srbiji i Crnoj Gori svaki sedmi odrasli u nekoj partiji.
“Partijska knjižica je model za preživljavanje na dnu, a za karijerno napredovanje na vrhu socijalne piramide“, kazao je Stojiljković.
Šta mislite da je razlog činjenice da građani Crne Gore masovno idu na protestne litije i podržavaju crkvu u vezi sa Zakonom o slobodi vjeroispovijesti, dok su neaktivni kada su u pitanju socijalno-ekonomski problemi? Prošle godine u Crnoj Gori su bili organizovani građanski protesti koji su, ipak, završeni bez uspjeha, dok partije sve rjeđe uspijevaju da okupe građane.
Kada je o partijama riječ, planetarni fenomen je “partijski paradoks” - stanje u kome građani ništa više ne preziru od partija i političara, istovremeno ih smatrajući užasno moćnim. Specifično za nas je da ih smatramo i užasno korumpiranim, držimo da je vlast okupirala državu, jadamo se nad širinom političkog klijentelizma i partijskog zapošljavanja, a trčimo da se nađemo u njihovim redovima. O zdravlju demokratije govori činjenica da nemamo poverenja u njih, a da je u Srbiji i Crnoj Gori svaki sedmi odrasli u nekoj partiji, odnosno da je partijska knjižica model za preživljavanje na dnu, a za karijerno napredovanje na vrhu socijalne piramide.
Građanski protesti opet imaju onoliko uspjeha koliko smo od podanika postali građani, odnosno koliko se glas građana može pretvoriti u politički zahtjev koji vlasti ne mogu ignorisati. Očito ne dovoljno.
Ista stvar je sa socijalnim zahtjevima pri čemu su vlastodršci i advokati i medijski propagandisti korporativnog kapitala uspjeli da nas ubijede da nikada neće biti bitno drugačije i da smo sami krivi što smo siromašni i nismo se “snašli”. Kad ponestane solidarnosti i prkosa, ostanu samo povremene provale bijesa i očaja. Na drugoj strani, crkva je tradicionalno institucija sa najvećim ugledom, vezana za naš vjerski i nacionalni identitet koji u krizama drugih pripadnosti i životnoj nesigurnosti očito jača.
Može li to imati veze i sa neaktivnim sindikatima?
Teško može biti aktivnih sindikata bez aktivnih i uspravnih zaposlenih i građana i bez očuvanog sindikalnog identiteta, odnosno svijesti da nije glupo biti solidaran i boriti se za dostojanstven rad i život. Poznajući regionalnu sindikalnu scenu, mogu čak reći da su sindikati u Crnoj Gori u toj borbi i uspješniji od drugih. Druga je stvar što je dobar broj zaposlenih i još više onih tek povremeno radno angažovanih u strahu da ne izgubi i to malo što ima. Na drugoj strani, dio zaposlenih je lojalniji partijama koje su ih postavile nego svojim koleginicama i kolegama na poslu.
Da li je veliki odziv građana na litijama znak građanske svijesti i kako će se to odraziti na dalji razvoj društva, bez obzira na problematiku koja je povod izlaska sveštenika na ulice?
Bez obzira što se između vjerskog i nacionalnog identiteta i građanske svijesti ne može staviti znak jednakosti, izuzetno je važan demonstracioni efekat - ako upornost “u odbrani svetinja” stvara osjećaj ponosa i prkosa ko može da garantuje da se ta “zaraza” neće proširiti i na odbranu radnih i građanskih prava?
Da li je posljedica svega ovoga činjenica da je vlast u Crnoj Gori nesmjenljiva tri decenije, da je na vlasti u Srbiji zamaskirana desnica?
Da, slažem se da se radi o efektima duge vladavine stabilokrata koji malo rješavaju, a malo proizvode konflikte i snižavaju ionako skromne demokratske standarde. Pri čemu i kad se zovu socijalistima imaju servilan odnos prema krupnom kapitalu. Bez želje da nekoga uvrijedim, parafraziraću misao jednog satiričara koju sam koristio u obraćanju studentima i građanima na protestima u Srbiji: “Vlast je kao rublje - počinje da neugodno miriše ako se ne mijenja bar s vremena na vrijeme”.
Da li mislite da će proces pridruživanja EU nešto suštinski promijeniti?
U mjeri u kojoj se demokratski standardi i zahtjevi stave iznad aktuelnih geostrateških interesa ključnih zemalja EU i, naravno, ukoliko se i sama EU vrati vrijednostima socijalne kohezije i socijalno i ekološki održivog razvoja.
Da li bi EU trebalo otvorenije da reaguje, odnosno posreduje u smirivanju tenzija u odnosima Srbije i Crne Gore?
Jadna smo mi društva i države kad nemamo dovoljnog sopstvenog demokratskog kapaciteta da argumentovanim dijalogom usaglašavamo interese. Očito da onda EU treba da posreduje, ali bojim se da neće baš, jer ima preča posla, a i sklona je da svuda vidi interes i produženu ruku Rusije.
Koliko su tenzije opasne za čitav Balkan, posebno zbog Kosova, Bosne i Hercegovine?
Konflikti i podjele se u našem regionu lako podgrijavaju i šire, no na sreću supervizori neće dopustiti da oni eskaliraju preko ograničenog intenziteta. Tu je i zajednički dijeljena EU perspektiva kao limitirajući činilac eskalacije konflikata.
Demokratija ide ruku pod ruku sa socijalnom pravdom
Zašto, na primjer, građani Francuske protestuju zbog poskupljenja goriva od tri centa, dok se kod nas građani ne bune ni zbog većih poskupljenja, rasprodaje državnih resursa, dodjele stanova državnim funkcionerima, kupovine skupocjenih automobila za državne funkcionere i slično?
Suštinska razlika između nas i Francuza je u njihovoj dugoj tradiciji, borbi i solidarnosti i razumijevanju da demokratija ide ruku pod ruku sa socijalnom pravdom. Podrška radničkim zahtjevima, recimo studenata ili penzionera, izraz je svijesti da nije moguće ostvariti političke, bez socijalnih zahtjeva i obratno. Za razliku od njih, u nas je nemalo sindikalista koji misle da nije njihovo da se miješaju u politiku, ali i političara i u ljevici ravnodušnih prema rastućim nejednakostima.
Bonus video:
