Balet je samoodricanje - Vijesti.me
USPUTNI ZAPISI

Balet je samoodricanje

- Jedna prijateljica moje majke “prorekla” mi je tada blistavu karijeru - sjeća se Jovanka Bjegojević. - Kasnije smo prešli u Beograd i majka me upisala u baletsku školu. Ali te iste godine počeo je rat

Jovanka Bjegojević
Jovanka Bjegojević (Foto: Privatna arhiva)

Kada sam, vaktile, ušao u zgradu Narodnog pozorišta na Trgu Republike u Beogradu i popeo se uskim stepenicama iza pozornice, dočekali su me zvuci klavira. Otvorio sam vrata sale u kojoj se uvježbavaju baletske tačke. Pred ogromnim ogledalom, koje je prekrilo čitav jedan zid, Jovanka Bjegojević je uvježbavala „Žizelu“. Niz lice joj se slivao znoj. Balet je, očigledno, naporna umjetnost.

- Baletska uloga zahtijeva veliku kondiciju, a ta kondicija se stiče radom. Svaka uloga se mora probati radi kondicije i stila - priča mi, još zadihana, Jovanka Bjegojević, primabalerina, šefica Baleta Beogradske opere. - U umjetničkom izražavanju pokretom osjećam snagu svoje ličnosti. Najviše igram u „Labudovom jezeru“. Ipak, mnogo volim moderni baletski repertoar u kome ličnost može da dođe do izražaja, koji nije samo pitanje forme i tehnike...

Rodila se u malom, bosanskom Prnjavoru, đe je prvi put zaigrala na đačkoj priredbi, kao učenica osnovne škole. Sašili su joj haljinu od krep-papira i u njoj je odigrala svoju prvu baletsku tačku.

- Jedna prijateljica moje majke “prorekla” mi je tada blistavu karijeru - sjeća se Jovanka Bjegojević. - Kasnije smo prešli u Beograd i majka me upisala u baletsku školu. Ali te iste godine počeo je rat. Nastale su teške prilike i balet je sasvim zaboravljen. Nijesam mnogo žalila, jer sam tada bila daleko od pravog interesovanja za ovu umjetnost. Ipak kad mi je moja školska drugarica ispričala da posjećuje baletsku školu, i ja sam se zainteresovala. Ona me povela da vidim kako igraju i natjerala me da probam. Nastavnica je primijetila da imam fizičke predispozicije pa me pozvala u školu. Poslušala sam je. Ali mi balet još nije bio osobito zanimljiv. Tek kada me učiteljica povela u pozorište (igrala je naša velika ballerina Nataša Bošković), dobila sam pravi utisak o ljepoti i snazi te umjetnosti, utisak koji i danas u meni živi. Počela sam predano da radim i tako sam se vezala za balet…

U pozorištu je igračica i rukovodilac baleta. Ova druga dužnost, kaže, traži mnogo. Želi da animira omladinu mnogo više nego što se na tome do sada radilo.

- Jer - veli Bjegojevićeva - balet je umjetnost mladosti. Zahtijeva zdravlje i mora se obnavljati lijepim i snažnim generacijama… Voli i dobru knjigu, muziku…

- Volim slikarstvo, primijenjenu umjetnost. Smatram da bi uloga umjetnosti trebalo da bude znatno veća. U posljednje vrijeme, nažalost, malo stižem da čitam, zaista sam preokupirana poslom. Iz mladosti su mi ostale moje ljubavi prema literaturi, Dostojevskom, recimo. Ali sam se silom prilika sva okrenula baletu - priča mi Jovanka Bjegojević. - Žao mi je što nemam više vremena, osobito za poeziju. Šta još volim i u šta vjerujem? Volim još i film, ali je i za to malo vremena, a vjerujem samo u rad i u sposobnosti čovjeka… Balet je i samoodricanje koje počinje od prvih dana školovanja, a traje do kraja karijere. On toliko zahtijeva od izvođača a ne pruža mu baš mnogo. Vrlo su rijetki baletski umjetnici koji prežive četrdesetu, a pogotovo pedesetu. Taj rad je svugdje podjednako naporan. I skopčan je s putovanjima. Čovjek često i ne uspije da se odmori, čak mu je nekako svejedno i gdje se nalazi. U Australiji su me pitali da li mi je teško što sam daleko od kuće, a ja, koliko sam bila umorna, o tome prosto nijesam ni razmišljala do tog trenutka; znala sam samo za pozorište i hotelsku sobu…

I ode da uvježbava “Žizelu”, jednu od svojih najdražih uloga.