Svi sanjamo. Samo je pitanje da li se snova sjećamo. Snovi nisu nimalo naivna i beznačajna stvar u našim životima. Naučnici još uvijek nisu otkrili zašto, zapravo, sanjamo i šta naši snovi znače. Ali su zato izračunali da čovjek, u prosjeku, tokom života provede čak šest godina sanjajući. Ali, mi smo u mnogim stvarima natprosječni i naš primjer jasno govori da ono što je za ostale standard ne važi i za nas. Kod nas, zna se, važe druga pravila pa mi provedosmo, evo već drugu deceniju, manje više – uspavani.
No, ne sanjamo svi isto. Poneko je ostvario svoj životni san i sanja slatke snove. Punih dvadeset godina. Za njih se može reći da su uspjeli – u snu. Mašala! No, to je jedna, manja grupa ljudi. Izabranih. Druga, mnogo veća, je - u dubokom hipnotičkom snu. Prema jednoj od priznatih definicija hipnoza je “zaobilazak kritičkog faktora svijesti sa ciljem uspostavljanja selektivnog razmišljanja”.
A kritički faktor svijesti održava živim naša sadašnja razmišljanja, ponašanja i stavove koji su već stvoreni u nama na osnovu naših životnih iskustava i poredi sve nove ideje i sugestije koje čujete od drugih ili ih pak dajete sebi sa vašim već postojećim stavovima. Pa kada vam ukinu kritički faktor svijesti i uvedu u hipnostisano stanje - teško se prenuti i nastaviti živjeti normalnim životom. Životom običnog građanina. U jednoj lijepoj, maloj, mediteranskoj zemlji. I evropskoj.
Zna biti stresno nakon duge hipnoze vratiti se u stvarnost. Izgubi čovjek tokom dvije decenije osjećaj za stvarnost, za vrijednosti, pravdu i nepravdu. Pomiješaju mu se osjećanja i čuje samo ono što mu se stalno, hipnotički, ujednačenim sugestivnim glasom - ponavlja. Jer - hipnoza nije mala stvar. I ne zna da je radi svako. Samo oni najvještiji. Hipnoza, obično, traje, onoliko dugo koliko onaj ko hipnotizuje to želi. Ima i onih građana koji bi se mogli, nešto brže, probuditi iz hipnoze. Ali ih treba dobro prodrmati. Sve dok ne shvate granicu između sna i jave i uspiju da je pređu.
Ali tih što mogu nekoga da prodrmaju i probude iz hipnoze je malo. Mnogi su poklekli pred bujicom snova koji ih muče. Pa su polako odustajali od snova o drugačijoj stvarnosti. Nije ni čudo. Dvije decenije usnulosti je teška noćna mora. Noćna mora prepuna čudnih likova za koje smo do devedesetih mislili da postoje samo u filmovima, što igranim, što crtanim. I ruskoj književnosti. A onda su ti likovi, opisani u literaturi, uskočili u naše živote. I ni makac.
Veliki vrač je podgrijao kotao, ubacio u njega svega po malo, korupcije, organizovanog kriminala, nepotizma, klijentelizma, falsifikovanih diploma, palica za prebijanje novinara, prislušnih uređaja, skrivenih kamera, loših privatizacionih ugovora, puno katanaca za fabrike, kuća bez dozvole, puno prvih violina što falširaju, ratnih bubnjeva i truba što zovu u boj, autobusa za deportaciju, namještenih procesa… Sve se to dobro izmiješalo, uzavrelo do ključanja, magla je počela da se diže iz kotla. A veliki mag je sve brže i mrže miješao, vatra bivala sve jača, magla se širila, ljude omamljivala, u bunilu su hipnotisani počeli da idu ulicom. Prvo su pod hipnozom prevaljivali velike razdaljine.
Išli u susjedne države da je brane od sopstvenog življa. Kada su se, i dalje hipnotisani, vratili sa fronta – nisu daleko mogli stići. Fabrike su im, u međuvremenu, pozatvarane. Ako već nisu prispjeli za posao takvi, naredni su bili za izbore. Pod totalnom anestezijom. Ništa ih nije boljelo kada su zaokruživali ime velikog vrača oko čijeg kotla se skupljalo sve više ljudi. Šegrti su se trudili da ubace još po nešto ne bi li još malo raje hipnotisali i tako im uzeli novac, radno mjesto, znanje ili čak i život.
Koncentrični krugovi oko kotla su se samo širili i postajali sve moćnija barijera koja štiti maga od mogućnosti da se probudi građnin u hipnotisanom podaniku. No, tumarajući i posrćući – teško ćemo na evropski pravac izaći lako. Samo otrežnjenje pomaže. Prekidanje noćne more koja guši i ne da čovjeku da se vrati u stvarnost već se svaki dan iznova bori sa nemanima iz sopstvenog sna.
Buđenje iz našeg kolektivnog sna biće bolno i teško. Mamurluk i dezorijentosanost mogu potrajati. Previše ušuškani u postojeći san – bojimo se nečeg novog i drugačijeg misleći da će promjene poremetiti ustaljeni ritam koji nas je uljuljkivao na različite načine – već dvadeset godina.
Buđenja mora biti. Što prije. Dok ne bude kasno. Predugo traje hipnoza. A naše noćne more su, zapravo, njihovi slatki snovi. Pogrešno. Svaki čovjek na svijetu ima pravo na svoj sopstveni san. I pokušaj da ga ostvari.
Bonus video:
