U jeku predizborne kampanje kroz Crnu Goru projezdili su Noćni vukovi, braća pravoslavna na motorima, što su se iz daleke, a srcu mnogima bliske Rusije, zaputili na turneju čiji je cilj „jačanje dijaloga slovenskih naroda“ koje treba da sprovedu fundamentalistički, putinofilski bajkeri kroz dvanaest bratskih zemalja u ful gasu. U duhu multikulturalizma, na jedan od najvećih islamskih praznika, spustili su se u Kotor kako bi na poziv Matice Boke, u društvu crnogorskih kozaka (sic!), prisustvovali liturgiji u Crkvi Svetog Nikole, a zatim posjetili spomen-ploču bivšeg ruskog konzulata. Opaki momci, bajkeri i kozaci u kožnjacima, skrušeno su utonuli u molitvu da bi nedugo potom predano širili duh tolerancije i mira među narodima, poslanicama poput ove:
„Najveća naša snaga i najveća naša vojska je na nebu. To su svi naši svetitelji i svi naši mučenici koji su živote dali za naš narod, za naše pravoslavno biće. Kozaci su Hristovi ratnici. Oni su bili kadri da ostanu i da opstanu na strašnome mjestu i tako će biti dok je vijeka. Kozaci krase pravoslavni narod, njihovi kodeksi su došli od Gospoda i zato su oni nepobjedivi“, blagoglagoljio je glavni ataman, iliti kozački pukovnik za Srbiju, Crnu Goru i Republiku Srpsku (sic!), Vojislav Vidaković, ko god to bio.
Usput su izveli performans osnivanja paravojne formacije na trgu Sv. Luke, ne znam koliko bi to moglo biti bezbjednosno interesantno snagama MUP-a u Kotoru, budući da ih sustiže kineska kletva o zanimljivim vremenima, i da imaju toliko interesantnih i bezbjednosno uzbudljivih lica kao da su blaženo nasukani u permanentnom pubertetu, izloženi podivljalim vatrometima hormona kojima se predaju u nekontrolisanim klimaksima.
Hormon političke sreće, koji će ime dobiti po najdugovječnijem političkom suverenu suverene nam zemlje, izgleda sve slabije radi široke narodne mase, zaustavljene u socijalnom stuporu. Stupor se određuje kao stanje krajnje motoričke zakočenosti čija je glavna karakteristika prekid svakoga dodira s okolinom, utrnulost gotovo svih funkcija ličnosti. Na strašnome mjestu postojimo, da parafraziram masnu poslanicu kozačkog atamana, i ako nas naša tjelesna hemija ne primora na (r)evoluciju, bojim se da će novi sindromi socijalne psihopatologije početi da dobijaju nazive po crnogorskim nahijama i područjima pod sve neubjedljivijom zaštitom UNESCO-a.
Prije nego su pravoslavna braća svratila do Kotora u okviru svog miks-žanrovskog putešestvija, na pola puta između bajkerskog hodočašća i krstaškog abruma, početkom ovog mjeseca Agnesa Gondža Bojadži, poznatija kao Majka Tereza ili Sveta Tereza od Kalkute, proglašena je za sveticu od strane hipsterskog pape, voljivog pontifeksa Franja, nakon što ju je njegov prethodnik beatifikovao 2003. godine.
Međutim, njezina su dobročinstva u značajnoj mjeri i predmet kritika, osobito nakon što je 1979. godine govor prigodom dodjele Nobelove nagrade iskoristila za populističku, desno hrišćansku agitaciju i difemaciju abortusa, tvrdeći da abortus predstavlja najveću prijetnju miru u svijetu, istovremeno osuđujući kontracepciju, prećutkujući zločine svog podržavatelja, haićanskog diktatora Divalijea, ili pozivajući na oprost odgovornima za curenje plina u Indiji koje je usmrtilo 2.500 ljudi.
Predmet kritika predstavlja i način funkcionisanja hospicija kojima je upravljala, mjesta koja je trebalo da pruže dostojanstvenu njegu umirućima, siromašnima i napuštenima, teminalnim bolesnicima i siročićima koji su, prema navodima brojnih kritičara, bili držani (ili pak 'njegovani') u lošim uslovima, uz korištenje nesterilnih igala dok ne bi otupile, sa manjkavom procjenom medicinskih prioriteta, slabom upotrebom analgetika i ljekova koji bi mogli obezboliti umiranje, kao i brojnim prigovorima zbog psihičkog i mentalnog zlostavljanja djece u sirotištima, te, neizostavno, i netransparentnim upravljanjem fondovima nastalim od izdašnih donacija.
Majka Tereza, koju je u filmu koji je producirao Tarik Ali, novinar Kristofer Hičens nazvao „Anđelom pakla“, doima se, u najmanju ruku, kao neoliberalni proizvod nalik Djeda Mrazu koji nam, umjesto kičastog prazničnog duha reklamira tipično zapadnjačko umirenje savjesti, tržišno dizajniran i adekvatno plasiran trankvilizator krivice spram opustošenog 'Trećeg svijeta', ideologijskog konstrukta kojim je 'Prvi svijet' nastojao da iz svog prioritetnog bića izluči odgovornost.
Bilo da dolaze u bijelim haljama sa plavim trakama ili utegnuti u patriotskim kožnjacima, ove groteskne, zelotske figure prodaju maglu staru bar tri milenijuma - da nam bez višeg autoriteta, sveslovenskog ili svehrišćanskog, koji će dati apsolutan smisao našoj patnji - nema spasa. Zazidani u kult patnje koja ima nebesko značenje propuštamo da svoj ovozemaljski položaj učinimo razumljivijim ili boljim, da ga prihvatimo kao vlastiti zadatak i odgovornost.
Kada je jednom čovjeku koji je umirao u teškim mukama u hospiciju koji je Majka Tereza vodila, ona rekla da ga mora biti Isus jako voli jer pati kao on na krstu, čovjek joj je rekao da ga zamoli da ga prestane tako strasno ljubiti i da ga pusti da umre na miru. Nije valjda da ćemo moliti i za to.
Autorka je saradnica NVO ANIMA i predavačica na Ženskim studijama Centra za žensko i mirovno obrazovanje
Bonus video:
