Jedina ekonomska grana u Hrvatskoj u kojoj se žene mogu podičiti višom neto prosječnom plaćom od muškarca ujedno je i “najmuškija“ gospodarska djelatnost. Radi se, naime, o građevini.
Razlog za to nije teško dokučiti. Dok brojčano nadmoćni muškarci većinom nižeg obrazovanja tuku po “baušteli”, žene su zaposlene u administraciji poduzeća, tako da su u ovom sektoru uspjele po platnim buštama biti iznad svojih kolega.
Tako je od ukupno 107.100 zaposlenih, žena tek nešto više od 10 posto. Nije, doduše, to neki novac, ali u ovakvoj situaciji daj što daš. Prosjek koje one primaju iznosi 6.600 kuna (880 eura), a muškarci 6.100 kuna (813 eura).
Domaćinstvo leži na majci, supruzi, kraljici
Pitanje je, međutim, što bi pokazali podaci da je Državni zavod za statistiku mogao bilježiti neoporezivi novac koji “na crno” dobiju građevinci, čega još uvijek ima. Vjerojatno bi i ovdje “nježniji spol” bio manje plaćen.
Ne samo da muškarci prednjače u svim sektorima, nego se iz godine u godinu ta razlika povećava. Statističari su izračunali da su plaće muškarcima u trećem kvartalu ove godine rasle po stopi od 7,6 posto, dok su primanja žena povećana 7,4 posto u odnosu na isto razdoblje lani.
Prosječna muška plaća tako iznosi gotovo 8.000 kuna, točnije 7.900 kuna (1.050 eura), a ženska je nešto viša od 7.300 kuna (980 eura), pa ukupan prosjek iznosi 7.600 tisuća kuna (1.010 eura), što je nominalno 7,5 posto više nego lani, a realno – kad se zbroje i oduzmu ostali pokazatelji, prije svih dramatično visoka inflacija koja u Hrvatskoj prelazi 13 posto – plaće su pale 4,4 posto.
Ali, nije to kraj ženskim mukama. Uz činjenicu da su potplaćene u odnosu na muške kolege, i to bez obzira što često rade iste poslove, žene i slabije napreduju, izložene su šikaniranju na manje plaćenim poslovima, kao što je, na primjer, u trgovini, ugovori na neodređeno im se rijetko daju, posebno onim mlađima, jer se poslodavci boje da ne zatrudne ili da češće odlaze na bolovanje dok imaju malu djecu, da ne spominjemo još uvijek raširenu podjeluh poslova na “ženske” i “muške”, što u pravilu znači da praktički cijelo kućanstvo leži na majci, supruzi, kraljici, koja ne drži više tri ugla kuće, nego sve više preuzima i onaj četvrti.
I ne samo to. Niža primanja od gotovo 10 posto tokom radnog odnosa utječu i na iznose penzija, koje su za petinu niže od muških. Zanimljivo je da je ta rodna razlika u mirovinama bila znatno niža u bivšim komunističkim država, u kojima se, za razliku od zapadnih zemalja, kretala između pet i deset posto.
U većini država Unije ta razlika se smanjuje
Međutim, u tranziciji je ta razlika smanjena, neke države čak su toliko zatrle socijalističku ostavštinu da su pretekle svoje zapadne uzore i došle do 25 posto razlike. Jedina pozitiva je da žene idu ranije u mirovinu, i to prosječno tri godine prije nego muškarci i da duže žive.
Ali, slaba je to utjeha, s obzirom na jaz u platnim razredima. Na primjer, u financijskim djelatnostima – bankama i osiguranjima – muškarci su imali 11.8000 kuna (1.575 eura) prosječna neto primanja, a žene tek 9.100 kuna (1.210 eura). Taj nesrazmjer svakako se može pripisati takozvanom staklenom stropu, odnosno nemogućnosti žena da imaju jednak tretman, priliku, položaj na poslu i plaću s muškarcima, bez obzira što rade isti posao.
Spolna diskriminacija utječe na napredovanje, pa se procjenjuje da je udio žena u upravljačkim strukturama vrlo nizak i da se kreće između 13 i 16 posto.
Ništa bolje nije u ostalim sektorima, poput komunikacija, informatike, zdravstvenih i socijalnih usluga, gdje su redom plaće muškaraca iznad 11.000 kuna (1.470 eura), a žena između 8.600 kuna (1.150 eura) i 9.600 kuna (1.280 eura).
Čak je i u najslabije plaćenim administrativnim i pomoćnim uslužnim djelatnostima razlika prilična: muški prosječno primaju 6.100 kuna (813 eura), a žene 5.700 kuna (760 eura).
U većini država Europske unije ta razlika se smanjuje. Uzalud makroekonomisti upozoravaju da bi najmanje smanjenje razlike u plaćama žena u odnosu na muškarce dovelo do rasta bruto domaćeg proizvoda od 0,1 posto, jer bi veća primanja povećala potrošnju.
U mediteranskim državama rade duže od 15 sati
Uz sve ograde (gotovo trećina žena u EU radi skraćeno, a tek osam posto muškaraca, manje ili više zaposlenih žena u odnosu na prosjek u određenim sektorima…) ta razlika, kako je objavio Europski parlament, najviša je u Latviji (22,3 posto), Estoniji (21,1 posto), Austriji (18,9 posto) i Njemačkoj (18,3 posto), a najniža u Italiji (4,2 posto), Sloveniji (3,1 posto), Rumunjskoj (2,4 posto) i Luksemburgu (0,7). Prema podacima za 2021. godinu, na razini EU-a nesrazmjer za bruto plaće iznosi 13 posto (Hrvatska 11,2 posto).
Međutim, i ova statistika vara, jer ne sadrži neplaćeni ženski rad, koji u državama članicama EU-a varira između šest i osam sati tjedno u nordijskim državama, pa sve do 15 i više sati u mediteranskim državama, u koje spada i Hrvatska, tako da ispada da žene rade znatno više od muškaraca i za to primaju manje novca.
A čak i kad se nekako dočepaju menadžerskih pozicija proći će znatno lošije od muškaraca: imat će niži ugovor za čak 23 posto.
Bonus video:
