Čini se da je jasno što će biti glavna tema predstojećih predsjedničkih i, moguće, parlamentarnih izbora. Kao što su oni 2014. bili posvećeni „borbi protiv kriminala i korupcije", a 2016. potpuno u znaku kamenova temeljaca i svečanih vrpci, tako će i ove nove obilježiti busanja u prsa nacionalna i takmičenje u ljuljanju regionalnog čamca.
Ovdje nije riječ samo o ikonopisanoj kompoziciji za Kosovsku Mitrovicu, albanskoj specijalnoj jedinici ROSU, sjednici Savjeta za nacionalnu bezbjednost u Generalštabu i izjavi Tomislava Nikolića o slanju vojske na Kosovo kako bi se zaštitili tamošnji Srbi. U istom kontekstu je i paradiranje sa MiG-ovima i tenkovima iz Rusije, povišena retorika u odnosu na Hrvatsku, najnovija sezona lova na izdajnike i strane plaćenike... Ukratko: izbori će se odvijati u atmosferi rijalitija nacionalnog postrojavanja i povišene bojeve gotovosti. A u toj situaciji, nema većih eksperata od radikala, pardon, naprednjaka - „impresivni" minuli rad je iza njih.
Predsjednički kandidati opozicije, Saša Janković i Vuk Jeremić, naći će se zato u prilično nezavidnoj poziciji. Što god da kažu i kako god da se postave prema aktualnom zaoštravanju odnosa u regionu, vlast i njeni mediji sataniziraće ih kao eksponente stranih sila i ljude koji miniraju nacionalno jedinstvo, a najgore od svega bilo bi da se i oni, iz kalkulantskog oportunizma, uključe u takmičenje za najvećeg i najnepredvidljivijeg Srbina.
Sa druge strane, kako bude rasla temperatura sukoba u najavi, teško će im biti da izlože svoje programe kao alternativu aktualnom sunovratu zemlje. To je odavno poznato i dobro uigrano: zašto i sa kakvim nečasnim motivom pitaš za Savamalu, penzije, atmosferu straha u društvu, siromaštvo, subvencije raznim poslovnim prijateljima, obespravljenost zaposlenih, autaritarnost vlasti i druge realne problema kada na granicama cvile tenkovske gusjenice i pripremaju pogromi za srpski narod?
Dakle, što da se radi?
Ovogodišnji izbori predstavljaće borbu za zdrav razum . A tu, sigurno, nije na posljednjem mjestu podsjećanje na sve posljedice već pomenutog minulog rada Aleksandra Vučića, Nikolića, Vulina i ostalih aktera iz devedesetih. Njihovo ponovno poigravanje sa sopstvenom prošlošću, dobra je prilika da se još jednom sagleda koliki su im dosezi i na šta su spremni radi gole i neogranične vlasti. A građane Srbije, kada je u pitanju njihova sopstvena budućnost, ni u kom slučaju ne treba potcjenjivati.
(vreme.com)
Bonus video:
