Oskarovac sa logoraškim brojem - Vijesti.me
IN MEMORIAM: BRANKO LUSTIG, PRODUCENT

Oskarovac sa logoraškim brojem

Lustig je bio deportiran u Auschwitz, a ostao je živ zahvaljujući laži svoje majke. Poslije je bio prebačen u Bergen-Belsen gdje je dočekao saveznike

Sa dodjele Oskara
Sa dodjele Oskara (Foto: Arizona Daily Star)

Od njegova posljednjeg velikog filma “Američki gangster”, s Denzelom Washingtonom i Russellom Croweom u glavnim ulogama, prošlo je 12 godina, već se tada znalo da više neće surađivati s njegovim redateljem Ridleyjem Scottom, ali kad sam mu rekao da sam ga pogledao na nekoj od zagrebačkih distributerskih pretpremijera, pokazao je dječačku ljubopitljivost i pitao me kako je ispala završna verzija koju tada još nije bio pogledao. Rekao sam mu: “Vrlo dobro”, i bio je zadovoljan.

Otad smo uzaludno čekali na njegov novi producentski angažman, ipak je on bio jedini Hrvat koji se popeo na pozornicu gdje su dodjeljivali nagrade Američke akademije filmskih umjetnosti i znanosti, i to čak dva puta, najprije za Spielbergovu “Schindlerovu listu”, a zatim za Scottova “Gladijatora”, ali kako je sve više vremena provodio u Zagrebu, u svom stanu u Bogovićevoj, i na Žumberku gdje je imao krasnu vikendicu, a sve manje u Americi, očito ga producentska karijera više nije tako privlačila. Zato je našao novu strast - Festival židovskog filma, koji se danas zove Festival tolerancije.

Dovodio je na njega goste o kojima su drugi domaći festivali mogli samo sanjati, a kako je bio nevjerojatno pedantan, morao je pogledati svaki film s programa i osobno ga odobriti. Festival tolerancije jedan je od ključnih događaja našeg kulturnog života, ponajprije zahvaljujući njemu.

Djetinjstvo iz snova

Rođen je u Osijeku pred ljeto 1932. Tata mu je bio natkonobar u tamošnjoj kavani hotela Central, majka domaćica, i sve do 1941. proveo je djetinjstvo kakvo se samo može poželjeti. Uspostavom NDH dječak je shvatio da su Židovi postali građani drugog reda, već godinu poslije obitelj se sklonila u Čakovec u nadi da će im granica s Mađarskom pružiti izvjesnu sigurnost, no majku i njega otpremili su u Auschwitz, a otac je završio u radnom logoru, da bi ga ubili pred sam kraj rata, u ožujku 1945. I sam Branko je skoro zaginuo, ali ga je majka spasila tvrdnjom da mu je 16 godina, što je, dakako, bila laž: mlađu su djecu, naime, odmah slali u plinske komore.

Dobio je logoraški broj A3317 koji je poslije često pokazivao, nije ga se htio riješiti jer je smatrao da bi time zanijekao strahote holokausta, a nakon Auschwitza završio je u Bergen-Belsenu i nekim čudom, gotovo polumrtav, dočekao saveznike. Još se više iznenadio kad je u jednoj od susjednih baraka pronašao majku. Poslije su se preselili u Zagreb, a on je nakon navrat-nanos završene srednje škole upisao glumu na Akademiji za kazališnu umjetnost. Je li ga studij neodoljivo privlačio? Ne baš, iako je prošao strogu selekciju. Međutim, dogurao je do četvrte godine, a kako je znao mađarski i njemački, ponudili su mu da bude prevoditelj u koprodukciji “Piroschka”, poslije vrlo popularnoj komediji uglednog Kurta Hoffmanna s Liselotte Pulver u glavnoj ulozi.

Epizodne uloge

Gluma se više nije spominjala - iako mu je ostala strast za efektnim epizodama, na primjer u “Kozari” Veljka Bulajića glumio je njemačkog vojnika koji oslijepi od eksplozije, u “Seljačkoj buni 1573” Vatroslava Mimice krvnika odjevenog u crveno, a u “Schindlerovoj listi” otmjenog konobara, valjda kako hommage pokojnom ocu - ali se zato zaposlio u Jadran filmu i odmah vezao uz najboljeg, redatelja Branka Bauera.

Bio mu je menadžer produkcije na u Puli nagrađenom “Ne okreći se sine” (1956), kao i na i danas popularnoj melodrami “Samo ljudi”, a nisu ga zaboravili ni kad su u Zagreb doveli prvaka neorealizma Giuseppea De Santisa, koji je u Zagori snimao, kako se poslije ispostavilo, prvi veliki međunarodni uspjeh hrvatske kinematografije, “Cestu dugu godinu dana”, nagrađenu Zlatnim globusom i nominiranu za Oscara. S podsmijehom je pričao kako se prsata talijanska zvijezda Silvana Pampanini u splitskom hotelu uplašila najobičnijeg žohara i nije se smirila sve dok nisu uklonili tu “neman” iz njezine blizine.

Šezdesetih je počeo surađivati s Veljkom Bulajićem, štošta toga svladao je dok je pripremao ratni spektakl “Kozara” (1962), nije lako bilo ni na cjelovečernjem dokumentarcu “Skopje ‘63” (1964), a ni na naizgled jednostavnoj drami o tifusarima “Pogled u zjenicu sunca” (1966), budući da se ta snimala na lokacijama i po snijegu.
U to je doba Lustig pokazao svoj veliki talent za pronalaženje lokacija. Iz slučajnog kontakta s holivudskim filmašima koji su pripremali ekranizaciju mjuzikla “Guslač na krovu” u režiji Normana Jewisona (njegov krimi triler “U vrelini noći” početkom 1968. nagrađen je Oscarom) profitirao je Jadran film jer je Lustig upozorio strance da se efektne i jeftine lokacije primjerene tom filmu nalaze kod Lekenika. Posao je sklopljen u trenu i Lustig je otad sve češće radio na stranim filmovima koji su se snimali u nas.

“Vjetrovi rata”

Lustig je pomagao producirati i Mimičin povijesni spektakl “Seljačka buna 1573” (1975.), uz koji se snimala i televizijska serija od četiri epizode. Otad ga, međutim, sve češće zatičemo uz strane produkcije, kakav je bio “Sophijin izbor” (1982), za koji je Meryl Streep dobila prvog Oscara za glavnu žensku ulogu. U tom je filmu Zagreb “glumio” Varšavu, a tu su snimljeni i prizori iz koncentracijskog logora.

Ipak, dva najopsežnija posla za Lustiga su bile televizijske serije “Vjetrovi rata” (1983) i “Rat i sjećanja” (1989) po romanima Hermana Wouka: na ovoj drugoj već je bio pridruženi producent (ne više menadžer lokacija ili nešto slično), što je bio znatan pomak u karijeri. Stoga je donio vrlo ispravnu odluku kad je procijenio da je trenutak da se preseli u Hollywood gdje je za njega bilo puno više posla nego u Jadran filmu. Njegova prva mini-serija na kojoj se potpisao kao producent zvala se “Ratovi droge: Priča o Camareni” i prošla je sjajno jer je dobila nagradu Emmy.

Lustig je pazio da na svim skupim hollywoodskim filmovima na kojima je surađivao rade i naši filmski specijalisti, o kojima je stekao najbolje mišljenje još u Jadran filmu. Tako je Sergio Mimica-Gezzan pomagao Spielbergu puno češće od Lustiga, no on je napravio zbilja zavidnu holivudsku karijeru, međutim, tu je riječ o skripterima, pomoćnicima scenografa i kamere, za koje je uvijek bilo mjesta u Lustigovim produkcijama.

Saradnja sa Ridleyjem Scottom

Kako je došlo do njegove veze s Ridleyjem Scottom? I taj je film producirao Spielbergov DreamWorks, a Scott je preuzeo projekt tek kad ga je odbio Nijemac Wolfgang Petersen. Njemu se tada nisu radili povijesni spektakli, ali je poslije ipak pokleknuo kad je prihvatio “Troju” u produkciji Warner Bros.-a. Scott se puno lakše dao nagovoriti i poslije se punih sedam godina nije razdvajao od Lustiga.

Lustig je možda pogriješio kad se suviše vezao za jednog redatelja, bolje bi bilo da ih je neprestano mijenjao i pustio da se i drugi otimaju za njega, ali i ovako je postigao jako puno, a da je ostao u Americi, možda ni zagrebački Festival tolerancije ne bi tako dobro funkcionirao. Sudeći prema njegovim riječima, ta mu je smotra bila nešto najdragocjenije u poznom životnom razdoblju.

(Jutarnji.hr)