Vratimo simbiozu između umjetnika i publike

Od 1972. godine poruka iz Internacionalnog teatarskog instituta prevodi se na sve jezike svijeta i putuje u sve krajeve gdje umjetnost živi. Ovogodišnju poruku pisao je Šahid Nadim, dramski pisac iz Pakistana
279 pregleda 0 komentar(a)
Autor poruke: Šahid Nadim, Foto: Kraljevsko pozorište Zetski dom
Autor poruke: Šahid Nadim, Foto: Kraljevsko pozorište Zetski dom

Svjetski dan pozorišta obilježava se danas, 27. marta. U uobičajenim okolnostima u teatrima širom planete čitala bi se poruka neke važne osobe iz umjetničkog svijeta, a sada, zbog aktuelne pandemije publika širom svijeta sjedi u svojim domovima i, koliko je to moguće, putem ekrana je uz pozorište.

“Danas nažalost nismo u pozorištu, ali naš teatar, Kraljevsko pozorište Zetski dom, kao sjedište crnogorskog centra Internacionalnog teatarskog instituta, donosi poruku za 2020. godinu. Njen autor je Šahid Nadim, dramski pisac iz Pakistana”, ističe se u saopštenju Zetskog doma.

Iz Internacionalnog teatarskog instituta poručuju nam da je, u okolnostima koje su zadesile cijeli svijet, ove godine posebno važno proslaviti Svjetski dan pozorišta, na način kako je to u ovom trenutku moguće.

Šahid Nadim svoju poruku naslovio je “Pozorište kao svetilište”.

“Na kraju jednog izvođenja predstave pozorišta Ajoka (na pandžabi jeziku znači ‘savremeno’) o sufijskom pjesniku Bule Šahu, jedan je starac, u pratnji dječaka, prišao glumcu koji je igrao ulogu velikog sufija (sufistička poezija praćena muzikom iskazuje mistično sjedinjenje kroz metafore profane ljubavi) i rekao: ‘Moj unuk je bolestan, možete li mu, molim vas, dati svoj blagoslov.’ Glumac je bio zatečen pa je odgovorio: ‘Ja nisam Bule Šah, ja sam samo glumac koji igra tu ulogu.’ Starac mu je odgovorio: ‘Sine, ti nisi glumac, ti si reinkarnacija Bule Šaha, njegov avatar.’ Odjednom nam je pao na pamet novi koncept teatra, u kome glumci postaju reinkarnacija lika kojeg igraju”, počinje Nadim svoju poruku i objašnjava da ovakve priče postoje u svim kulturama i upravo one mogu postati most između pozorišnih stvaralaca i publike.

“Dok glumimo ponekad postanemo zaneseni sopstvenom teatarskom filozofijom, ulogom vjesnika društvenih promjena i tako zaboravimo publiku. U našem angažovanom pristupu izazovima današnjice, sami sebe lišavamo mogućnosti duboko dirljivog duhovnog iskustva koje pozorište može pružiti. U današnjem svijetu u kome su predrasude, mržnja i nasilje u porastu, a naša planeta tone sve dublje u klimatsku katastrofu, mi moramo povratiti duhovnu snagu. Moramo se boriti protiv apatije, letargije, pesimizma, pohlepe i nemara prema svijetu u kome živimo, prema planeti na kojoj smo. Teatar ima plemenitu ulogu u tome da čovjeku da polet i pokrene ga da se izdigne iznad ambisa. On može uzvisiti pozornicu, prostor igre, u nešto sveto”, ističe Nadim u svojoj poruci i zaključuje:

“U južnoj Aziji umjetnici sa poštovanjem dodiruju pod scene prije nego na nju kroče. To je drevna tradicija iz doba dok su duhovnost i kultura bile sjedinjene. Vrijeme je da ponovo uspostavimo simbiozu između umjetnika i publike, prošlosti i budućnosti. Rad u teatru može da bude sveti čin, a glumci zaista mogu postati avatari uloga koje igraju. Teatar ima potencijal da postane svetilište, a svetilište prostor za izvođenje”

Bonus video: