Muško-ženski odnosi okrenuti naglavačke - Vijesti.me
HAWKSOVE SCREWBALL KOMEDIJE

Muško-ženski odnosi okrenuti naglavačke

Hawksov opus je dijalektički povezan teza-antiteza odnosom između avanturističkih filmova u kojima je iskazan režiserov pozitivno definisan Weltanschauung i komedija u kojima je akcent stavljen na subverziju i ironiju

“Njegova djevojka Petko”
“Njegova djevojka Petko” (Foto: IMDB)

Estetika i etika screwball komedije najefektnije je realizovana u opusu Howarda Hawksa. U svojim screwball filmovima Hawks je pronašao izuzetno pogodan, ’fleksibilan’ i inspirativan teren za izokrenutu, ’naglavačke’ postavljenu varijantu onoga što su bili njegovi tematski i motivski prioriteti. Dok je u akcionim avanturama režiser apstrahovao socijalnu dimenziju, dotle je u komedijama pod kritički udar dovedena ne samo romantična muško-ženska relacija, već i neke društvene grupe i institucije, pri čemu je humorna intonacija skoro po pravilu dobijala i određenu satiričku težinu.

Tako je Hawksov opus dijalektički povezan teza-antiteza odnosom između avanturističkih filmova u kojima je iskazan režiserov pozitivno definisan Weltanschauung i komedija u kojima je akcent stavljen na subverziju, ironiju, polemičko poentiranje. Ako se u akcionim ostvarenjima posebna pažnja poklanja pitanjima odgovornosti, u komedijama se oslikava alternativni svijet u kojem junaci preživljavaju haos, destrukciju i poniženje uslijed neodgovornosti i neozbiljnosti, obično prema društvenim ’standardima’.

Već je njegov drugi film, Fig Leaves (Smokvin list, 1926), prezentovao Hawksov penetrativni smisao za humor, anticipirao neke od postupaka koji će kasnije biti dovedeni do savršenstva, kao što je i inteligentno obilježio teritoriju u kojoj će se odvijati prepoznatljiva auteurska tema borbe polova. Hawks ovdje dalekovido uzima modu - i njoj pripadajuću konzumerističku kulturu - kao signifikantno polje u kojem se snažno urezuje rodna disproporcija: režiser je podjednako kritičan prema oba pola, isto kao i prema procesima zatočenja i emancipacije.

Hawks na setu
Hawks na setu(Foto: The Independent)

Upoređujući Edenski vrt sa novim vremenom dvadesetih - utvrđene su sličnosti, kauzalni lanac koji iznova reprodukuje iste efemerije - Hawks sa prekrasnom ciničkom oštricom notira kako u nekim fundamentalnim stvarima ljudski rod ništa nije naučio, kako samo ponavlja glupe greške.

Ako je već puko hronološki nije utemeljio, onda je Twentieth Century (Dvadeseti vijek, 1934) zasigurno učinio ključni korak u umjetničkom promovisanju screwball komedije, podžanra koji će dati neka od najboljih ostvarenja klasičnog Hollywooda. Za Hawksa, ritam je jedan od presudnih žanrovskih faktora, i već je ovdje dinamičnim mise-en-scèneom (a ne montažom kako je bilo za očekivati) uspio da postigne frenetični intenzitet u kojem je, možda po prvi put u američkom zvučnom filmu, posvjedočena snaga i duboka komičarska funkcija overlapping (preplitajućeg) dijaloga.

Sa sarkazmom uperenim prema pozorištu i pozorišnoj glumi, što je istovremeno bio i jasni dokaz režiserove upošljene medijske svijesti, Hawks je bazirao Twentieth Century (ne treba, dakako, smetnuti sa uma ni podsmješljivu dimenziju samog naslova) na spektakularnim i glamuroznim, ali i trivijalnim i patetično izvještačenim performansima koje, između sebe i za druge, izvode poznati producent Oscar Jaffe (John Barrymore) i njegovo otkriće, holivudska starleta Lily Garland (Carole Lombard) u okršaju u kojem pobjeđuje onaj ko više preglumljuje.

Jedan od najboljih filmova svih vremena, Bringing Up Baby (Silom dadilja, 1938), predstavlja svog autora na vrhuncu njegovih dekonstruktivnih moći: pojačavajući do maksimuma oba temeljna sastojka podžanra, Hawks esencijalno određuje i romantični i komediografski element, što vodi istovremeno (u tome se i sastoji nevjerovatno bogati semantički doseg ovog filma) i do njihovoj prirodnog spajanja, ali i do ustanovljavanja fundamentalnog ćorsokaka glede mogućnosti ljubavi. Za glavnog junaka, rasijanog profesora Davida (Cary Grant), hektični dan sa Susan (Katharine Hapburn), ispunjen (ne)prijatnim (ne)zgodama, ujedno je i najbolje i najgore vrijeme koje je ikada proveo sa bilo kojom osobom.

U sljedećem žanrovskom remek-djelu, Hawks sa nepogrešivim osjećajem za komičarski tempo koji postaje, kako se film kreće ka završetku, sve furiozniji, i sposobnošću bez premca da dijalog učini brzim, ekscesnim a realnim, pretvara His Girl Friday (Njegova djevojka Petko, 1940) u briljantnu komediju u kojoj je posao spojen/izjednačen sa ljubavlju, i obrnuto. Film, dakle, realizuje romansu u kontekstu protestantske radne etike.

Hildy (Rosalind Russell) dolazi kod svog bivšeg muža Burnsa (Grant) samo da bi mu kazala da će se ponovo udati. Do kraja filma, međutim, ona će sasvim zaboraviti na svog nesretnog vjerenika: vraćajući se svojoj posvećenosti novinarstvu, Hildy će se vratiti i aporičnoj glamurizaciji tog posla - beskrupuloznom, ali i šarmantnom Burnsu. Otud, His Girl Friday može da dođe do istinskog hoksijanskog hepi enda u kome su personalno i profesionalno potpuno komplementarni.

U I Was a Male War Bride (Bio sam ratna nevjesta, 1949), francuski kapetan Henri Rochard (Grant) i američki narednik Catherine Gates (Ann Sheridan) odlučuju da se vjenčaju; no, jedini način da oboje uđu u Ameriku je preko zakona koji tretira novopridošle ratne nevjeste.

Koristeći se apsurdnom pravnom regulom, Hawks maestralno markira svu banalnost i doslovnost zakonskih i militarnih procedura, administrativnih i birokratskih manjkavosti koje, kao krajnju posljedicu, imaju ponižavanje i ’kastraciju’, u ovom slučaju jadnog kapetana koji će morati proći cjelokupnu (demaskulinizujuću) torturu, završno sa oblačenjem u žensku odjeću, eda bi ušao na brod za Ameriku. Hawksov pogled na svijet je često označavan kao gorko-slatki: u I Was a Male War Bride, uprkos romansi i srećnom završetku, preteže gorki pol.

Režiserov omiljeni komičarski metod - preokretanje situacija, uloga i ponašanja - u Monkey Business (Majmunska posla, 1952) je narativno motivisan pronalaskom B-4 napitka koji obnavlja mladost. U Hawksovim komedijama likovi regresiraju, postaju neodgovorni, dotadašnji poredak mijenjaju za dezintegraciju, čitav svijet upada u strukturnu reverziju: u Monkey Business će se profesor Barnaby Fulton (Grant) tjelesno podmladiti i, kauzalno, intelektualno degradirati.

Kada napitak uzme i njegova supruga Edwina (Ginger Rogers), film - kroz nazadovanje para u histerične tinejdžere, pa u djecu - postaje ’šašava’ opservacija o bračnim odnosima. A što je uzročnik ’temporalne’ i antropološke pometnje? Hawksov humor je nemilosrdno usmjeren, kao i u još nekoliko njegovih filmova, na scijentizam: djelotvorni B-4 je, zapravo, napravio ne Barnaby nego - šimpanza koji je služio za eksperimente u laboratoriji.

Hawksova posljednja screwball komedija, Man’s Favorite Sport? (Muškarčev omiljeni sport?, 1964), baš kao i njegova posljednja dva vesterna El Dorado (1967) i Rio Lobo (1970), prepun je inspirativnog ludizma, osvježene repetitvnosti i promišljenih autocitata (’ukrao sam to od samog sebe’, bio je nadmoćno ironični moto režisera na kraju njegove karijere).

Autorova iluminativna seksualna politika iz ranijih remek-djela ovdje je prevashodno metapoetički tretirana, pa se tako dobija utisak da Rock Hudson i Paula Prentiss ne glume dijegetičke junake, već Caryja Granta i Katharine Hepburn, kao i što Hawks dobija priliku da još jednom trijumfalno potvrdi da pravi autori uvijek snimaju jedan isti film: fascinacija, opsesija, intelektualna fokusiranost, svjetonazorska usredsređenost, tematska zaokruženost.