Sva je prilika da mnogi u ovom trenutku priželjkuju da Kotor konačno bude skinut sa Liste svjetske kulturne baštine. Tako će im se otvoriti nesmetan prolaz da plasiraju svoj novac u beton i obrnu ga kroz prodaju stanova. Još neko vrijeme će trajati UNESCO-va zvjezdana slava, koliko da se rasprodaju stanovi i pogase svjetla
Crna Gora je na najboljem putu da doživi ozbiljnu bruku, tim veću što je riječ još i o (samo)proklamovanoj ekološkoj državi. Sva je prilika da naš ponos - grad Kotor - može biti izbrisan sa Liste svjetske baštine od izuzetne univerzalne vrijednosti za čovječanstvo. Harmonična integracija kulturnog nasljeđa sa prirodnim okruženjem, prepoznata 1979. godine, temeljno je narušena prekomjernom gradnjom i to zasnovanom na planskim dokumentima. Uzalud je UNESCO od 2003. godine, a posebno nakon 2013, upozoravao na negativne posljedice urbanizacije. Očito je bio važniji interes raznih graditelja i „razvoja“, koji su Kotoru oduzeli sva privredna preduzeća i brojna radna mjesta.
Kada je postalo izvjesno da je skidanje sa Liste gotovo neminovno, a kada je hirom izborne volje u Kotoru vlast osvojila nekadašnja opozicija, Vlada Crne Gore je 02. februara 2017. usvojila “Akcioni plan za realizaciju odluka koje se odnose na Područje Kotora usvojenih u Istambulu u julu 2016. godine od strane Komiteta UNESCO” kako bi se HITNO zaustavili procesi zbog kojih su upozorenja upućivana i koji prijete da Područje izgubi status Svjetske baštine. Jedna od predviđenih mjera je stavljanje moratorijuma na planska dokumenta za zaštićeno područje. A koliko su i mjere i Akcioni plan iskreni svjedoči „detalj“ da je nepunih mjesec dana nakon njihovog donošenja, 21. februara 2017, Uprava za zaštitu kulturnih dobara, na zahtjev MORT-a, izdala Smjernice za izradu Idejnog arhitektonskog rješenja turističkog kompleksa u zahvatu LSL Glavati. Inače, Glavati su jedna od lokacija za koju je UNESCO izričito upozorio da se ne smije urbanizovati.
Poznata je strategija da se komisija formira uvijek kad nema spremnosti da se nešto brzo i efikasno realizuje. Tako se na jednoj strani jasno deklariše spremnost i odbacuju optužbe za nečinjenje. Na drugoj strani vam i komisija i kojekakvi akcioni planovi „kupuju“ vrijeme potrebno da i dalje radite kao i do tada.
Sva je prilika da mnogi u ovom trenutku priželjkuju da Kotor konačno bude skinut sa Liste svjetske kulturne baštine. Tako će im se otvoriti nesmetan prolaz da plasiraju svoj novac u beton i obrnu ga kroz prodaju stanova. Još neko vrijeme će trajati UNESCO-va zvjezdana slava. Onda će polako nestati kruzeri, rasprodaće se stanovi, zatrijeće se mediteransko bilje i zatvoriti vidici. Žičare će izbušiti bedeme na San Đovaniju, a Turski rt će dobiti još „braće“. Pojedinci će se „opariti“, a svi zajedno ćemo se obrukati.
Razmjere štete postaju jasne kad se uporede razglednice Kotora iz 1979. i 2017. Za nepunih četrdeset godina su oljuštena pitoma brda i obesmišljene drevne palate. Međutim, i prije stavljanja na listu UNESCO-a, Kotor, Perast i pojedini objekti u Boki su bili zakonom zaštićeni. UNESCO im je priznao izuzetnu univerzalnu vrijednost i to u dijelu graditeljstva i prirode i upravo po tome su Kotor i ukupna prirodna i ambijentalna cjelina Boke jedinstveni u svijetu. Suštinski su važni cio zaliv i njegovi pejzaži, sve tri opštine i njihova integralna zaštita.
U očekivanju konačne odluke, važno je podsjetiti da UNESCO nikoga ne poziva da se nađe na Listi svjetske baštine. Čast da se bude na Listi se traži, za to mjesto se moli, a proces priznavanja podrazumijeva veoma ozbiljne provjere. Tek nakon toga zaštićeno područje počinje da višestruko profitira. Kotor je zahvaljujući UNESCO-u postao nezaobilazna odrednica na mapi turističkih putovanja i donio Crnoj Gori značajan prestiž kada je u pitanju kulturna baština.
Na proteklom skupu UNESCO-ve Komisije u Dohi, naše su predstavnice lobirale da se Kotor kao svjetska baština stavi u „razvojne svrhe“. A kad se kod nas kaže razvoj, misli se, naravno, na gradnju stanova, na devastaciju Turskog rta, na preizgrađenu Kostanjicu, Kamp, Vrmac, Pentagon, ubrzo i Glavate…
Sada treba zamisliti stručnjake iz UNESCO-a, koji vrlo dobro znaju koliko su Gospa od Škrpjela i Sveti Marko pejzažno već poništeni. Njihov jezik je diplomatski. Neće im pasti na um da prijete ili da daju ultimatume. Mirno slušaju predstavnice države koja je nekada molila za status na Listi i vjerovatno se pitaju zbog čega smo to uopšte tražili.
Nakon toga sugerišu da se zaustave svi urbanistički planovi dok se ne osiguraju mehanizmi zaštite. Ukazuju da podržavaju kontrolisani razvoj (ali ne znaju da u našim uslovima nekontrolisane tajkunske alavosti to naprosto nije moguće). Uljudni stručnjaci zahtijevaju da se izradi HIA kao mehanizam zaštite. Podsjećaju da je potreban integralni pristup i traže da se i njima dostavi Studija zaštite da je provjere. Studija je, gle čuda, urađena još 2015, mahom od strane stručnih predstavnika civilnog društva. Onda ju je Uprava za zaštitu kulturnih dobara po službenoj dužnosti „prekrojila“ i ublažila set mjera do besmisla. A sadašnjim Akcionim planom se opet planira i moratorijum i poništavaju one „prekrojene“ i ublažene mjere. Dijabolična je pomisao da se sada to slobodno može tražiti, jer je šteta već nepopravljiva.
Suviše je mnogo dokaza da naše institucije zdušno podržavaju centre finansijske moći, a ovi se uvijek skrivaju „u šinjelu“ vladajuće političke strukture. U dijelu očuvanja zaštite i razvoja starih gradova problem je i to što se naplaćene komunalije troše za plate, a ne za komunalno i infrastrukturne opremanje, da ni ne pominjemo zaštitu. Na taj način i opštine postaju „potkupljene“ od strane investitora, kojima je na umu jedino brz profit po svaku cijenu.
U ovom trenutku sanacija samo može ublažiti postojeće stanje. Zato se hitno moraju povući izdate „Smjernice“ za Glavate, odmah donijeti Studija zaštite kulturnih dobara na području opštine Kotor, a izrada HIA-e povjeriti stručnom ekspertu. I treba moliti boga da UNESCO još jednom zažmuri. (Naši kulturnjaci su inače povukli predlog da se i Cetinje nađe na Listi, jer je i ono ozbiljno degradirano. A pravilo je da jednom odbijeno područje ne može drugi put biti kandidovano. Kao ni ono koje se jednom skine sa Liste.)
Još ako se neviđenim pravnim nasiljem nametne novi Zakon o planiranju i izgradnji objekata, od Crne Gore i posebno primorja za građane više neće ostati ništa.
Bonus video:
