NEKO DRUGI

Buka oko bauka

Paradoks je okolnost da sklonost ka socijaldemokratiji raste u Americi koja je nije iskusila i da se pritom ugleda na dostignuća u Evropi, u kojoj moć socijaldemokratije opada dobrim dijelom zbog potpadanja pod uticaj američkog modela (kao i zbog kineskog i ruskog upliva)
1022 pregleda 2 komentar(a)
Ilustracija
Ilustracija

Ne verujem u veštice, ali da ih ima, ima ih - svojevremena je izreka jednog argentinskog sveštenika, čiji je smisao ovih dana nehotice preuzeo predsednik SAD. Ni on ne veruje u socijalizam, ali “uviđa” da taj “bauk” ne samo da postoji već i da se oštri da mu preotme Belu kuću.

Uzbunjeni smo novim pozivima da instaliramo socijalizam, ali znajte, Amerika nikada neće biti socijalistička zemlja, sugerisao je Donald Tramp u govoru o stanju nacije. Isprsio se, takoreći, na braniku otadžbine, što bi bilo za hvalu kad bi zaista postojala pretnja da se Amerika pretumba od hroničnog izvoznika u akutnog uvoznika društvenog uređenja.

Rečenu opasnost nazreo je u domaćoj opoziciji, iz koje prosto kuljaju kandidati tamošnje levice, spremni da mu ospore reizbor za šefa države. Ako bi neko od njih preuzeo vlast, Amerika bi postala nova Venecuela, čija je verzija “socijalizma za XXI vek” dovela do haosa u kojem se više ne zna ni ko pije ni ko plaća, nadovezali su se njegovi službeni istomišljenici.

Kako su se samo toga dosetili. Da baš u trenu kad Vašington prednjači u insistiranju da se smeni vlast u Karakasu, oni upozoravaju da bi svemoćni “Ujka Sem” mogao da se iznutra preobrati u podrivenog “bolivarskog revolucionara”... Nikad u novijoj istoriji jednom predsedniku Sjedinjenih Američkih Država nije bilo ni na kraj pameti da mobiliše bazu upozorenjem da bi joj se, odakle god, a pogotovo iznutra, mogao nametnuti tuđinski režim. Kako je onda sadašnjem lideru palo na pamet da upozorava zemljake da opozicija smera da im nametne “socijalizam” iako ona to poriče i njemu zamera da namerno širi konfuziju? Tramp je, zapravo, izveo vanredni politički šou. Kao keca iz rukava izvukao je “socijalizam”, računajući da je to i dalje “ružna reč” u Americi i da će pripisivanjem te nepodobnosti opoziciji umanjiti njene šanse da mu na izborima - za koje je kampanja, kao i obično, počela bezmalo dve godine unapred - preotme kormilo. Suočen s niskim rejtingom, najviše do 45%, koji će teško moći da popravi, on se, po mišljenju stručnjaka koga citira Njujorker, usredsredio da uveri birače da opozicija nema nikog ko bi bio bolji od njega. Jer je ona neka vrsta agenta omraženog “socijalizma”.

Izbegava da kaže da se njegovi oponenti ne zalažu za socijalizam sovjetskog, kineskog, severnokorejskog, kubanskog i venecuelanskog tipa već da su za socijaldemokratiju kakva postoji u Evropi, pogotovo u nordijskim zemljama. Izvrdava to s razlogom jer ankete pokazuju da u Sjedninjenim Državama raste sklonost, koja je među mladima čak većinska, ka vrednostima socijaldemokratije. Pojedina istraživanja čak pokazuju da bi savremeni rodonačelnik “skretanja” ulevo, nezavisni senatorski veteran Berni Sanders, pobedio Trampa kad bi se danas glasalo.

Amerika postiže zavidne ekonomske rezultate, što bi trebalo da ide i u prilog predsedniku, ali ipak opstaje građansko nezadovoljstvo. Mase bi htele da se uporedo s neprikosnovenošću tržišta smanji ekstremna nejednakost, a uvede zdravstveno osiguranje za sve, pojača ekološka zaštita... Pa i da se povećaju porezi bogatima, što se u redovima konzervativaca odmah dočekuje “na nož”. Ništa nam ne bi falilo da budemo kao Danska i Norveška, poručuje dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Pol Krugman. Tamošnja socijaldemokratska dostignuća, navodi on, donela su im duži životni vek, manje siromaštva i “veće zadovoljstvo ukupnom egzistencijom nego (svima) nama”.

Socijaldemokrati američkog soja pozivaju se, reklo bi se, i na pravničke klasike poput Džeroma Frenka i Luisa Brendajsa. Prvi je ukazivao da socijaldemokrate “teže da spasu kapitalizam, ali da im kapitalisti to ne dopuštaju”, dok je drugi upozoravao da “možemo imati demokratiju ili koncentraciju velikog bogatstva u rukama malog broja ljudi, ali ne i jedno i drugo”. Obojici praksa bar delimično daje za pravo. Eksperti tvrde da je vreme za “humaniji kapitalizam”. Takoreći socijaldemokratskog usmerenja.

Paradoks je svoje vrste okolnost da sklonost ka socijaldemokratiji raste u Americi koja je nije iskusila i da se pritom ugleda na dostignuća u Evropi, a gde moć socijaldemokratije opada dobrim delom zbog potpadanja pod uticaj američkog modela (kao i zbog kineskog i ruskog upliva). Tramp bi da sve to nekako uveže u svoju korist, pa da rastoči EU svojim desnim krošeom (posredstvom njegovih agitatora) u njen levi obraz, a Venecuelu uvrsti u novu “osovinu zla” iliti “trojku tiranije”, zajedno s Kubom i Nikaragvom, da bi, ujedno, sprečio dalji prodor Moskve i Pekinga u američko “zadnje dvorište”...

Kritičari pak nalaze da je socijalizam duboko zagazio u SAD, ali tako što gladi bogate, dok grubosti kapitalizma svaljuje na ostale, ocenjuje bivši američki šef Ministarstva za rad R. Rajh. Oslanja se na niz primera u kojima sistem garantuje poslovni dobitak kao privatnu, a veliki gubitak kao nacionalnu “stvar”.

Poodavno sam čuo uprošćeno razgraničavanje prema kojem je kapitalizam akumulacija, a socijalizam distribucija. Ovo drugo zaostaje, a pošto takva manjkavost bitno smanjuje izglede za uspeh na izborima, preventivno se diže buka oko “bauka” koji to nije.

(novimagazin.rs)

Bonus video:

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici "Kolumne" nisu nužno i stavovi redakcije "Vijesti")