Bogdan na Jasikovcu - Vijesti.me
USPUTNI ZAPISI

Bogdan na Jasikovcu

Spomenik na Jasikovcu!? Sada se, nažalost, ne vidi ni iz grada, ni s prilaznih puteva! Prekrila ga gusta šuma…

Spomenik na Jasikovcu
Spomenik na Jasikovcu

Vojevali su Vasojevići, od Komova do Đurđevih stupova; ćerali zavojevača i do Jelice, planine. A Miljan Vukov, s hiljadu i pet stotina druga, u kritičnom trenutku za Crnu Goru, stiže da odbrani Cetinje. Neustrašiv, dobijao sve bitke. Samo je zazirao od busije. Kako je zapisao njegov sin Gavro Vuković, nikad nikome nije kazivao kad i kud će da putuje. Jedini pratilac bio mu je Mirko Paunov, “na glasu junak”, ranije Knjažev perjanik…

U oružanom ustanku 1912, tada jedinom na Balkanu, uz pomoć crnogorske vojske, narod ovog kraja ostvario je vjekovni san: oslobođenje od turskog ropstva, feudalnog sistema i stapanje s Crnom Gorom.

U Narodnooslobodilačkoj borbi, protiv fašizma, učestvovalo je 6.500 boraca iz Vasojevića, 171 je dobio Partizansku spomenicu, a 26 najviše ratno priznanje, Orden narodnog heroja.

I: ponad Lima, na brdu Jasikovac, digla se, u slavu junacima, svečana, lakonska kupa od sige. Oko nje, kao na homerovskim agorama, poređani ukrug monoliti od granita i na njima ispisana istorija. Ljetopis pod otvorenim nebom, spomenik slobodi. Autor, slavni arhitekta, prof. dr Bogdan Bogdanović, (Beograd, 1922. - Beč, 2010.), izdanak ugledne beogradske porodice; otac mu, Milan Bogdanović, upravnik Narodnog pozorišta u Beogradu, književnik i književni kritičar…

Bogdan, majstor spomeničke arhitekture. Mnogi spomenici, diljem Titove Jugoslavije, njegovo su djelo, pa i čuveni Kameni cvijet u Jasenovcu; zatim u Prilepu, Mostaru, Kosovskoj Mitrovici, Štipu, Travniku, Beogradu…

- Dobro pamtim početak. To je ono magnovenje kada sam prvi put izašao na brdo Jasikovac (imao sam sreću da to bude veoma lijep dan); i kada sam se odjednom našao u sredini nevelike, pitome, malo ulegle livade na vrhu brda, shvatio sam odmah da je u pitanju jedna neobična topografska situacija, nastala stapanjem obodnih bedema stare turske tvrđave s terenom i uvidio da tu situaciju na brdu treba iskoristiti - pričao mi je sredinom 1974. Bogdan Bogdanović. - Tamo, dakle, već postoji jedan prostor prirodno izdvojen od svakodnevnog prostora. Iz ovog ulegnuća se vide sve okolne planine, čitavih trista šezdeset stepeni ukrug, a ne vidi se ni grad, ni industrija, ništa što je ispod “likoravni”, već samo ono što je iznad nje. Pejzaž, viđen i shvaćen na način na koji nas same okolnosti navode, ima nečeg legendarnog. Potrebno je samo skrenuti pažnju na njegovo unutrašnje značenje. Shvatio sam da mi nedostaje nešto što bi po svom djejstvu bilo jednako znaku usklika. Time je za mene posao otvoren…

Autor se suočio i s drugim teškoćama. Spomenik (čitaj: cijela memorijalna grupa) valjalo je da se vidi iz grada i s raznih pristupnih puteva, ali je istovremeno morao biti i integralni dio onog “unutrašnjeg prostora”. Spomenik, dakle, ima dva “pejzaža” u kojima će se jednako vrijedno doživljavati.

- Dva pejzaža su uvijek i dva vremena - Veli Bogdan - dvije strane vremena, pri čemu sama memorijalna grupa može da se shvati kao apsolutna tačka saznanja, trenutak punog osjećanja života, ono dragocjeno magnovenje koje tako rijetko umijemo da izazovemo u sebi, sem kad smo, u posebnim trenucima, suočeni s filozofskim doživljajem prostora i vremena…

Tokom daljeg rada, Bogdanović je, očigledno, došao do zaključka da će proste, gotovo matematički svedene forme bolje odigrati svoju ulogu od složenih ornamentalno-plastičnih sklopova. U tom pogledu, spomenik na Jasikovcu je i za autora jedno iznenađenje, pošto su raniji slučajevi (po prirodnoj situaciji je možda najpribližnija Prilepska mogila-nekropola) uvijek bili veoma razuđenih zapremina.      Dobro je poznavao Crnu Goru, i to ne samo onu koja se može vidjeti i saznati u vidnom polju duž asfaltnih puteva, pa je, kaže, još u svojoj graditeljskoj mladosti, razmišljao o nekim osobinama graditeljstva u njenim područjima.

- I kuća, i grobni znak u Crnoj Gori imaju nečeg krajnje svedenog, krajnje matematički prostog u izrazu, za razliku od nošnje ili igre, koje su mi se uvijek činile deskriptivne - kazivao mi je Bogdan Bogdanović. - I to su, rekao bih, dva viđenja vremena i svijeta. Jedno apsolutno, ustaljeno, poslovično, utvrđeno za svagda (kuća, grob), drugo raspjevano, razigrano, skoro bih rekao dionizijsko, kao što su ornamenti i boje nošnje, ili figure u igri…

Naravno, arh. Bogdanović nije isključio mogućnost da će se, u drugom dijelu njegovog posla, onda kada spomenik počne da se pojavljuje, i kada se, po običaju, razbukte klesarske strasti, u svečanu, hijeratički preslikanu sliku vremena, prošlosti i budućnosti, utkati i neki unaprijed razigrani motiv.

- Da, to je nešto - veli Bogdan Bogdanović - što za sada ne mogu ni da obećam ni da poreknem. Mislim sada da sam dovoljno opisao misaono-emotivni okvir u koji će se utkati simbolično-istoriografska sintagma revolucije. Dobro sam rekao: baš sintagma, zbornik, zbroj događaja koji su postepeno doveli do NOR-a, i do pobjede jedne velike humane ideje u tom ratu…

Svinuo je na Jasikovcu spomenik; kamena arhiva. Autor se uvijek trudio da svaki spomenički kompleks izgradi kao poseban slučaj, posebnu “ličnost”, nešto što pripada samo jednom području.

- Očekujem od ovog spomenika - kazao mi je Bogdanović - da ne iznevjerim vrijednost istorijske poruke, i da ne zloupotrijebim ljepotu i čistotu prirode koja je, nažalost, uvijek pasivna i nema mogućnosti da se brani od ljudi, onda kada je kvare i razaraju bilo svojim bezočnim nehatom, bilo pogrešnim ukusom, odnosno naopakim “umjetničkim” idejama…

“Ovaj veličanstveni spomenik“, rekao je otkrivajući ga 15. septembra 1977. Đoko Pajković, „dužno je priznanje našim precima, očevima i majkama, braći i sestrama, kćerima, sinovima i drugovima koji su životom svojim gradili domovinu.  Ovaj simbol svenarodne zahvalnosti putokaz je u svjetlije sjutra, bez izdaje, odnarođivanja i služenja tuđinu, bez mržnje, hajki, busija i bratoubilaštva…”

Početkom 90-ih, kada su se nad Beogradom nadvili tmasti nacionalistički oblaci, Bogdan Bogdanović je napustio rodni grad i preselio se u Beč, đe je objeručke dočekan. Tamo mu je Vlada Austrije dodijelila i Nagradu za  životno djelo. Umro je u Beču 2010.

Lim protiče, kamen pamti.

A Spomenik na Jasikovcu!? Sada se, nažalost, ne vidi ni iz grada, ni s prilaznih puteva! Prekrila ga gusta šuma…


Najčitanije iz sekcije Kolumne