Rusko držanje prema Evropi i SAD mnogo se promijenilo i sve više otežava bilo kakav vid saradnje na području bezbjednosti u Evropi i ostalim regionima. Pošto je sada predstava, od strane Zapada, inspirisane modernizacije Rusije sklonjena sa dnevnog reda, a predsjednik Putin se prezentuje kao „jaki čovjek“, to se ni u doglednoj budućnosti neće promijeniti. Nazadak ruske privrede i životni strahovi režima u Moskvi dodatno komplikuju situaciju. Pod ovim uslovima, potpuno je besmislen bilo kakav predlog stvaranja novih bezbjednosnih institucija. Umjesto toga, Zapad treba da bude strpljiv i konskekvetno ostane pri sadašnjem držanju prema Kremlju.
Razočaranje na Zapadu
Dugotrajne strateške interese Evrope u odnosu ka Rusiji lako je opisati, ali ih je sve teže realizovati u praksi: prvi je Rusija koja sama sa sobom i svojim susjedima živi u miru, drugi je Rusija sa rastućom privredom integrisanom u svjetsku ekonomiju, a treće Rusija, koja u evropskom kontekstu obnavlja svoje kulturno i intelektualno nasljeđe kao samosvjesni igrač.
Ovdje je, naravno, riječ o vrlo uopštenim ciljevima. Do njihove finalne realizacije bio bi neophodan cijeli niz međukoraka, kao npr. puno i odgovorno članstvo u adekvatno prilagođenim evropskim ili transatlantskim institucijama ili strateški napredak u pravcu jednog takvog članstva. Cilj iza jednog takvog pregnuća bi se isto tako poklapao sa nacionalnim interesima Rusije kao što bi i bio u opštem interesu Evrope. Ali, trenutni vladar Rusije ne deli ove ciljeve.
Ruski ekspert Vladislav Inozemcov nedavno je argumentovao da je Zapad napravio tešku grešku jer u prošloj deceniji nije radio u cilju umreženja Rusije u evropske i transatlantske instutucije ili što bar nije jasno stavio do znanja da je jedno takvo umreženje tokom vremena primarni cilj zapadne politike. Možda je to tako, ali ova argumentacija na potresan način izostavlja iz fokusa kako se Rusija ophodila prema svojim poteškoćama i prije i nakon raspada SSSR-a, te osujećenog pokušaja puča protiv Gorbačova 1991. Tokom godina su se izdešavale pojedine stvari, i to davno pre aneksije Krima u februaru 2014, koje su ruskim susjedima utjerale strah u kosti od mogućeg razvoja situacije u samoj Rusiji.
Lagodno razmišljanje da će se Rusija najzad i u sopstvenom interesu makar kako-tako razvijati poput ostalih država, koje se nalaze u prelaznom stanju napuštanja socijalističke prošlosti, nije se pokazalo tačnim. Zato sada na Zapadu po pitanju budućnosti Rusije preovladava temeljni pesimizam.
Ruska ubjeđenja
Ruski establišement se velikom brzinom udaljo od ideje da može da postane jedna „normalna“ zemlja, u smislu onoga, čemu su se ruski „zapadnjaci“ nadali u ranim 90-im godinama. U međuvremenu vlada suštinski suprotno ubjeđenje, koje je predsjednik Putin u svom govoru, u okviru sastanka Waldai-Kluba 24.10.2015. u Sočiju, ponovo stavio do znanja: Rusija je žrtva opsade i smatra sebe okruženom od neprijateljskog Zapada, kojim upravljaju zle Sjedinjene Države. Kao utemeljenje ovog ogorčenog narcizma razvila se jedna uistinu legenda, u kojoj se delimično ogleda zataškavana ruska spoznaja o neuspjehu u pokušaju da se sa autoritarne prošlosti ka sigurnom i odgovorno rukovodstvu, koje bi Rusiji donijelo stvarnu bezbjednost i blagostanje. U svakom slučaju, ova legenda jasno pokazuje sljepilo Kremlja i njegovog vodećeg kadra za reakcije drugih zemalja na često pokazivano ponašanje Rusije. U tom stilu, Putin je u Waldai-Klubu objavio:
Prvo, da su pobjednici u II svjetskom ratu izgradili sistem čija se stabilnost temelji, između ostalog, na tome da „osnivači“ jedni druge poštuju, da ne vrše pritisak jedan na drugog i da se trude oko saglasja. Slično je Putin izgovorio i u svom izlaganju prije otvaranja Generalne skupštine UN u jesen 2015, sve hvaleći sporazum iz Jalte. Ali: i površna analiza istorije Hladnog rata otkriva da Evropa i svijet ni u kom slučaju nisu bili bezbjedniji zahvaljujući sistemu Jalte.
Drugo, da Hladni Rat nije okončan nekakvim mirovnim ugovorom koji bi utvrdio jasna i transparentna pravila, kako bi to trebalo - po Putinovom impliciranom mišljenju - da bude slučaj. U stvarnosti je u momentu raspada SSSR-a na snagu stupio cijeli niz pravila, npr.: INF-ugovori, KSE-ugovor, Završni akti Helsinikija, START-ugovor o smanjenju strateškog naoružanja, OEBS kao i međunarodne bezbjednosne garancije za Ukrajinu. Moskva je bila uključena u izradu svih ovih ugovora i akata. Osim toga: niko ne može da precizira tačan datum okončanja Hladnog rata, što onda ideju da je to bio konflikt okončan jednim formalnim ugovorom čini stranom svakoj realnosti, do apsurda.
Treće, da su SAD i „njeni sateliti“, npr. Ujedinjeno Kraljevstvo i Njemačka, odgurnuli međunarodno pravo te da ostvaruju „totalnu kontroli nad masovnim medijima“. Putin redovno meditira o zločestosti SAD i haba se još redovnije na tu temu, što je uradio i u Sočiju. Ali, da li se svijet stvarno nalazi u eri unipolarne vlasti? Evropska glasna kritika propusta Obamine vlade da u internacionalnim poslovima preuzmu adekvatnu vodeću ulogu, govori protiv ove Putinove teze.
Četvrto, da su SAD inicirale svjetski talas „obojenih revolucija“, koje su dovele do međunarodnog haosa. U relnosti su greške i propusti pogođenih vlastodržaca dovele do narodnih ustanaka, a ne miješanje svemoćnih i nezauzdanih Sjedinjenih Država. Rezultati ovih revolucija nisu uvijek bili po ukusu Zapada, pa ako je tačno da SAD pokreću obojene revolucije, onda to ne čine baš najbolje. Peto, da Rusija nije bila konsultovana oko Asocijativnog ugovora EU sa Ukrajinom, da su primjedbe Rusije bile ignorisane, što je sve zajedno dovelo do pada legitimne vlade u Kijevu. I to je jedana od neistina, a Putin je sve ovo konačno znao.
Iskazi ruskog predsjednika u Sočiju uopšte nisu bili neuobičajeni. Naprotiv, to je bila repeticija samosvijesti Rusije kao tvrđave u opsadi, svijesti, koja ruski svijet predstava čvrsto drži u svojim rukama. Naravno da bi bilo pogrešno precijeniti dugoživost i snagu ove svijesti, ali ona se odlično uklapa u atmosferu, nastalu u Rusiji tokom godinu i po dana trajućeg talasa hiper-patriotizma. Ta svijest, takođe, ima određeni uticaj na stvaranje mišljenja u inostranstvu, osobito tamo, gdje su već ubijeđeni u pokvarenost SAD. Intresantno pitanje pri tome je: u kojoj mjeri sam Putin vjeruje ovom narativu. Odgovor bi bio: najvjerovatnije veoma. Snaga ubjedlivosti leži u ponavljanju, a Putin ove tvrdnje godinama svako malo ponavlja. Svi oni koji su mu podređeni naravno da znaju šta kod šefa dobro prolazi, pa su odgovarajući i njihovi izvještaji Kremlju. Putin je de facto već 16 godina na vlasti. U Rusiji unutrašnjo-političke prilike ne stoje baš dobro, šefovi država, koji su predugo na vlasti, kompenzuju probleme u inostranstvu, koje nisu sposobni da riješe pojačanim javnim interesom ka međunarodnim aktivnostima. Lične emocije i ubjeđenja „jakih ljudi“ na vrhu su od državnog značaja. Pojedine spoljno-političke odluke, koje je Putin donosio od kad se u maju 2012. vratio u Kremlj, izgledaju više kao spontani pokreti nego kao rezultati debate i provjera u jednom uređenom postupku.
(Radni dokument njemačke Savezne akademije za bezbjednosnu politiku, Savezni Savjet za bezbjednost Njemačke)
Prevod: M. VULETIĆ
Kraj u sjutrašnjem broju
Bonus video:
