Snimanje druge sezone prvog crnogorskog sitkoma “Dojč Caffe” nedavno je završeno i uskoro se očekuje da nove epizode budu puštene u etar. Kroz radnju koju pokreću tri najbolja prijatelja, tri prilično različita momka, ispričana je priča o Podgorici i svima koji žive u glavnom gradu Crne Gore, kako to vole da istaknu autori serije.
Dušan Kovačević našao se u jednoj od glavnih uloga, ali i u ulozi producenta, ispred Natenane produkcije koja stoji iza ovog projekta, kojem je toliko posvećen da je zbog njega odbijao uloge u pozorištu gdje inače najviše radi. On je za “Play” pričao o novom materijalu, izazovima sa kojima se ekipa suočavala u radu na seriji, kritikama i objasnio zašto mu ovo nije životni projekat i pored velike posvećenosti.
Naravno da nećete otkrivati detalje, ali što biste poručili publici, što mogu da očekuju od nove sezone? Da li ima nekih značajnih promjena ili nastavljate i dalje u istom ritmu i po istom kalupu?
Ritam je uvijek različit i često ne zavisi od nas, a kalupi su prevaziđeni. (smijeh) Nastavili smo još snažnije u drugoj sezoni, vođeni smjernicama koje smo osluškivali od sugrađana i ljudi iz branše, ali prije svega poučeni iskustvom iz prve sezone, jer sam siguran da niko nikad nije napravio remek djelo iz prvog pokušaja, no kod nas Crnogoraca se samo to očekuje i čak kad se dobije, mi ga ne priznajemo. Biće dosta promjena, a jedna od njih je da je umjesto Dača Rukole sada tu sa nama kao suvlasnik lokala Mali, kojeg igra Vule Marković, reditelj je Miloš Radunović, ekipa iza scene dosta promijenjena, pa bih izdvojio kao pomoćnike režije Đorđija Vojvodića i Bojana Stijovića, veoma talentovane mlade reditelje, kao i direktora fotografije Strahinju Markovića. Mogu reći da je ekipa podmlađena, ali ne sa manje iskustva, energija je bila odlična, a ja sam imao normalno najviše nervoza i stresa. Ali je ekipa uvijek bila tu da me oraspoloži i da izguramo stvar do kraja.
Kada ste započinjali ovaj projekat, s obzirom na sve probleme i izazove sa kojima se suočavaju slične produkcije u Crnoj Gori, da li ste očekivali da ćete stići i do druge sezone? Sa kakvim ambicijama ste uopšte ušli u ovaj projekat i koliko mislite da može da traje?
Projekat sam počeo iz puke potrebe da se nešto desi. Da se u Crnoj Gori nešto pokrene sa mrtve tačke u smislu proizvodnje serijskog igranog programa. Bilo mi je jako teško, naravno. Ali ni danas nije lakše. Ima ljudi koji prepoznaju značaj onoga što mi radimo i bezuslovno nam pomažu, a bogami ima i onih koji jednostavno ne osjećaju potrebu ni da razmisle o tome. Vratimo se ovima što su osviješćeni u tom smjeru i što prepoznaju značaj crnogorske kulturne baštine kroz ovakvu formu, jer htjeli mi to ili ne, sviđalo se to nama ili ne, “Dojč Caffe” će ostaviti trag u našoj kulturi razvoja kao države, jer je ova serija zapravo svjedok ovog vremena ispričanog kroz jednu neobičnu prizmu i osobeni humor, koji je slojevit i nije na prvo gledanje baš pitak i prijemčiv. Vjerujem i u treću sezonu, da ne kažem u ovom trenutku u koliko sezona još vjerujem.
Neki od gostiju u seriji sa kojima smo razgovarali, vaše kolege iz susjednih zemalja, uvjereni su da bi i tamo serija bila gledana. Osim toga, crnogorski humor je uvijek dobro prolazio tamo. Postoje li neki planovi, kontakti na tom polju, da li će se “Dojč caffe” emitovati i u regionu i koje su glavne prepreke na putu ka ostvarenju toga?
