EVROPA KOD KUĆE I VANI

Bez Erdogana nema uspjeha

Tursko držanje ne znači da je sa Ankarom nemoguće pregovarati o zajedničkom nastupu, posebno i stoga što nekontrolisani nastavak izbjegličke krize nije ni u turskom interesu
0 komentar(a)
Redžep Tajip Erdogan, Foto: Reuters
Redžep Tajip Erdogan, Foto: Reuters
Ažurirano: 02.11.2015. 08:39h

Za par milijardi eura manje ili više, Turska ne želi da se pretvori u ogromni prihvatni centar za izbjeglice. No, bez ili čak protiv Erdoganove države, EU neće moći da stavi pod kontrolu najveću krizu sopstvene istorije

Dobro je što je Angela Merkel prošle sedmice razgovarala sa turskim predsjednikom Redžepom Tajipom Erdoganom i njegovim premijerom Ahmetom Davutogluom o mogućem zajedničkom rješenju izbjegličke krize. Jer, bez ili čak protiv Turske, EU neće moći da stavi pod kontrolu najveću krizu kojoj je u istoriji izložena. A da li će joj to sa Turskom i uspjeti, uopšte nije sigurno. Ko ovih dana razgovara sa turskim političarima i službenicima, tome u oči upada velika suzdržanost kojom se u Ankari i Istanbulu komentariše "akcioni plan" o kojem se EU sa Turskom navodno u principu složila.

Sa Turskog stanovišta, naime, uopšte ne može da se govori ni o kakvom slaganju, što pojedini turski političari takođe i javno stvaljaju do znanja. Turski ministar spoljnih poslova Feridun Sinirlioglu kaže da je plan tek u stadijumu začetka, a da u sadašnjoj formi ima pogrešna težišta. Ideja da Turska, za pare, izbjeglice drži podalje od EU je pogrešna. Premijer Davutoglu je bio jasan: bez odobrenja bezviznog režima šengena za 75 miliona državljana Turske nema ništa od bilo kakvog sporazuma.

Još jasnije od turskih političara ispred kulisa, govore turski službenici i diplomate iza njih. Ankara je iritirano reagovala već početkom oktobra kad je Evropska komisija raširila vijest da se dogovorila sa Turskom o planu za okončanje izbjegličkih zbjegova koji, između ostalog, predviđa gradnju do šest novih logora za do dva miliona izbgjelica na teritoriji Turske. Turski ambasador u jednom ne nebitnom evropskom glavnom gradu na to rekao: "Da li ovi u Evropi stvarno i ozbiljno misle da Turci, koji su već sada preuzeli više izbjeglica nego bilo koja druga zemlja na svijetu, treba da izgrade još 6 logora za po svakom po 330.000 ljudi ?" i zaključio da Evropljani ili ne umiju da računaju ili ne umiju da misle.

U Turskoj se čuju i druge primjedbe. Neće uopšte biti moguće, a ako bude - onda samo ne baš lijepim mjerama - spriječiti izbjeglice da napuste Tursku. Čak ako i EU javno ohrabri da primijeni mjere prisile: zašto bi Turska preuzimala ulogu zlog počinioca koju joj je Evropa odredila? Zašto producirati ružne televizijske slike kad takvi snimci mogu da nastanu i negdje drugdje ? I zašto bi Erdogan, koje sebe samog vidi kao moralnog vođu svog islamskog svijeta, nasilljem sprečavao milione muslimana da odu u Evropu? Kad već Evropi treba zli počinitelj, onda ga mora naći negdje drugdje.

Postoji i jedan manje poznati razlog za tursku skepsu, koji se nikako ne smije izgubiti iz vida. Godinama je Ankara sa EU pregovarala o ukidanju viza za turske građane. Bez uspjeha. I dok je na Zapadnom Balkanu od decembra 2009. jedna država za drugom - izuzimajući Kosovo - oslobađana vizne obaveze za šengensku zonu, ona i dalje važi za Tursku. Kao rezultat ove dugogodišnje igre žmurke, u Ankari vlada duboko nepovjerenje prema EK i EU uopšte.

Tursko držanje ne znači da je sa Ankarom nemoguće pregovarati o zajedničkom nastupu, posebno i stoga što nekontrolisani nastavak izbjegličke krize nije ni u turskom interesu. No, ono pokazuje da neće biti jednostavno naći rješenje. Za par milijardi eura manje ili više, Erdoganova država se neće pretvoriti u ogromni prihvatni centar za izbjeglice, čiji cilj je sjevero-zapadna Evropa. Turska insistira na ukidanju viznog režima za sopstvene građane, a sem toga će pride tražiti i da EU više stotina hiljada daljih izbjeglica preuzme u urednoj proceduri, posebno stoga što sa početkom ruskog bombardovanja Sirije i novih borbi oko Alepa prijeti i slijedi novi talas izbjeglica.

Tek kad njeni zahtjevi budu ispunjeni, Turska, koja ionako nije lak partner za pregovore, biće spremna da primi nazad ne-sirijske izbjeglice iz Evrope. Zbog manjka poštovanja prema EU, koje počinje kod predsjednika države Erdogana a širi se do šefova direkcija u njegovom MUP-u, bilo je smisleno da Merkel sa njim razgovara na bilateralnom nivou. Njemački instinkt, agirati samo u evropskom okviru, neće pretjerano štetiti kod Turaka, jer je odnos između EK i Ankare zbog kraha pregovora o liberalizaciji viznog režima ionako zatrovan. A sada prodavati priču da je tursko-evropski sporazum o problematičnim pitanjima, o kojima se decenijama nije moglo dogovoriti, pred uspjehom, prosto je neozbiljno.

(Frankfurter Allgemeine Zeitung),

Prevod: Mirko Vuletić

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")