Prvak drame sarajevskog Kamernog teatra 55, Dragan Jovičić, koji je na nedavno održanom Međunarodnom festivalu glumca u Nikšiću osvojio dvije nagrade - kao najbolji glumac i za partnerski odnos (sa Selmom Alispahić u predstavi “Ay Carmela”) na pitanje kako bi u najkraćim crtama drugima predstavio sebe, odgovara: “Dragan Jovičić je deda jedne male djevojčice koja se zove Mila, ribar, glumac, običan čovjek”.
U razgovoru za “Vijesti” glumac koji je na daskama koje život znače svoj na svome, priča o počecima, kultnim serijama, predstavi “Ay, Carmela” u kojoj igra dvije decenije, o ratnim danima kada je pozorište imalo posebnu misiju, o planovima…
Priznaje da se u početku dvoumio između glume i vajarstva i da je slučajni sticaj okolnosti odlučio da ode na glumu.
“Sa još desetak studenata bio sam prva generacija studija glume na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Otkrivali smo ljepotu i magiju dramskog procesa; pred nama su se otvarala vrata do tada skrivenih svjetova scene: pantomima, ples, vježbe, radionice...Uživao sam u svakom trenutku. Tih sedamdesetih godina prošlog vijeka Sarajevo je disalo nekom novom, nesputanom energijom i kreativnošću, osvajala se sloboda. Bilo je to dobro vrijeme i mjesto za umjetnost”.
Bio je student treće godine kada je dobio glavnu ulogu u TV seriji “Porobdžije”, koja je bila veoma popularna širom bivše nam zajedničke domovine. Igrao je Stojana Mutikašu. Samo šest godina kasnije, u drugoj velikoj seriji, “Kože”, opet je igrao glavnu ulogu - Adema Čabrića. I danas ga, kaže, po Stojanu i Ademu prepoznaju. A njemu drago.
“Kao student treće godine, dobio sam glavnu ulogu u seriji ‘Porobdžije’ jednog od najvećih BiH reditelja, pokojnog Ace Jevđevića, koja je postala popularna širom bivše Jugoslavije. Bio sam jako mlad za teret slave i novca koji mi se tako naglo sručio na pleća. Dolazile su i druge ponude za drame, filmove, koje sam tada uglavnom odbijao. Radeći na seriji susreo sam se s tadašnjim velikim glumačkim zvijezdama kao što su Vera Čukić, Pavle Vujisić, Voja Brajović... Važnost i vrijednost saradnje i prijateljstva s takvim umjetnicima za mene je bila i ostala neprocjenjiva. Kasnije, kada sam dobio glavnu ulogu u još jednom velikom projektu, seriji ‘Kože’, opet sam sam imao čast i sreću da radim s Verom Čukić, te sa Zoranom Radmilovićem i brojnim drugim velikim glumcima, ali i sa tada vrlo mladom koleginicom, Sonjom Savić, koja je igrala moju ženu u toj seriji. Bilo je nevjerovatno s kolikom je ozbiljnošću, posvećenošću i emocijom radila svoj posao. Pamtim je kao čudo od talenta i profesionalizma”, prisjeća se Jovičić.
Kada bi morao posebno da istakne uloge, kolege, reditelje, priznaje da bi dugo nabrajao i sigurno bi nešto važno zaboravio. Ali, mora da pomene da je u radu sa rediteljem Dinom Mustafićem uvijek uživao.
“Puno smo radili zajedno, a nadam se da ćemo još. Takođe bih želio pomenuti nezaboravnu saradnju s crnogorskim teatrom. Nosim predivne uspomene iz Cetinja gdje sam sarađivao sa izvrsnim crnogorskim glumcima na Čehovljevom ‘Višnjiku’ u režiji Ivice Kunčevića, Varjom Đukić, pokojnim Dragom Malovićem, Banetom Popovićem, ali i svima ostalima u toj odličnoj predstavi. S posebnim zadovoljstvom želim istaknuti najnoviju saradnju s CNP-om, na čelu sa umjetničkim direktorom Željkom Sošićem, iz koje je nastala predstava ‘Smrt i djevojka’ u majstorskoj režiji Gorana Bulajića koja otvara univerzalne i aktuelne, važne i teške teme. Taj kreativni proces, razmjena energije s mladim kolegama, Julijom Milačić Petrović i Milošem Pejovićem, kao i sa cijelim timom koji je radio na predstavi, taj susret mladosti i iskustva, u ovoj fazi moje karijere predstavlja jedan od najdragocjenih momenata”, kazao je glumac koji je mnogo puta odbio neku ulugu.
Čim bi dobio tekst znao je da li je ta uloga za njega ili ne, a da bi prihvatio rad u nekom projektu, mora u njega, kako ističe, potpuno vjerovati.
Iako, kako kaže, u svakoj djelatnosti, pa i u glumi ima trenutaka razočarenja, ne sjeća se da je ikada htio da odustane i oprosti se s glumom.
“Ipak je bilo neuporedivo više lijepog. Posebno osjećanje ponosa i sreće što radim ovaj posao vezan je za evropsku turneju predstave ‘Ay Carmela’. Igrali smo u Barseloni, Londonu, Štutgartu, Štokholmu, Bordou, Rimu, na Sicijili, Korzici… Neopisiv je osjećaj kada igrate predstavu i kada vas publika u svim tim različitim zemljama potpuno razumije i prihvata s oduševljenjem bez obzira što ne poznaje vaš jezik. Tada vas ispuni osjećaj univerzalne povezanosti ljudskih bića u umjetnosti, humanosti, dobru. Kruna svega bila je kada je autor teksta, Sinistera, rekao da je to najbolje izvođenje njegovog teksta od mnogih koje je gledao”.
Upravo je zbog uloge u pomenutoj predstavi Sarajevskog ratnog teatra (SARTR) dobio nagrade na nikšićkom Festivalu glumca. Ove godine “Ay Carmela” je obilježila dvije decenije postojanja i veoma uspješnog igranja. Priznaje da nije očekivao da će predstava toliko dugo trajati. I još traje.
“Želio sam da ta predstava traje, vidio sam koliko je važna i voljena, ali da ću je igrati 20 godina, to nisam mogao pretpostaviti. To je dug period tokom kojeg se čovjek mijenja i fizički i duhovno. Selma i ja smo živjeli s tom predstavom, ona nas je oblikovala, mijenjala se i rasla s nama. Ljudi koji su je gledali nakon deset, petnaest, dvadeset godina, kažu da ona ne gubi na svježini, a ni na aktuelnosti”.
Iz razloga koji su, kako ističe, izvan njegove kontrole nije dovoljno ostvario filmskih uloga, tako da između filma i pozorišta nema dilemu - u pozorištu je kao kod kuće. “Sve mi je poznato, a opet, svaki put je novo i uzbudljivo. Proces rađanja predstave, zajednički rad grupe ljudi u koji svako ugradi dio sebe, posebno kada se desi da se ‘sve zvijezde poslože’, donosi posebnu radost. Ma koliko puta odigrali neku predstvu, ona je svaki put jedinstven doživljaj. Biti licem u lice s publikom, osjećati bilo publike koja je sastavni dio teatarskog univerzuma, za mene je prirodno i lijepo osjećanje”.
Glumac, prema njegovim riječima, je glumac i kada formalno ode u penziju. Tako je i sa njim.
“Pozorište je kao život: mladi i stari dijele zajedničko vrijeme i prostor, i tako treba da bude. Trenutno imam ukupno devet aktivnih predstava u raznim sarajevskim pozorištima: Kamernom teatru, SARTR-u, Narodnom pozorištu, te u CNP-u. Planiram da radim i dalje, i da budem što bolji deda mojoj unuci. Ponosan sam na porodicu, prijatelje, posao, na to što sam odličan deda”.
Umjetnošću protiv mržnje i svega destruktivnog
Ratnih devedesetih, kada je mislio da je čovjek greška evolucije, Jovičić je cijelo vrijeme proveo u Sarajevu.
“Ta vremena su zahtijevala da pozorište slijedi neku višu misiju, a duhovni opstanak bio je ono što je postala njegova osnovna svrha. Pozorište je postalo hram duhovnog otpora i ozdravljenja za građane Sarajeva, bez obzira na njihovu vjeru, etničku pripadnost ili ime. Pozorište je oplemenjivalo i davalo smisao u besmislu oko nas. Za nas je pozoriste značilo slobodu izbora, pozoriste je bilo naš izbor, ono nam je vraćalo vjeru u ljudsko dostojanstvo i humanost. Ljudi su dolazili sa udaljenosti od po deset kilometara iz svih dijelova grada unatoč opasnosti po život koja im je prijetila. Krenuli bi sa kanisterima po vodu, pa nakon toga otišli u Kamerni Teatar da pogledaju predstavu, prije nego što se opet vrate u sumornu ratnu stvarnost. Osjećalo se potpuno organsko jedinstvo publike i nas koji smo radili u teatru. Kada nije bilo struje, publika je strpljivo čekala da se donesu svijeće kako bi se predstava nastavila, a kad je kasnije nestalo i svijeća, zamolili smo publiku da donosi svijeće da bismo igrali”.
Ako su tada mogli da se glumom bore protiv mržnje i rata i danas, smatra Jovičić, kultura može i mora do pobijedi mržnju i zlo u čovjeku i oko njega.
“Ako je bilo moguće tada, moguće je i danas, iako su okolnosti neuporedive. Kako ja to vidim, naš posao i jeste da se na svoj način i svojim oružjima borimo protiv neznanja, mržnje, netrpeljivosti, svega destruktivnog i nedostojnog u čovjeku i u društvu”.
“Create” budi ponos i poniznost
Američki glumac, reditelj i profesor Ronald Rand, umjetnik koji je režirao ili glumio u gotovo 800 predstava, filmova i televizijskih drama, objavio je knjigu “Create”, kolekciju od preko stotinu intervjua u kojima velika svjetska imena iz svijeta umjetnosti govore o procesu kreativnosti i značaju umjetnosti za čovječanstvo. Među imenima poput Aleka Boldvina, Edvarda Olbija, Karol Bernet, Kristofera Plamera, En Bogarta, Bilija Pulmana, Bena Gazare, Roja Šajdera…našli su se i Dragan Jovičić i njegova partnerka iz predstave “Ay Carmela”, Selma Alispahić.
“To je, naravno, velika čast. Biti u takvom društvu je nešto što u meni istovremeno budi i ponos i poniznost. Do toga je došlo tako što je Ronald Rand, američki glumac, svestrani umjetnik, zaljubljenik u teatar, prilikom gostovanja u Sarajevu gdje je izveo svoju monodramu ‘Neka bude umjetnost’, pogledao našu ‘Ay Carmelu’ i odlučio da nas uvrsti u svoju knjigu”.
Bonus video:
