Godina 1967. bila je slavna sezona jugoslavenskog filma, s hitovima kao što su “Skupljači perja” Aleksandra Petrovića, “Ljubavni slučaj ili tragedije službenice PTT” Dušana Makavejeva i “Breza” Ante Babaje, no nas gimnazijalce privukao je i film “Jutro” Puriše Đorđevića. Odigravao se negdje u Srbiji, netom nakon što su partizani i Crvena armija istjerali Nijemce, ali to nas nije toliko zanimalo, važnije je bilo da je šarmantni partizan Ljubiša Samardžić uporno nagovarao svoju ratnu drugaricu na seksualni odnos. Ona je bila prekrasna, pritom i maloljetna i očito nevina, a glumila ju je Neda Arnerić, koja je tada imala 15-ak godina.
Nešto ranije gledali smo je u Purišinu filmu “San”, no tamo je bila samo zgodna klinka, dok je ovdje procvala u rasnu curu “vrijednu grijeha”. Sada je već ponešto znala o seksu, jer je Samardžiću odolijevala ne samo zbog čednosti nego i zato što joj se više sviđao zgodni Rus Miška (Faruk Begolli). Nimalo slučajno da su se za njom otimali strani producenti, kad je “Jutro” nakon pulskog festivala primljeno na festival u Veneciji. Tamo je, istina, Samardžić dobio nagradu za najboljega glumca, no pred Nedom Arnerić je bila ozbiljna međunarodna karijera. Doznavali smo to postupno, najprije smo je gledali u dva vrlo popularna jugoslavenska filma, “Višnja na Tašmajdanu” Stoleta Jankovića po romanu Siniše Pavića (u njemu je jedan od njezinih udvarača bio Arsen Dedić) i “Divljim anđelima” Fadila Hadžića, a zatim je na kinorepertoar stigla erotska drama uglednog francuskog redatelja Roberta Enricoa “Malo, mnogo, strastveno”: u njoj je igrala djevojku za kojom ludi popularni zavodnik Maurice Ronet.
Njemački i talijanski filmovi
Vidjelo se da naša glumica ima potencijala da opstane u tom svijetu, uostalom, kad je stigla u Pariz nije imala pojma o francuskom, a već nakon mjesec dana mogla se služiti njime. Nismo gledali baš sve što je snimila tih godina, no to su sve odreda bile razmjerno respektabilne produkcije, kao što su zapadnonjemački “Vjetar” u režiji supruga Marije Schell, Veita Relina, te “Sveti i bogati” Salvatorea Samperija, kasnijeg talijanskog hitmejkera (“Igra s vatrom” i “Mali grijeh” s Laurom Antonelli). Svakako je najvažniji bio “Shaft u Africi” u režiji Johna Guillermina (naredni angažmani sedamdesetih bili su mu “Pakleni toranj” i “King Kong” s još slabo poznatom Jessicom Lange), u njemu je igrala malu, ali važnu ulogu escort djevojke koja najprije oralno zadovoljava gangstera na stražnjem sjedištu automobila (“Razvedri mi dan” poruči joj on, i ona ga pokorno posluša), ali zatim promijeni stranu i pomaže “crnom Jamesu Bondu” Richardu Roundtreeju, odnosno Shaftu, otkrivši u jednoj sceni ponešto od svojih zanosnih oblina.
Otad je sve rjeđe snimala u inozemstvu, naime, na snimanju partizanskog spektakla “Užička republika” upoznala je mladog televizijskog redatelja Dejana Karaklajića i udala se za njega, razbjesnivši svoje strane agente. Najzadovoljniji je bio njezin otac, ugledni vojni liječnik, dermatovenerolog, koji nije mogao podnijeti da mu kći postane seks-zvijezda. Podrijetlom je bio s Korčule, izvorno prezime Arneri promijenio je - kao i dio obitelji - u Arnerić, kako bi mu dao slavenski štih. U Jugoslaviji se Nedi Arnerić ionako nudilo dosta, makedonski glumac Kole Angelovski dao joj je ozbiljnu dramsku ulogu u svom redateljskom prvijencu “Ukleti smo, Irina” (1973.), a u jednom drugom makedonskom filmu, “Ispravi se, Delfina” Aleksandra Đurčinova (1977.), inspiriranom karijerom plivačke maratonke Atine Bojadži, bila je tako dobra da je nagrađena Srebrnom arenom (u Nišu je na tamošnjem glumačkom festivalu dobila nagradu “Carica Teodora”, kao glumica sezone).
Odustala od škole i fakulteta
Brak s Karaklajićem raspao se (usprkos tome ona je igrala epizodu u njegovu prvijencu “Ljubavni život Budimira Trajkovića”), a Neda je počela živjeti s 32 godine starijim glumcem Radetom Markovićem, navodno se nikad nisu vjenčali, ali i ta veza je prekinuta bez skandala, ugasila se kad su oboje shvatili koliko su različiti. Godine 1981. upoznala je budućeg liječnika Milorada Mešterovića (specijalizirao je maksilofacijalnu kirurgiju) i udala se za njega, a brak je potrajao sve do njegove smrti, u prosincu 2018. godine. Rođena je 1953. u Knjaževcu, otac Slavko joj je u to vrijeme tamo službovao, inače je odrastao u Rovinju i školovan je na Sušaku, bio je i vrhunski sportaš i igrao u jugoslavenskim vaterpolskim i košarkaškim reprezentacijama. Kad je dobio premještaj iz Knjaževca, preselili su se u Beograd, odakle je bila njezina majka Milica. Ambiciozna curica odmah se opredijelila za glumu, bila je u družini poznatog pedagoga Bate Miladinovića, bila je i članica dramske grupe Radio Beograda, a pohađala je i satove baleta. Puriši Đorđeviću zbilja nije bilo teško otkriti je, ali o njemu nije baš imala pohvalnih riječi, tražio je da sve bude po njegovom jer je ona bila premlada da bi je respektirao kao profesionalku. Završila je samo dva razreda 9. beogradske gimnazije, tamo su je gnjavili zbog suviše čestih izostanaka, pa je od šuba položila prijemni ispit na beogradskoj kazališnoj i filmskoj akademiji. I tamo je izdržala samo dvije godine, pravilo je bilo da mladi glumci ne smiju prihvaćati ozbiljne angažmane na filmu i u kazalištu, što njoj nije padalo na pamet prihvatiti. Kad je pitala Mariju Schell je li postupila ispravno, ona joj je odgovorila: “Za fakultet uvijek ima vremena, iskoristi ono što ti se sada pruža”. Zato je kasnije upisala povijest umjetnosti na beogradskom Filozofskom fakultetu i diplomirala 1980. To s likovnom umjetnošću nije bio samo hir, zajedno s bratovom suprugom vodila je galeriju Atrijum, od 1985. do 1999., u kojoj su izlagali i prodavali svoja platna najeminentniji slikari toga razdoblja. Na filmske ponude se nije mogla požaliti, 1980. snimila je komediju Slobodana Šijana “Ko to tamo peva” (“uvjeti su bili grozni, ali smo svi bili kao obitelj”), u kojoj je imala poznatu scenu seksa sa Slavkom Štimcem: on je bio mladoženja, ona njegova mlada. Poslije se živcirala kad bi se školarci iz njezina kvarta sprdali na njezin račun pošalicom iz filma “I tata bi, sine!”, koju Pavle Vuisić upućuje Aleksandru Berčeku nakon što iz prikrajka promatra mladi par u seksualnom zanosu.
Fatalni pad s balkona
Posljednjih godina pratili su je osobni udesi, najprije je pala s balkona svoga stana na trećem katu na Vračaru, ali je završila na krovu garaže i slomila je samo tri pršljena. Ubrzo nakon toga počela je hodati i gotovo se potpuno oporavila. Tračevi da je to bio pokušaj samoubojstva nikad nisu potvrđeni (razlog bi bio teška zdravstvena situacija njezina supruga, no on je to demantirao). Zatim je početkom 2018. progutala veću količinu pilula za umirenje i onesvijestila se, no činilo se da je u pitanju nesmotrenost, a ne nova suicidalna nakana. Smrt supruga teško ju je pogodila, uvijek je tvrdila da je on netko za koga je posebno vezana, za nju nije on bio samo muž i ljubavnik, nego i sin, i otac, i brat, te da joj potpuno nadomješta činjenicu što nisu imali djece, ali se tijekom prošle godine pribrala i posvetila novim umjetničkim projektima. Njezin posljednji udes bio je koban, kad su u petak provalili u njezin stan, našli su je na podu mrtvu.
U karijeri je odigrala uloge u 110 filmova i serija te 40 predstava. Godine 2009. dobila je počasnu plaketu Jugoslovenske kinoteke, a godinu kasnije nagradu “Pavle Vuisić” za životno djelo. Od svog debija u filmu “San” (1966.) pa do “Aleksi” (2018.) nanizala je glumačke izvedbe, zbog kojih će je u povijesti jugoslavenske i hrvatske kinematografije biti nemoguće zaobići.
Politički angažman protiv Sloba Milošević
Osamdesetih je snimila i dva filma sa scenama seksa kojih se nije sramila, oba u režiji Lordana Zafranovića, “Večernja zvona” po Mirku Kovaču i “Aloa - praznik kurvi” po Veljku Barbieriju. Za potonji je dobila svoju jedinu Zlatnu arenu na pulskom festivalu. Prema njezinu sudu, Zafranović je najzanimljiviji redatelj s kojim je radila.
Raspad Jugoslavije jako ju je pogodio, jer je s mužem kupila kuću u Rovinju, gradiću u kojem je provela dio djetinjstva, a i nije podnosila novi režim Slobodana Miloševića. Zajedno sa suprugom sudjelovala je u uličnim protestima i priključila se Demokratskoj stranci Zorana Đinđića. U prvom regularnom sazivu Narodne skupštine Srbije izabrana je za narodnu poslanicu, odradila je svoj mandat od 2000. do 2004., iako je morala pretrpjeti i jedan nemali skandal. Kad se glasalo o izboru Kori Udovički, guvernerke Narodne banke, ona je ljetovala u Turskoj, u Bodrumu, no kolega iz stranke iskoristio je njezin glasački karton, što mu je Neda dopustila. Poslije je izjavila da bi opet ponovila isto, ali se više nije petljala u politiku.
Redovno je nastupala u filmovima, na televiziji i u kazalištu, glumila je sporedne ali istaknute uloge u velikih hitovima Ljubiše Samardžića “Nebeska udica” (1999.) i “Nataša” (2001.), no šteta je što su crnu ratnu komediju Slobodana Šijana “S.O.S. - Spasite naše duše” sabotirali u distribuciji (scenarist se požalio da mu nije isplaćen honorar, što baš nije bila istina), jer je u njemu nastupala srpska glumačka elita, od Lazara Ristovskog i Dragana Bjelogrlića do Slavka Štimca i Jelisavete Sablić, što bi široka publika znala itekako cijeniti. Posljednju važnu ulogu imala je u hrvatskom filmu “Aleksi” redateljice Barbare Vekarić, igrala je majku naslovne junakinje (Tihana Lazović), a njezina supruga Aljoša Vučković. Godine 2016. u Zagrebačkom kazalištu mladih (popularnom ZKM-u) bila je jedna od tri glavne glumice u predstavi “Živjet ćemo bolje” Maje Hrgović u režiji Senke Bulić, a partnerice su joj bile Nataša Dangubić i Dajana Čuljak, no nastupala je samo kad je mogla pa joj je alternativa bila Urša Raukar.
Bonus video:
