Citat ide: “Ovakvi parametri potvrđuju da je bankarski sistem apsolutno stabilan i da pokušaji njegovog podrivanja, kroz spekulacije i plasiranje netačnih informacija u javnosti, nijesu uspjeli. Osuđujući takve namjere, a u cilju daljeg doprinosa jačanju sistema, dogovorena je još frekventnija komunikacija CBCG i banaka, kao i tješnja saradnja između samih banaka”. (Izvor: Centralna banka Crne Gore, Podgorica, 08. 02. 2019.)
Posljednjeg radnog dana prethodne sedmice u višečasovnom razgovoru, po hitnom postupku (“rapid resolution”, mili brate), prizvani su bankari, direktor FZD-a i Udruženje banaka, da riješe problem: podrivaoca. Specifičnije: “šaptačke armije po berbernicama, frizerajima i na pijacama” imaju za cilj da unište bankarski sektor Crne Gore.
Zakulisna optužba glasi (“J’accuse...“ u neknjiževnom obliku): crnogorska pizma, mada je to osnovno oruđe i oružje moćnika i silnika a ne građana/ki i pravnih lica, hoće kroz ogovaračku moć (ispade da građani/ke imaju moć?) da uništi banku.
Šta?
Sistemska banka je pod pritiskom odliva deponenata, već treći vikend. Mali deponenti, nakon odliva fondova značajnih kompanija, odlučili su da takvu informaciju prime kao relevantnu, i da odluče da odu negdje drugo. U drugu banku…
Na agregantom nivou, ostaju u sistemu. U takvoj konstelaciji, reakcija CBCG bi trebalo da izostane, pošto se na nivou sistema ne dešava ništa uznemirujuće. Tako da kad CBCG kaže da su depoziti, od uvođenja prinudne uprave/stečaja u dvije osjetljive banke, porasli za 28 miliona eura (citat iz navedenog izvješća za javnost), tu treba da stane. Nažalost, nije…
Dodatno, deponenti na tržištu samostalno mogu da odlučuju gdje će sa svojim sredstvima. Saglasno tome, nije bilo nikakvog tržišnog i regulatornog razloga da promišljenu diversifikaciju rizika, CBCG ne promoviše, pohvali je, prihvati zasluge; ohrabri takvo ponašanje na tržištu. Nažalost, nije…
Suprotno tome, odlučili su da obezbijede platformu da direktor banke iskoristi svečanu salu CBCG kako bi u polusatnoj patetičnoj plačavini optuživao druge kolege “da mu otimaju deponente”. Sažeto, CBCG je odlučila da bude odskočna daska da se jedan bankar žalopojka na konkurenciju; da prijeti konkurenciji. Kako? Svaki bankar, ako uopšte radi svoj posao, služi deponentima. To se na sastanku CBCG sa bankarima naredbodavno predstavilo kao: neophodno je da slobodnomisleći deponenti odluče da ne idu nigdje, nego ostanu patriotski-lojalni samo jednoj banci.
Svako ko ima sredstva u banci, a ne duguje skoro pa ništa banci, može da prenese sredstva u privatnoj svojini (= lična sredstva) u bilo koju drugu banku, promptno. Odnosno, ako ćemo stvarno po zakonu (Zakon o platnom prometu, kao i Zakon o bankama), to se može i bez preduslova nedugovanja, jer svaki građanin/ka, kao i svako pravno lice, mogu otvoriti račune kod koliko god banaka hoće, ukoliko ih pravilno i finansijski odgovorno vode i kontrolišu. Svako od nas ima pravo da ide gdje god hoće sa svojim sredstvima. Svaki individualac donosi odluke dostojne ličnih, ekonomskih odluka, bez obzira što predmetna banka već pola decenije ima najprestižniju mrežu poslovnica za rad sa fizičkim i pravnim licima u zemlji. Ponašaće se pametno, dugoročno. Ne mora ni da slijedi bilo kakve indicije/bojazni oko sadašnjeg trenutka u bankarskom sektoru zemlje. Ali, ima lično pravo/obavezu da čita input od 7. decembra 2018. direktora FZD-a, a kad je prozvao velike deponente Atlas-a “…da su znali gdje štede…” (parafraza), odnosno nedavno je preporučio: “…da deponenti treba da vode računa o rizičnosti banaka” (citat od 21.01.2019).
Banka je, kao ozbiljna tržišna i sistemska institucija, obavezna da svoju reputaciju odvoji od reputacije direktora banke. On je u javno-ličnom ratu da zaštiti lik i djelo guvernera (ne “instituciju guvernera” - citat), izazvao rizik za banku, kojom rukovodi. Ako je tako, banka treba da identifikuje rizike; i, banci je jednostavno riješiti slične probleme.
Da, tačno je, predmetni direktor banke je, u prethodnih deset godina u Crnoj Gori, nedvojbeno imao izmjerljivo- poštovan rezultat, i kroz aktivnosti unapređenja banke i u projektima razvoja tržišta. Međutim, upitna odluka mora imati tržišnu cijenu, posebno ako se ogleda u odlivu deponenata banke. To je objektivna osnova da banka podvuče crtu; to je uobičajen postupak za jake akcionare, a kojima je tekuće prioritetniji posao da gase veću vatru, koju je izazivao dugajlija sa hacijendom, na rezervnom položaju u Londonu.
Zato su CBCG i guverner pogriješili kada su sazvali sastanak, koji nije imao tržišnog i sistemskog smisla. U najgorim fazama/zemljama komunizma mogla se birati banka, iako su tada izbori bili strogo kontrolisani i svedeni na najmanji mogući broj.
Stoga, ni guverner ni bankar(i) nemaju ni jedan relevantni profesionalni argument da bištu kroz jalovo prozivanje remetilaca-teljki i uzurpatora-rki, tj. da tješnje i frekventnije “Burkina-faso”-uju. Nije ovo više februar 2018.
Treba razumjeti da se nalaze u napornoj situaciji da prihvate da novinari rade svoj posao, pošto su dugi niz godina ćutali, uškopljeni od guvernera i bankara, zbog velikih budžeta za marketing primijenjenih kroz raznovrsne šeme nevidljivog cenzurisanja. To ne može biti i nije nikakvo opravdanje.
Novinari i histerične ženturače nisu podrivaoci sistema. Njima, ni malim deponentima nije ni interes ni cilj da uništavaju bankarski sistem Crne Gore. To je folirantska zamjena teza, koja ne pije vodu.
Silnici iz bankarskog okruženja sakrivali su od javnosti premnogo fekalisanja strukom i kontrolisali/uništavali skoro svakog. Sad su medijski poslenici konačno stali u službu malih deponenata, tako da javno mišljenje konačno ima težinu. Zadatak je CBCG da to ohrabri, jer se tako najbolje pomaže tržištu i sistemu.
A, ako im se crnogorska pizma, kao voljeni mehanizam bankara i guvernera (i političara i izabrane akademije), obije o glavu, vrativši se kao bolni bumerang, to ne može biti i to nije problem bankarskog i finansijskog sistema Crne Gore. Deponenti Crne Gore, građani/ke i pravna lica, imaju dovoljno banaka da mogu da odluče da otvore račune kod svake pojedinačno. I, samostalno da prenesu sredstva, ako ih imaju, gdje god hoće. Važno je da su sredstva, transparentno, u sistemu.
Stoga, u konačnici: nema se prostora za “multidisciplinarni bitangizam” (citat, Teofil Pančić, Vreme, 07.02.2019) bilo koje tržišne i regulatorne institucije u Crnoj Gori. Tinjajuća kriza se mora riješiti, a prijetiti konkurenciji iz zgrade sa stubovima je netržišno, neekonomsko i neprofesionalno ponašanje.
Inflacija praznoslovja, kao i kreiranje post-istine o podrivaocima bankarskog sektora, neoborivo argumentuju o sistemskom i institucionalnom bijegu od odgovornosti. To je kontra-usluga stabilnosti i sigurnosti sistema; dok je floskulica o “tješnjoj saradnji” žovijalno neerotična, da gotovo sigurno neće rezultirati u tržišnoj frekventosti komunikacije.
Zato, još jednom: “Ima li nade u potkovano činjenje u ime sistema na obzorju?”
Bonus video:
