Berlin te ništa ne pita - Vijesti.me
ZAPISI SA UŠĆA

Berlin te ništa ne pita

Grad je zbir parčića polomljenog ogledala, koje su poslije svakog istorijskog kraha ponovo proizvoljno sastavljali. Možda je baš zbog toga Berlin jedinstven - na planeti, u to sam uvjeren, ne postoji slično mjesto

Tango pored Špreje
Tango pored Špreje (Foto: Dragoslav Dedović)

Ovdje na tebe niko nije čekao“, rekao mi je početkom 2006. Albert, dok sam mu pravio društvo pred ulazom u Hakeova dvorišta (Hackesche Höfe), kompleks koji je nastao početkom XX vijeka, a sada služi kao mamac za turiste. Albert mi je tako odgovorio na pitanje „kako je u Berlinu?“. On je u ovaj grad došao prije dvije decenije i čini mi se da je kao Švaba među Prusima mogao meni, novajliji u gradu, dati poneki savjet. Poslije ove tačne, ali deprimirajuće konstatacije dodao je nešto, što mi je zazvučalo kao obećanje slobode: „Ali kada si već ovdje, niko te ne pita zašto si došao!“

Prvi susret

Sjećam se prvog fizičkog susreta sa čudom zvanim Berlin. Početak devedesetih. Početak godine. Berlin je gradilište. Prvo su srušili Zid pa su onda raskopali ama baš sve. U novom centru ljudi idu po daskama i gunđaju. Kao da obnavljaju grad poslije Trećeg svjetskog rata. Tom prilikom sam posjetio sjedište koncerna koji izdaje najveće njemačke bulevarske novine. Poznanici koji su studirali novinarstvo ubacili su me u svoju ekipu kao padobranca.

Berlin
Berlin(Foto: Dragoslav Dedović)

Zgrada je bila impozantna, iz sale za sastanke pod njenim krovom su se vidjela okolna berlinska gradilišta i kranovi sve do horizonta. Portparol koncerna, neugodno pedantan i ulickan, davao je vješte odgovore na razbarušena studentska pitanja. Cijenu njegovog uspjeha u karijeri naslutio sam kada sam uočio da mu vidno drhte ruke. To je bila slika Berlina iz 1994: drhtanje ruku portparola medijskog koncerna sa čijim šefom su njemački političari rado odlazili na piće i - kranovi spram sivog neba.

U jednom berlinskom kafeu, glasno sam raspravljao sa navodno „zelenom“ bavarskom novinarkom o načinu na koji se zapadnonjemačka elita odnosi prema istočnim Njemcima. U paternalističkom pa i arogantnom „tetošenju“ istočnjaka prepoznao sam skoro neokolonijalnu uvjerenost ljudi na Zapadu da su izmislili najbolji od svih mogućih svjetova i da drugi u tome imaju samo da ih slijede. Sjetio sam se izreke da je ruka koja daje uvijek iznad ruke koja prima.

Berlin
Berlin(Foto: Dragoslav Dedović)

Na zapadu zemlje su očekivali zahvalnost, a na istoku razumijevanje za njihove biografije i probleme. Ti svjetovi su se sudarili usred Berlina. Ja sam, valjda zbog jugoslovenske prošlosti, pokazivao više razumijevanja za istočnonjemačke frustracije, dok moji prijatelji iz Zapadnog Berlina nisu htjeli ni da čuju za njih. Jaz je bio dublji nego što se moglo vidjeti u euforiji ponovnog ujedinjenja.

Od štiglića do medvjeda

Prva adresa na kojoj sam proveo neko vrijeme u Berlinu bila je u Šteglicu, staroj zapadnoberlinskoj četvrti. I ova riječ je prepoznatljiva za slovenske uši - pogodili ste, to je štiglić ili češljugar. Lužičkosrpski naziv je, recimo, „šćigelc“. No, nisam htio o tome. U Šteglicu je sve bilo pomalo pohabano, berlinski nepretenciozno. Puno ljudi sa svih strana svijeta. Takav je bio i Kafe Melani u kojem sam te 1994. saznao da ću postati otac. Mada mi se sin poslije rodio u Bavarskoj, njemu je sudbina namijenila da gimnaziju završi u Berlinu i da tamo, u gradu gdje mi se prvi put najavio, ostane.

Da, Berlin. Nekako moj, a ipak tuđ.

Berlin
Berlin(Foto: Dragoslav Dedović)

Berlo ili brlo je staroslovenska riječ. Ona spava u korijenu imena ovog grada. Označavala je močvarno tlo. Nije ni u kakvom srodstvu sa medvjedom (Bär), ali tako su to čule uši germanskih doseljenika koji s vremenom postaju dominantni. Kada je slovenska riječ prošla kroz germansko grlo, nastao je njemački narativ o imenovanju grada, po kojem je medvjed zaštitni i heraldički znak.

Nije to usamljen primjer. Rijeka Panke je dala ime gradskom okrugu na sjeveru - Pankov, što u svom prvobitnom, slovenskom značenju ima veze sa pupoljkom.

Još mrtvog staroslovenskog u živom njemačkom

Ako dolazite autom zapitaćete se nekih sat vremena prije Berlina kako je moguće da je ovdje, usred sjeverne ravnice koja podsjeća na poljska i ruska prostranstva sa brezovim šumama, nastao grad od nekoliko miliona ljudi. Ako slijećete avionom na aerodrom Tegel, onda ćete se, nadlijetajući sa zapada grad, začuditi količini vode koja teče kroz njega i koja ga okružuje u sijaset razuđenih jezera. 

Berlin
Berlin(Foto: Dragoslav Dedović)

Dolazite li sa zapada vozom, prva stanica na ulasku u grad biće Špandau. Starijim kolekcionarima ploča ime je poznato po britanskom neoromantičarskom bendu Spandau Ballet. Rijetko ko će ime ovog zapadnog dijela grada dovesti u vezu sa staroslovenskom riječju „spandove“ što znači ušće - tu se Špreja uliva u Hafel. Ako sjednete na tramvaj koji vodi na istok grada proći ćete kroz socijalistička naselja novobeogradskog tipa. Najveće od njih - Marcan - u svom imenu krije „marcanu“, slovensko naselje na močvarnom tlu.

Neki obodi istočnog dijela grada nisu preporučljivi za ljude manjinske boje kože, pankere ili muškarce na štiklama. Postoje rijetke ulice u kojima su skinhedsi glavni. Ali su mnogo veća gradska područja u kojima neonacisti nisu poželjni. Recimo u Nojkelnu. Tamo živi dobar dio od 100.000 turskih državljana, ali i mnogi Turci koji su uzeli njemački pasoš - njih je 80.000.

Razbijena cjelina

Berlin ne možete da vidite kao cjelinu. Čak ni iz aviona. Vjerovatno zato jer je to grad sa najvećom površinom u Evropi. Ili sa jednom od najspektakularnijih i najmučnijih istorija na kontinentu. Onda ne bi bilo korektno da se pravim da je za mene Berlin okrugao i cio. On je šaren i fragmentizovan, ponekad razdrobljen, ponekad slijepo nagomilan. 

Berlin
Berlin(Foto: Dragoslav Dedović)

Taj grad je zbir parčića polomljenog ogledala, koje su poslije svakog istorijskog kraha ponovo proizvoljno sastavljali, ali ni ogledala ni odrazi u njima nikad više nisu bili isti. Ako u ovom gradu tražite sebe, i vaš odraz u ogledalu biće izlomljen neonima, nadzemnim i podzemnim vagonima što tutnje, pločnicima koji su širi od glavnih ulica nekih gradova u Evropi. Zamislite tek kada ljeti zazeleni 440.000 stabala u gradu.

Možda bi se trebalo prisjetiti hladnoratovskog, podijeljenog Berlina. Istočna polovina bila je real-socijalistička, a zapadna ostrvo „slobodarskog kapitalizma“. Tu nije bilo obaveznog fajronta u razumnim večernjim satima, ni obaveznog služenja vojnog roka kao u ostatku zapadnog dijela zemlje. Ovamo su bježali pacifisti, neprilagođeni kreativci, bitnici i probisvijeti. U gradu su neko vrijeme živjeli Mik Džeger, Dejvid Bovi i druge čuvene bjelosvetske rok-skitnice.

Berlin
Berlin(Foto: Dragoslav Dedović)

Njemački bitnički pjesnik Jerg Fauzer je sedamdesete u Zapadnom Berlinu opisao ovako:

Između hrpa smeća kod ulice s kurvama/odmah tu Svingl singersi pjevaju/jednu stvar od Baha, avgustovska vrućinčina,/loš osjećaj kao poslije slabe cigarete/ili makrobiotičkog kolača od jabuke, dolje/makar gastarbajteri kuvaju gulaš.

Na istočnoj strani

Sve što sam znao o gradu iz književnosti, muzike ili filmova nije mi previše koristilo kada sam došao u njega. “Nebo nad Berlinom”, film čuvenog režisersko-scenarističkog dvojca Venders-Handke nije metafora Berlina. U njemu je Berlin metafora čovjekove neizlječive sjete.

berlin
Nove zgrade u Istočnom Berlinu(Foto: Dragoslav Dedović)

Roman “Berlin Aleksanderplac” Alfreda Deblina iz doba Vajmarske republike najpoznatije je književno djelo o Berlinu. Jedna fasada medijske kuće na Aleksanderplacu donedavno je imala citate iz tog romana kao ukras. Posljednji put kad sam tuda prolazio više nije blo Deblinovih rečenica. Samo promjena je u ovom gradu pouzdana.

Erih Kestner je 1931. zapisao svjedočanstvo o nešto drugačijem Berlinu, ostavljajući drastičnije slike: „Na istoku stanuje zločin, u centru lopovluk, na sjeveru bijeda, na zapadu razvrat, a na svim stranama svijeta živi propast“. Devet decenija nakon tog zapisa ovo nije sasvim tačno. Ali ni sasvim pogrešno.

Berlin
Berlin(Foto: Dragoslav Dedović)

Glavom mi se vrte eseji Valtera Benjamina, pjesma Elze Lasker-Šiler: „Ja tražim grad među gradovima/koji anđela na kapijama ima“.

Anđeo istorije, anđeo očajanja

U godinama koje slijede na groblju „Dorotejenštetišer fridhof“ stajao sam ponekad nad grobom Hajnera Milera, razmišljajući o njegovom testamentarnom stihu - za nas ostao raspon „između malo i ništa“. Nekoliko koraka dalje kod groba Herberta Markuzea sjetio bih se svojih sarajevskih diskusija sa profesorom Gajom Sekulićem o Frankfurtskoj školi, čiji je Markuze bio izdanak. Američki studenti su šezdeset i osme nosili majice sa njegovim likom. On nije doživio to da su se neki od tih studenata pretvorili u monstrume protiv kojih su demonstrirali. 

Berlin
Berlin(Foto: Dragoslav Dedović)

Briljantna predavanja sorbonskog đaka Bore Gojkovića o Hegelu, naravno, nisu prećutala ništa o Marksovom konzervativnom učitelju, koji je pustio „svjetski duh“ slobode iz boce, pa ga je poslije uzalud gurkao nazad tvrdeći da je istorija našla smirenje u Pruskoj državi. I na Hegelov grob sam stavio kamenčić. Kao i na grob Bertolta Brehta. Kod prelijepog Savinjiplaca stajao sam desetak minuta pred kućom u kojoj je odrastao Valter Benjamin. Nisam mogao da zamislim njegove berlinske godine. Nametala mi se slika čovjeka kojem Frankova Španija ne odobrava prolaz te zaglavljen između dva fašizma podiže ruku na sebe jer - „neman je pred vratima“.

Berlin koji više ne postoji

Jerg, pjesnik kojeg sam upoznao u zapadnonjemačkom mjestu gdje je umro Hajnrih Bel, jer smo u tamošnjoj zadužbini obojica imali književnu stipendiju, vodio me je sredinom devedesetih kroz svoj kraj, Dimitrovštrase. Išli smo od lokala do lokala, u svakom trznuli samo po jednu-dvije žestine. To je bio Berlin istočnonjemačke, anarhistički raspoložene književne avangarde, svijet na samrti. 

Berlin
Berlin(Foto: Dragoslav Dedović)

Za nekoliko godina će sve sive fasade zablistati, lokali utopijskih socijalista, anarhista, pjesnika i muzičara postaće azijski imbisi, turke aščinice, našminkani pseudoalternativni lokali za srednju klasu. Prenclavsko brdo, četvrt o kojoj je riječ, postaće ono što je u zapadnom dijelu grada odavno bio Krojcberg - bivša avangarda, kreativna negacija pretvorena u profitnu inovaciju, mitska žvaka za turiste. Lokali koji se zovu na primjer Pasternak jesu adrese na kojima američki turisti i domaći snobovi zamišljaju da su dio berlinske priče, a u stvari su dio globalne razmjene dobara - ja tebi zašećerenu mimikriju, ti meni stvarne pare. To ne znači da u njima nije ugodno. Ako nađete mjesto.

Ni ulica se više ne zove po bugarskom komunisti Dimitrovu. Uprkos protivljenju stanovnika četvrti i lokalnih političara, tadašnji demohrišćanski alfa mužjak zadužen za obnovu na nivou grada naprosto je precrtao ime ulice i dopisao novo - Dancingerštrase (Gdanjska ulica). Takvo ponašanje će imati unutrašnjopolitičku cijenu.

Jednog prvog maja sam se vozio tramvajem prema centru. Na Trgu Ujedinjenih nacija su ušla dva mladića, od 17 možda 18 godina. Srednjeg rasta, mršavi, plavi. Pričali su tiho, uljudno, na berlinskom dijalektu. Tek kad su izlazili „kod Aleksa“ vidio sam da imaju pripremljene fantomke i šljemove. Trg se već punio hiljadama takvih mladih ljudi koji će se tokom dana ritualno sukobiti sa policijom. Ali krv na ulicama će biti prava.

Moj Berlin

Preselio sam se tada, 2009. u potpunosti za Berlin. Dijete mi je tamo pošlo u školu. Počeo sam da se družim i izlazim. Živio sam u desetospratnici u Molštrase, nadomak Aleksanderplaca. Svako jutro sam po vruće pogačice išao pored „Svjetskog sata“ na kojem je ugravirana i udaljenost od Beograda. Za turiste su Crvena vijećnica i televizijski toranj Aleks bili atrakcije, za mene mjesto koje izbjegavam zbog gužve. Svakodnevno sam išao na kurseve engleskog duž Aleje Šonhauzer. Poslije sam u Beogradu upoznao rusko-njemačkog pisca Vladimira Kaminera koji je urnebesno pisao o toj ulici.
Berlin je uvijek višeznačan. 

Prije nego što pohvalite arhitekturu Frakfurtske aleje morate makar znati da se ona zvala Staljinova aleja. Prije nego što kažete „kakva impozantna građevina“ provjerite da li je nastala poslije 1933. a prije 1945. Sve to ovdje postoji jedno preko drugog. Ipak, ovaj grad se toliko silno promijenio u posljednjih nekoliko decenija da je luckasta svaka pomisao da je kontinuitet moguć na bilo koji način, osim prelomljen kroz ironiju.

U bioskopu Filmteatar am Fridrihshajn gledao sam “Melanholiju” Larsa fon Trira. U restoranu Boka jeo sam čorbu sa Stevanom Tontićem. U Mad klubu sam prvi put čuo kako Mostar sevdah reunion do paroksizma dovodi Čudna jada od Mostara grada - muziku je puštao Zeničanin Robert Šoko.

U udruženju Jugoistok vidio sam na istoj bini unuka Jevrejina ubijenog na Sajmištu i kćerku zapovjednika njemačke okupacione policije u Beogradu. Oboje su napisali knjige o prošlosti koja odbija da prođe. A onda su neke dobre žene iz Bosne poslužile toplu pitu kao lijek.

Niko se ne pita gdje si

Dolazim do kraja, a da zapravo nisam ni počeo priču o mom Berlinu. Šta nedostaje ovom tekstu? Jedan čarobni trenutak u portugalskom lokalu na Bokshagenerplacu. Drugi čarobni trenutak na pijaci na Vinterfeldplacu. Beskrajni niz posebnih trenutaka.

„Hrislam - religija budućnosti“ - grafit na jednom zidu u Krojcbergu. Mračni pogledi uličara u Vedingu. Moje uzbuđenje pred slikom Georga Grosa „Stubovi društva“ u Novoj nacionalnoj galeriji. Blistav dan u pivskoj bašti iznad jezera u Potsdamu. Istorijska jeza u vili u kojoj su na nacističkoj konferenciji odlučili da ubiju sve evropske Jevreje. Pivo koje se pjeni za stolom u Aleji kestenova. Čovjek maše jugoslovenskom zastavom pred Brandeburškom kapijom. Parovi igraju tango u vreloj noći kraj Špreje.

Mraz na prozoru, a iza njega Berlin pod snijegom, u beskraj. Ovaj grad je kao krupna pahulja koja niotkud bešumno pada kroz vrijeme - u cijelom svemiru ne postoji još jedno ovakvo mjesto.

I ne samo to. Ima još najmanje nekoliko miliona priča o Berlinu. I sve su potpuno različite od ove, a sve su tačne.

Napokon, imam i ja nešto da dodam onoj Albertovoj mudrosti koja veli da u Berlinu niko ne čeka baš tebe, ali kad si već tu niko ne pita zašto si došao.
I kada odeš iz Berlina tamo se više niko ne pita gdje si.