Osim po vicevima o super-brzom vozu iz filma o tajnom agentu 007, takozvana evropska Crna Gora je postala poznata i po drugim atrakcijama.
Odavno je identifikovana kao mafijaška država čijeg predsjednika vlade intervjuišu u susjednoj državi oko veza sa organizovanim kriminalom. To je turistička destinacija u kojoj, po izlasku iz luksuznih brodova-hotela, posjetioci na pristaništu mogu “uživo” promatrati i fotografisati hapšenje lokalnih kriminalaca. Znana je i kao destinacija za pranje para domaćih i bjelosvjetskih oligarha, trgovaca oružjem i drogom.
To je egzotična, ali i “uspješna balkanska priča” u kojoj mafijaški klanovi kamerama kontrolišu život u gradovima, a tatina dika, ponos i nasljednik gradi vjetrenjače dok penzioneri dopunjavaju svoje dnevne obroke prebirajući po kantama za smeće.
To je država u kojoj su batinanje i upucavanje neistomišljenika u noge samo upozorenja da im, ukoliko se ne primire, sljeduju betonske čizme. To je demokratska uzdanica Balkana u kojoj se, manje-više redovno, aktiviraju eksplozivne naprave pod prozorima neistomišljenika, zamahuje bejzbol palicom prema kritičarima, povlači obarač na novinare, topovskim udarom s leđa cilja opozicioni poslanik, i pod okriljem mraka prebijaju oni koji ne žele da se priključe horskom zavijanju u slavu takozvanog evro-atlantskog puta Crne Gore. Divlja ljepota, nema šta!
Najnovija meta napada, novinarka Olivera Lakić, jasno je definisala opasnost i bezizlaznost situacije u kojoj živi. Definisala je nepodnošljivu lakoću sponzorisanog nasilja s kojim se ona i svi kritički orijentisani građani svakodnevno nose: “…samo su mi pucali u nogu…”.
Konstante ovakve Crne Gore su: Milo Đukanović, sedmostruki šampion u izbornoj krađi i post-izbornoj akrobatici, i njegovi političko-poslovni sateliti koji već decenijama opstaju u njegovoj orbiti, legitimizuju njegovu autoritarnost i međusobno se takmiče ko će mu milosrdnije šaputati na uvce…..”ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine…”.
Uporedo sa Đukanovićem, ti i takvi sateliti snose dio odgovornosti za kreiranje klime nasilja. Pravedna i nadasve potrebna indignacija i glasovi pobune koji sada animiraju naš društveni prostor bi trebalo da se temelje i na prepoznavanju ove važne kolaterlane odgovornosti. Koliko god bili poželjni i korisni, ovi glasovi su, istovremeno, i simboli nedostatka dvije važne komponente.
Prva je konzistetnost u reagovanju na nasilje s blagoslovom države i partije na vlasti prema svim akterima u javnom životu. Ranije sporadične reakcije na nasilje države prema političkim neistomišljenicima su, uglavnom, bile proizvod političkih kalkulacija u datom trenutku. Nedavno batinanje demonstranata na podgorickim ulicama je kod značajnog dijela crnogorske javnosti proteklo je uz tšsinu uglavnom zato što su batine i suzavac popili lideri i pristalice nepopularne političke opcije. Ta tišina je bacila sjenku na moralni autoritet mnogih poslenika javne riječi i dijela nevladinog sektora, i dovela u pitanje konzistentnost njihove pozicije kada je u pitanju nasilje prema neistomišljenicima koje je sponzorisano (tolerisano) od strane države. Cinici bi mogli da im zamjere i kažu da ih bole samo njihove rane.
Druga je nespremnost da se opozicioni politički akteri i nevladin sektor suoče s onim što je potrebno uraditi da bi se implementirao najefikasniji, ili jedini efikasni, model dekonstrukcije autoritarnih režima kakav je Đukanovićev: izborna pobjeda. Trenutna slika političkog prostora u Crnoj Gori ne daje nadu u skoro prevažilazenje linija razdvajanja unutar opozicionih subjekata: duboke ideološke razlike, suprotstavljenja viđenja crnogorske budućnosti, sponzorstva kod kuće i izvana, lične netrpeljivosti, i poslovična surevnjivost. U DPS-dizajniranom mraku crnogorske državne i društvene ruine, svaka od ovih linija postaje ponor preko kojeg nije lako prekoračiti.
Ipak, mislim da ono što je potrebno uraditi jeste prihvatiti realnost i potom svoje djelovanje uskladiti s tom realnošću. Misliti i govoriti da ako se nešto ne uradi sada, nakon pokušaja ubistva novinarke Lakić, postoji opasnost da Crna Gora potone u bezdan je naivno i kontraproduktivno. Crna Gora je na dnu tog bezdana već duže od dvije decenije, ali smo se mi navikli na mrak. Pristali smo da Milo Đukanović napravi državu (prvo!) i time prozore naše kuće spolja ofarba u bijelo, kako bi noć zadržao unutra. Sada nam valja voditi borbu protiv Đukanovićeve kleptokratske i kriminalizovane mašinerije u mraku bezdana na čijem kopanju smo i mi radili.
Tada su mnogi od nas dobrovoljno ušli u minsko polje države bez demokratije, u kojem i danas gospodare Đukanović i njegovi sateliti.
Đukanović će svim sredstvima braniti vlast, i samo je pitanje vremena i konkretne situacije ko će biti nove žrtve nasilja sponzorisanog u tu svrhu. Juče su to bili demonstranti ispred Skupštine, potom Softić, pa Vijesti. Danas je to Olivera Lakić.
Sjutra može biti bilo ko od onih što su se okupili ispred Skupštine da protestuju povodom sramotnog pokušaja ubistva novinarke Lakić. Važno je shvatiti da je organizovano i sponzorisano nasilje upereno protiv kritičara režima, odakle god oni dolazili. Đukanović je to jasno rekao kada je Oliverino ranjavanje okarakterisao kao napad na sebe. U Crnoj Gori nema slučajnih batinanja i ranjavanja, jer je kreiran sistem koji počiva na nasilju sankcionisanom od strane države. Ta spoznaja bi trebalo da bude tačka okupljanja onih koji zaista žele da demontiraju DPS kvazimoda.
Bonus video:
