EVROPSKI UGAO

Bošnjaci ponavljaju srpske greške

U djelovima BiH gdje većinu čine Bošnjaci, sprovodi se tiha reislamizacija po receptu iz Erdoganove Turske i uz obilatu finansijsku potporu iz Persijskog zaliva. Posao je dodatno olakšan endemski korumpiranim državnim i pravosudnim aparatom pod kontrolom familije Izetbegović i činjenicom da je država i dalje najveći poslodavac
228 pregleda 107 komentar(a)
Bakir Izetbegović, Foto: Beta-AP
Bakir Izetbegović, Foto: Beta-AP
Ažurirano: 20.11.2017. 23:14h

Smrtonosna opasnost za Bosnu i Hercegovinu nisu muslimanski ekstremisti, koliko god to želeli da prikažu islamofobi, nisu ni Srbi iz Republike Srpske, koliko god oni to voleli da budu, a nisu ni hercegovački Hrvati, koliko god se upinjali da drugi poveruju da oni to jesu. Najveća pretnja našim zapadnim komšijama je puzajuća islamizacija po matrici Muslimanske braće čiji je glavni međunarodni politički ktitor turski predsednik Redžep Tajip Erdogan, najveći finansijski sponzor bogati Katar, a lokalni izvođač radova SDA bošnjačkog člana Predsedništva BiH Bakira Izetbegovića.

Za razliku od radikalnih panislamističkih pokreta koji koketiraju sa upotrebom sile i rigidno zagovaraju jednoumlje, versko i političko, Muslimanska braća su se odrekla oružane borbe kao sredstva postizanja ciljeva. Pokret koji je pre 90 godina u Egiptu formirao Hasan el Bana prihvata demokratsko i višepartijski uređeno društvo, ali se snažno protivi sekularizaciji islamskih nacija. Njihovi metodi rada su samo na prvi pogled pomirljivi, dok su suštinski veoma subverzivni. Osim što koriste tradicionalne političke partije, posebno su aktivni u sektorima zdravstva, obrazovanja, socijalne zaštite, dobročinstva. Odnosno, u onim oblastima u kojima lako mogu da osvoje poverenje i podršku najranjivijih i najslabijih delova društva i samim tim glasove na izborima.

U delovima BiH gde većinu čine Bošnjaci sprovodi se tiha reislamizacija po receptu iz Erdoganove Turske i uz obilatu finansijsku potporu iz Persijskog zaliva. Posao je dodatno olakšan endemski korumpiranim državnim i pravosudnim aparatom pod kontrolom familije Izetbegović i činjenicom da je država i dalje najveći poslodavac. Tehnika Muslimanske braće se sastoji u prećutnom pritisku na muškarce, a pogotovo na žene, da sami sebi uvedu autocenzuru u svakodnevno ponašanje i prilagode ga islamskoj doktrini.

To je najbolje objasnila turska književnica Elif Šafak: ”Samu sam sebe uhvatila kako cenzurišem šta ću da obučem, jer ne želim da imam neprijatnosti na ulici. Ako ja tako razmišljam u Istanbulu, možete zamisliti šta prolazi kroz glavu ženama u nekom provincijskom gradu”. A od promene stila oblačenja do potčinjavanja stavljanjem vela na kosu, korak je veoma mali i to vrlo dobro znaju žene u Turskoj.

Najverodostojniji svedoci promena u Sarajevu su brojni evropski novinari, diplomate, intelektualci koji su bili očevici opsade grada na Miljacki koju je sprovodila vojska Republike Srpske tokom 90-ih godina prošlog veka. Deo njih se vratio ove godine u bosansku prestonicu povodom obeležavanja raznih 25-ogodišnjica u BiH i zatekli su neki drugi grad u kojem s teškoćom prepoznaju i svoje prijatelje iz ratnih dana.

Jedan od njih, italijanski novinar Điđi Riva, koji je proveo trećinu opsade sa Sarajlijama na nišanu snajperista i artiljerije vojske RS, sublimirao je u par rečenica današnje Sarajevo: ”Kao da se ponavlja 1463. godina kada je lokalno stanovništvo zagrlilo novu religiju da bi se dodvorilo novim gospodarima. Čak i moji prijatelji koji su aspolutno laici idu u džamiju i povinuju se islamizaciji običaja i navika da ne bi izgubili posao. Meni je nezamislivo da na Baščaršiji, gde sam upoznao najveće boeme u mom životu, danas ne može da se popije čaša vina, krigla piva ili rakija, a da u hotelu 'Evropa', simbolu grada, tokom Ramazana ne može ni da se puši”.

Veliki prijatelji Sarajeva, koji su mu pokazali svoju privrženost kad je bilo najteže, ne kriju da im grad izgleda nadrealno petkom sa gužvama u i oko džamija kojih je značajno više nego što su ih oni zapamtili iz ratnih godina. Naravno, iskusnim novinarskim očima nije promaklo da značajan deo napušta bogomolje sa izrazom lica učenika koji su jedva dočekali kraj časa. Ipak, posebno ih brine odsustvo volje građanskog društva da se odupre glasnije i snažnije islamizaciji.

Jedan deo tog građanskog sloja diže ruke i odlazi u zapadnu Evropu i Ameriku, drugi žive u svojim mikro-svetovima daleko od politike i novog Sarajeva, sve više islamskog a manje evropskog, dok treći od prisutnog srpskog i hrvatskog nacionalizma previđaju da pretnja za opstanak BiH ne dolazi iz RS ili Zapadne Hercegovine, već od političara koji demonstrativno sa turskim predsednikom Erdodganom, podižu četiri prsta, pozdrav pristalica i sledbenika Muslimanske braće.

BiH ne može da postane građanska država ako Bošnjaci, kao većinski narod, ne naprave zaokret i prvi daju primer. Ideologija vladajuće bošnjačke političke elite se bazira na doktrini Muslimanske braće koja je u direktnoj koliziciji sa konceptom građanske države. Tražiti od Srba i Hrvata u BiH da podrže građansku konstrukciju BiH, dok u Sarajevu nije više moguće popiti pivo ili čašu vina sa porcijom ćevapa na Baščaršiji a tokom Ramazana ne može da se zapali ni cigareta tokom dana, ne samo da je uzaludno već i kontraproduktivno.

Paradoksalno, izgovor da se bore protiv islamizacije Bosne, koji su koristile vođe Srba u BiH da opravdaju svoje ratne ciljeve, postao je posledica tog istog rata. To je omogućilo baštinicima Miloševićevog i Karadžićevog narativa da danas zamenjuju teze i falsifikuju istoriju. U Sarajevu je 1992. bilo Srba koji su se iskreno borili za BiH, verovali u građansku, multietničku zemlju, zajedno sa komšijama drugih nacija. Nije reč samo o najpoznatijima, poput generala Jovana Divjaka, Bogića Bogićevića ili Mira Lazovića.

Današnji Bošnjaci sve više podsećaju na Srbe između II svetskog rata i raspada Jugoslavije. Hteli bi istovremeno da budu i žrtve i hegemoni. Traže da drugi priznaju svoje krivice, a sebe smatraju bezgrešnim. Osećaju se frustrirano jer su ubeđeni da drugi ne poštuju dovoljno njihovo stradanje i čvrsto su uvereni da su oni bolji, plemenitiji, humaniji od drugih, i da se ceo svet urotio protiv njih, počevši od najbližih komšija. I tu se krije veoma opasna zamka.

Svaki narod koji počne da veruje da je bolji od drugih postaje lak plen za zlonamerne manipulatore nacionalnih frustracija koji su spremni da popločaju put u pakao najboljim mogućim porivima i ciljevima. Bošnjaci bi iz novije srpske istorije trebalo da nauče lekciju da nema dobrih nacionalizama, plemenitog patriotizma i boljih naroda od drugih, kao što nijedna religija nije benigna kad izađe iz privatne sfere pojedinca i počne da diktira stil života i ponašanja, pa makar ono bilo licemerno i pro forme.

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")