Najveći problem je što se ovakve forme otkupljuju sa većim brojem epizoda, jer idu svakog radnog dana, pa televizije iz regiona čekaju da nakupimo barem 40, 50 epizoda i mislim da ćemo sa tim osvojiti i region, jer region voli crnogorski humor, region voli Crnogorce, Crnogorci samo ne vole Crnogorce.
TV serije globalno gledano doživljavaju svoje zlatno doba, što generalno mislite o tom trendu i koliko isti može da utiče na rad na ovim prostorima?
Ja sam to prepoznao još prije skoro deceniju, ali nisam imao iskustva ili dovoljno hrabrosti da se upustim u to. Možda nisam imao ni dovoljno godina. Ali mislim da je vrijeme došlo da mi pokažemo ostatku svijeta da se i ovdje mogu praviti serije i filmovi, ali moramo svi zajedno biti svjesni da je potrebno uložiti veliki napor, želju, a prvenstveno novac ako želimo da budemo konkurentni makar Evropi ili ovom dijelu Evrope.
Osim što glumite u seriji “Dojč Caffe”, takođe ste i producent, zbog ove serije odbijali ste i druge uloge. Može li se reći da je ovo vaš životni projekat i što vas je motivisalo da mu se toliko posvetite?
Ne. Moj životni projekat je moja porodica, supruga Marija i sinovi David i Dario, ovo je samo projekat, ali sam uložio veliki napor, trud, rad, odricanje, pa čaki neprospavane noći zbog njega. Ipak, i sad znam da će vrijedjeti jednog dana i da će se isplatiti, ne finansijski, nego u drugim satisfakcijama.
Kod dijela publike serija je dočekana na nož i očigledno je da je to negdje pogodilo vašu ekipu, sudeći po nekim njihovim izjavama o tome kako niko ne razmišlja u kakvim uslovima radite i što ste sve morali da prođete radi nje i kako se ignoriše vaš trud. Mnogi umjetnici iz raznih sfera u Crnoj Gori se često žale na isto, da kod kuće najmanje podrške dobijaju, zašto mislite da je to tako? I koliko je realno očekivati od publike da kada ocjenjuje seriju uzme u obzir sve gore navedeno, budući da se, s obzirom na današnju dostupnost svih medija, na neki način takmičite sa dosta ozbiljnijim produkcijama za pažnju publike, htjeli to ili ne?
Mislim da sam već odgovorio kroz prethodne odgovore, ali evo da ponovim. Da bismo bili konkurentni serijama u regionu, moramo prvo: da proizvodimo serije; drugo: da odvajamo novac za serije; treće: da stvorimo osjećaj podrške ljudima koji se trude da naprave pionirske poduhvate u našoj zemlji i gledamo takve serije sa ljubavlju, a ne loveći greške i omalovažavajući svačiji rad, pritom ne mrdajući iz svoje fotelje i četvrto, a ne i manje bitno: moramo se više voljeti.
Zašto ste baš odabrali formu sitkoma, da li zbog njene popularnosti ili zbog mogućnosti da se opiše naše vrijeme i društvo na jedan vedriji način... ili nešto treće?
Zato što to nikad niko nije u Crnoj Gori radio. Htio sam zajedno sa ekipom da budemo prvi u nečemu. I zato što se dobro osjećam u komediji. I zato što je veoma teško napraviti i nasmijati ljude, a to nam je bio izazov. Sljedeći put radimo sapunicu. (smijeh)
Mislim da bi se moglo reći da je “Dojč Caffe” na neki način i ljubavno pismo Podgorici i Podgoričanima/kama. Što je ono što najviše volite kod svog grada i njegovih ljudi, a što bi najradije promijenili?
Najviše volim ljude, a najradije bih promijenio ljude.
Galerija
Bonus video:
